Ispravno shvatanje pouzdanja u Allaha i samopouzdanja

581
Allahu-ekber-slika

Na pouzdanje u Allaha u svim svojim poslovima musliman ne gleda samo kao na svoju moralnu obavezu, nego kao na vjersku dužnost i sastavni dio islamskog vjerovanja, jer je to naređeno riječima Uzvišenog:

„…a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!“ (El-Ma’ide, 23)

„Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju!“ (Ali Imran, 122)

Prema tome, apsolutno pouzdanje u Uzvišenog Allaha, sastavni je dio čovjekova vjerovanja u Allaha.

Kada musliman kaže da se pouzdao u Allaha i u potpunosti Mu se predao, on to ne shvaća kao neznalice koji nakaradno razumijevaju islamsko vjerovanje da je pouzdanje u Allaha puko izgovaranje riječi jezikom, bez dubokog poimanja u srcu, ili njihovo izgovaranje usnama, bez razumijevanja šta to znači, ili odbacivanje uzroka i izostavljanje djela, zadovoljavajući se onim što je lakše pod izgovorom pouzdanja u Allaha, ili puko prepuštanje sudbini itd. Ne, musliman to, nipošto, ne shvaća tako, nego duboko vjeruje da je pouzdanje u Allaha sastavni doo njegovog vjerovanja i dokazivanja pokornosti Uzvišenom Allahu, kroz ulaganje maksimalnih napora u započinjanju, nastavljanju i izvršavanju svojih poslova. U tom smislu, on ne pokušava ubrati plodove bez truda i zalaganja, niti doći do željenog cilja bez ispunjenih preduvjeta, nego plodove uloženog napora i očekivane rezultate svoga rada prepušta Uzvišenom Allahu, jer je jedino On kadar učiniti ih valjanim i uspješnim.

Dakle, kod muslimana pouzdanje u Allaha uz potpunu smirenost srca i duše, podrazumijeva istovremeno i rad i nadu, sa dubokim uvjerenjem da će biti ono što Allah hoće, a neće ono što Allah neće, te da Allah neće dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio.

Kada musliman vjeruje u Allahove zakone koji vladaju u kosmosu i kada za djela pripremi potrebna sredstva i sa svoje strane uloži sav svoj napor da ih obavi i završi, on ni u kom slučaju ne misli da je to dovoljno za ostvarenje željenog cilja i krunisanje uspjehom uloženih napora. Naprotiv, on vjeruje da u planiranju svojih poslova kao i u ostalome što mu je naređeno ili zabranjeno, mora pokazati svoju pokornost Uzvišenom Allahu, a rezultate i uspjeh povjeriti Uzvišenom, jer je On jedini kadar dati da se sve završi kako treba i jer biva ono što On hoće, a ne biva ono što On neće. Koliko je samo onih koji su se mučili i trudili, a da plodove svoga rada nisu ni okusili! Koliko je samo sijača posijalo sjeme, a da od onoga što su posijali ništa nisu požnjeli!

Otuda musliman smatra da oslanjanje isključivo na planiranje i pripremu potrebnih sredstava za ostvarivanje svojih planova, ne samo da čovjeku nije dovoljno, nego da je to i svojevrsni vid nevjerstva i širka, kojih se mora odreći, a da je neplaniranje i nepripremanje potrebnih sredstava i njihovo zanemarivanje, ukoliko se to u stanju učiniti, svojevrsni grijeh i vid neposlušnosti za koji se mora pokajati i Allaha zamoliti da mu ih oprosti.

