Jedinstvo je sredstvo, a ne cilj

847
islamske teme

بسم الله الرحمن الرحيم

Sva hvala pripada Allahu, i neka je salavat i selam na Poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve vjernike koji ih u dobru slijede do sudnjega dana, a zatim:

Svjedoci smo hajke koju predvodi Islamska zajednica (IZ) o ukidanju „paradžemata“ i njihovih mesdžida, te zulumu kojeg nanosi Bošnjacima time što ovakvim neosnovanim postupcima daje zeleno svijetlo valikosrpskim četničkim hordama (državne agencije za terorizam) da hapse, zastrašuju i terorišu muslimane Bošnjake i njihove porodice, a sve to pod izgovorom da su „paradžemati“ razlog rušenja bošnjačkog jedinstva te zvanične institucije Islamske zajednice.

Mnogi, od onih koji se – s pravom ili bez – pripisuju znanju, podržavaju ovaj zulum Islamske zajednice kojeg nanosi bošnjacima time što to ohalaljuju i opravdavaju stvarima koje u šerijatu nose status „vesail“ (sredstva) a ne i samog cilja (gaje), u ovom slučaju to je jedinstvo muslimana.

Kako bi muslimanima pojasnili pojam jedinstva muslimana, i šta se njime cilja, te na čemu se to muslimani mogu i trebaju ujediniti, mi ćemo – uz Allahovu pomoć – objasniti ono najnužnije po ovom pitanju, te odgovoriti na šubhe koje plasiraju oni koji podržavaju i daju legitimitet pomenutom zulumu IZ-a. Pa se na Allaha Uzvišenog oslanjamo i kažemo:

Spor se riješava Kur’anom i sunnetom

Premda su se dvije grupe muslimana (IZ i daije koji je u tome podržavaju s jedne, i „paradžematlija“ s druge strane) razišle oko određenog pitanja, u ovom slučaju zatvaranje mesdžida, obaveza je da se taj spor izvede pred Allahovom Knjigom i Poslanikovim sunnetom, te da se u njima potraži i prihvati rješenje za to.

Rekao je Uzvišeni u prevodu značenja: „O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnim između vas. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i Posljednji dan. To je bolje i posljedice su ljepše“. (En-Nisa)

U komentaru ovog ajeta, šejh Es-Sa’di je rekao sljedeće:

Zatim je naredio da se Njemu Uzvišenom i Njegovom Poslaniku pokorava, izvršavanjem Njihovih naredbi, bile one obavezne ili poželjne, te udaljavanjem od Njihovih zabrana. I naredio je da se pokorava pretpostavljenima, a oni su: namjesnici, od vođa, vladara, muftija idr., jer, doista, vjera i dunjaluk kod ljudi ne mogu biti ispravni i očuvani osim njihovom pokornošću i predanošću svojim pretpostavljenima, želeći time pokornost Allahu i Njegovu nagradu.

Ali ova pokornost ima svoj uvjet, a to je da ona ne bude u griješenju prema Allahu, pa ako oni budu naređivali ono u čemu je griješenje i nepokornost Allahu, tada nema pokornosti stvorenju u nepokornosti prema Stvoritelju. I vjerovatno je ovo tajna koja se nalazi u nespominjanju naredbe kada se spominje pokornost nadležnima, već se spominje uporedo sa Poslanikovom pokornošću. A to je zbog toga što Poslanik ne naređuje osim ono u čemu je pokornost Allahu, i ko se njemu bude pokorio, taj se i Allahu pokorio. Dok, kada su u pitanju pretpostavljeni, pokornost njima je uvjetovana da to ne bude u grijehu.

Zatim je Uzvišeni naredio da za sve ono u čemu se ne slažemo od osnove vjere i njenih ogranaka, zatražimo odgovor i riješenje u Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika, jer se u njima nalazi presuda i riješenje za svako pitanje oko kojeg se razilazimo […]  jer se na Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika gradi i opstaje vjera, i vjerovanje ne može biti niti ostati ispravno osim Kur’anom i sunnetom, i vraćanje na ovo dvoje te traženje riješenja u njima je šart za ispravnost imana, pa je zbog toga i rekao Uzvišeni: „ako vjerujete u Allaha i Posljednji dan“. Ovo ukazuje na to da onaj ko se ne vraća Kur’anu i sunnetu kada se oko nečega raziđe, nije vjernik u stvarnosti, naprotiv, takav je vjernik  u taguta, kao što je to spomenuto u sljedećem ajetu.

„To je“ tj. vraćanje Allahu i Poslaniku „bolje i posljedice su ljepše“, jer su, Allahovi i Poslanikovi propisi, najbolji, najpravedniji i najadekvatniji za ljude, bilo to po pitanju njihove vjere, dunjaluka ili završetka.[1]

I rekao je Uzvišeni:

„A u čemu god se vi razišli, presuda za to u Allaha je! To vam je, eto, Allah, Gospodar moj – u Njega se ja uzdam i Njemu se obraćam“. (Eš-Šura)

Također, šejh Es-Sa’di je o ovom ajetu rekao sljedeće: Kaže Uzvišeni: A u čemu god se vi razišli po pitanju osnova vaše vjere i njenih ogranaka, a oko čega se vi ne slažete, presuda za to u Allaha je, tj. vraća se Allahovoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu, pa ono čime budu presudili Knjiga i sunnet, samo je to istina, a ono što je suprotno tome, to je batil i neistina.

To vam je, eto, Allah, Gospodar moj, tj. pa kao što je Uzvišeni Allah Stvoritelj, Opskrbitelj, i Onaj koji uređuje, isto tako On Uzvišeni je i El-Hakim (Sudac) koji donosi presudu među Svoje robove, Svojim šerijatom u svim segmentima njihova života.

Ono što se razumije iz plemenitog ajeta je da je složnost i konsenzus ummeta kategorični dokaz, zato što nam Uzvišeni Allah nije naredio da se vraćamo Njegovoj Knjizi osim kada se raziđemo oko nekog pitanja, stoga ono oko čega se složi ummet, tome je dovoljno to što se ummet na tome složio, jer je ovaj ummet sačuvan od toga da se složi na nešto što je batil i pogrešno. Ali, neminovno taj konsenzus i slaganje ummeta mora biti u skladu sa onim što je u Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegova Poslanika.[2]

Zaključili smo da se spor između IZ-a i „paradžematlija“ oko zatvaranja mesdžida mora iznijeti pred Allahovu Knjigu i Poslanikov sunnet, pa ono čime Kur’an i sunnet budu presudili to se mora i prihvatiti, jer je samo to istina i u tome je prava dobrobit za muslimane, a sve mimo toga je batil i ono u čemu je velika šteta i nedaća za muslimansku zajednicu.

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje:

A kada se muslimani raziđu oko određenog pitanja (mesele), vadžib (obavezno) je da to, oko čega su se razišli, vrate (tj. iznesu) Allahu i Poslaniku (Kur’anu i sunnetu), pa na koji god od ta dva govora ukazuje Kur’an i sunnet, vadžib je to slijediti.[3]

Shodno gore spomenutim ajetima, te tumačenju učenjaka istih, vadžib je da se IZ odazove pozivu na dijalog kojeg je uputila Koordinacija nezavisnih džemata, i da riješenje za svoj spor traže u Kur’anu i sunnetu i IZ nema pravo da postavlja nikakve uvjete, jer je Uzvišeni Allah kategorički naredio da, kada se pojavi spor među muslimane, da riješenje za to odmah potraže u Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegova Poslanika, bez postavljanja ikakvih uvjeta sa bilo koje strane. A onaj ko se, prilikom spora i neslaganja, ne želi vrati Kur’anu i sunnetu, i odbija da mu oni presude i daju najbolje riješenje za njegov spor, čin dotičnog ukazuje da je njegovim srcem zavladalo licemjerstvo i munafikluk, jer da on, uistinu, hoće i želi muslimanskoj zajednici hajr i dobro, on bi se odazvao pozivu da mu se sudi po Allahovoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu, u suprotnom, njegove tvrdnje da želi dobro muslimanima i njihovoj zajednici padaju u vodu, sve dok se ne vrati Allahu i Poslaniku, te od njih traži riješenje i presudu.