Mudrosti ovakvih svojih pogleda musliman crpi iz duha islamskog učenja i prakse Allahova Poslanika sallAllahu alejhi we sellem koji je u svom životu vodio brojne ratove i gotovo neprekidne vojne pohode, a da ni u jednu bitku nije ušao sve dok se unaprijed nije dobro pripremio, i za nju sve isplanirao, uključujući čak i vrijeme i mjesto bitke. Tako se od njega prenosi da nikada nije vršio napad po podnevnoj žegi, nego bi, kada bi sve isplanirao i rasporedio snage, sačekao da žega prođe i da pred kraj dana malo zahladni. Tek nakon što bi pripremio sve materijalne pretpostavke i osigurao potrebne preduvjete za uspješan iskod bitke digao bi ruke i Uzvišenog zamolio riječima:

„Allahumme munzile-l-kitabi ve mudžrije-s-sehabi ve hazime-l-ahzabi, ihzimhum vensurna alejhim!“ (Allahu, Koji si objavio Knjigu, Koji tjeraš oblake i Koji poražavaš saveznike (neprijatelje), porazi ih i pomozi nam protiv njih!) Muttefekun alejhi

Tako je, nakon što bi osigurao sve materijalne i duhovne pretpostavke, postupao i u svojim drugim prilikama, prepuštajući pitanje uspjeha i konačnog ishoda volji svoga Gospodara.

Evo još jednog primjera. Allahov Poslanik sallAllahu alejhi we sellem, je nakon što se većina njegovih drugova iselila u Medinu, iščekivao dozvolu od svoga Gospodara da se i on iseli. Nakon izvijesnog vremena, bilo mu je dozvoljeno da se iseli u Medinu. Da sada vidimo kakve je pripreme Allahov Poslanik sallAllahu alejhi we sellem poduzeo za svoju Hidžru iz Mekke u Medinu.

1. Izabrao je iskusna i povjerljiva druga, svog starog i vjernog prijatelja Ebu Bekra es Siddika, radi Allahu anhu, koji će ga pratiti na putu do krajnjeg odredišta njegove Hidžre  (Medine)

2. Za put je pripremio dovoljnu količinu hrane i vode koju je spakovala i u svoju pregaču svezala Ebu Bekrova kći, Esma. Otuda je kasnije i dobila nadimak Zatun-nitakajni (Vlasnica dviju pregača)

3. Za dugi i naporni put je pripremio zdravu i snažnu jahalicu.

4. Za put je osigurao iskusna i vješta vodiča koji je dobro poznavao sve staze i bogaze, da im bude vodič na ovom dugom i teškom putovanju.

5. Prije nego što je izašao iz svoje kuće, koju je sa svih strana bio opkolio neprijatelj kako bi ga spriječili da i on ne umakne, Allahov Poslanik sallAllahu alejhi we sellem je u svojoj postelji ostavio amidžića mu, Aliju b Ebu Taliba, radi Allahu anhu, zavaravajući neprijatelja koji je čekao da izađe iz kuće i da ga ubije. Potom je Allahov Poslanik sallAllahu alejhi we sellem izašao, ostavivši iza sebe neprijatelja koji je kroz pukotinu na vratima promatrao njegovu postelju, čekajući da iz nje ustane.

6. Kada su se višebošci dali u potjeru za njim i za njegovim prijateljem Ebu Bekrom es-Siddikom sa kojim se pobjegao, sklonio se u pećinu na brdu Sevr i sakrio od očiju svojih progonitelja zadojenih mržnjom i željom da mu se osvete.

7. Kada mu je Ebu Bekr rekao: „Allahov Poslaniče, da je neko od njih pogledao ispod svojih nogu, vidio bi nas,“ – upitao ga je: „Ebu Bekre, šta misliš o dvojici sa kojima je Allah treći?!“ (Buharija)

Kroz ovaj slučaj jasno je pokazan smisao vjerovanja i pouzdanja i Uzvišenog Allaha. Kroz njega se vidi da Allahov Poslanik sallAllahu alejhi we sellem nije osporavao ulogu sredstava, ali da se nije ni oslanjao isključivo na njih, nego je vjerovao da je posljednje sredstvo vjernika mirno i uz puno pouzdanje se predati Allahu i Njemu povjeriti svoje stvari. Nakon što je iscrpio sva svoja sredstva u traženju spasa i na kraju se sklonio u mračnoj pećini koju nastanjuju zmije i škorpije, svome preplašenom prijatelju, sa sigurnošću kakvu može imati samo vjernik koji se u potpunosti pouzdao u Allaha, obratio sa riječima: „Ne brini se, Allah je s nama! Ebu Bekre, šta misliš o dvojici s kojima je Allah treći?!“ (Buharija)

Iz ovakvog Vjerovjesnikovog sallAllahu alejhi we sellem pristupa stvarima, njegove nauke i prakse, musliman crpi shvaćanje preduvjeta za valjani svršetak svojih poslova pri čemu niti izmišlja novotarije, niti se kapriciozno drži svoga mišljenja, nego slijedi praksu Allahova Poslanika sallAllahu alejhi we sellem.

Što se pak tiče pitanja oslanjanja na samoga sebe, musliman ga ne shvaća kao što ga shvaćaju oni koji zasjenjeni svojom neposlušnošću, misle da je to prekidanje veze sa Uzvišenim Allahom, da čovjek stvara svoja djela, da sam sa sobom sve zarađuje i ostvaruje i da u tome Allah nema nikakva udjela. Allah je visoko iznad onih koji Ga tako zamišljaju!

Kada musliman, u svojim poslovima i privređivanju, zagovara oslanjanje na samoga sebe, on pod tim misli na nepokazivanje svoje ovisnosti ni o kome drugom do o Allahu i nepokazivanje potrebe da pomoć traži i od koga drugog osim od svoga Gospodara. Drugim riječima, ako sam sobom može obaviti posao, on ga ne prepušta drugom, ako se sam može pobrinuti za sebe, ne traži pomoć ni od koga drugog osim od Allaha. U suprotnom, to bi značilo vezanje srca za nekog drugog mimo Allaha, a musliman to ne voli i ne želi.

U tom smislu, musliman ide stazama čestitih predaka i nastavlja praksu dokazanih vjernika koji, kada bi im i prut ispao iz ruke dok bi jahali na konju, ne bi tražili od drugog da im ga dohvati, nego bi sjahali i sami ga uzeli. Ne smije se smetnuti s uma ni to da je Allahov Poslanik sallAllahu alejhi we sellem preporučivao tri stvari:

1. redovno obavljanje namaza

2. davanje zekata

3. netraženje pomoći za svoje potrebe ni od koga drugog osim od Allaha.

Živeći sa ovakvim shvaćanjem pouzdanja u Allaha i oslanjanja na samoga sebe, musliman njeguje, odgaja i razvija ubjeđenje u ispravnost takvog svoga vjerovanja, s vremena na vrijeme se podsjećajući na Kur’anske ajete i Vjerovjesnikove hadise iz kojih crpi svoje ubjeđenje i na kome izgrađuje svoje moralne vrijednosti. U to, između ostalog, spadaju i sljedeće riječi Uzvišenog:

„Ti se pozdaj u Živog, Koji ne može umrijeti!“ (el Furkan, 58)

„…pa su rekli: „Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!“ (Ali Imran, 173)

„…jer Allah, zaista, voli one koji se uzdaju u Njega.“ (Ali Imran 159)

Kao i riječi Njegovog Poslanika sallAllahu alejhi we sellem:

„Da se u Allaha uzdate onako kako treba,  bili biste obskrbljeni kao ptice koje ujutro odlaze praznih, a navečer se vraćaju punih stomaka.“ (Tirmizi)

„Bismillahi tevekkeltu allelahi ve la havle ve la kuvvete illa billahi!“ (U Ime Allaha! Oslanjam se na Allaha! Nema snage ni moći osim u Allaha!) koje je izgovarao prilikom izlaska iz kuće.

Opisujući 70 000 onih koji će bez polaganja ući u Džennet, Allahov Poslanik sallAllahu alejhi we sellem je rekao: „To su oni koji ne čaraju, koji se ne kauteriziraju (liječe vatrom) i koji ne zloslute, nego se na svoga Gospodara oslanjaju.“ (Muttefekun alejhi)

Iz knjige „Put pravog muslimana“
Autor: Ebu Bekr Džabir el-Džezairi