Rekao je Uzvišeni Allah:

„I kada im se kaže: ‘Pristupite ovome što je Allah objavio i pristupite Poslaniku’, vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću. A šta će tek biti kada ih pogodi nevolja zbog djela ruku njihovih, pa ti dođu zaklinjući se Allahom: ‘Mi smo samo htjeli da dobro i pravo učinimo’. To su oni za koje Allah zna šta je u srcima njihovim, pa okreni se od njih i savjetuj ih, i reci im ono što će ih dirnuti“. (En-Nisa)

I rekao je:

„I, tako mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, a potom u dušama svojim tegobe ne osjete za ono što si odredio i sasvim se ne predaju“. (En-Nisa)

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje:

Vjera muslimana je islam, i on je Allahova vjere koju je Uzvišeni odabrao za Svoje robove, i izgrađena je na slijeđenju Allahove Knjige i sunneta Njegova Poslanika, i onoga na čemu se ummet složi; i ove tri stvari su temelji u kojima ne može biti greške, a ono oko čega se ummet raziđe, riješenje za to će potražiti u Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika.[4]

IZ je organizacija a ne šerijatska država

Zaista, smiješno je kada ljudi govore o IZ-u sa aspekta kao da je ona neka islamska, šerijatska država sa svojim vladarem koji posjeduje potpunu vlast te zemlje te sprovodi šerijat u njoj. Bez imalo sumnje, da je to  tako, onda bi imalo smisla da se nezavisnim džematima prigovara njihovo djelovanje ili nešto drugo, ali, kada svi mi znamo, i jasno je – poput sunca u po bijela dana – da IZ ne smije dići svoj glas u odbrani elementarnih prava Bošnjaka (osim u izuzetnim situacijama), šta tek reći za ostale stvari.

Prema tome, znak je nedovoljnog razumijevanja šerijata i poznavanja činjeničnog stanja, da IZ poredimo sa islamskim vladama i njihovim vladarima tokom historije, te da joj dajemo te privilegije, i da se, na osnovu toga, ophodimo prema IZ-u kao prema pravoj islamskoj državi!! Ovo je krajnja glupost i besmislenost, koju može uočiti svaki onaj koji je iole čitao povijest islama.

IZ nema nikakvo pravo da se prema nezavnisnim džematima, ili bilo kojim drugim muslimanima, ophodi na način na koji se trenutno ophodi prema njima, jer ko je taj koji je IZ ovlastio da nekom nešto zabranjuje ili dozvoljava? Ko je taj koji je osnivao IZ i ovlastio da muslimanima zabranjuje i dozvoljava shodno svom prohtjevu? Želimo da nam odgovorite, jer je muslimanima od velike važnosti da im se na ovo pitanje odgovori, kako bi znali kome se treba pokoravati!

Kada islamski učenjaci govore o tome kako neko postaje vladar i vođa muslimana, oni spominju samo dva ispravna načina, i treći koji je iz nužde prihvaćen, a oni su:

  1. Halifa može biti izabran od strane ehlul-halli vel-akdi
  2. Ili, može ga imenovati prethodni halifa.[5]
  3. i treći način, da vladar dođe na vlast silom, tj. da preotme vlast od drugog vladara, i ovaj način nije ispravan, zbog toga što je u tome zulum i nepravda, ali je prihvaćen od strane učenjaka kako bi se izbjegla veća šteta, a to je porlijevanje muslimanske krvi eventualnom pobunom.

Samo su ova tri načina putem kojih se dolazi do vlasti, ili postaje nečiji vladar i vođa, i mimo toga nema više načina, da neko nekim u potpunosti vlada; pa recite vi nama, na koji je od ova tri načina, IZ došla na vlast, i kakvu to vlast ima u BiH, zbog koje bi svaki musliman bio griješan ako joj se ne odazove u osnovi, a kamoli u haramu!?

Nezavisni džemati nisu krivi

Koliko je samo dokaza koji ukazuju na to da osnivanje nezavisnih džemata i njihovih mesdžida je upravo rezultat oholosti, tvrdoglavosti i sebičnosti zvaničnika IZ-a, jer prije nego su izgrađeni nezavisni mesdžidi, „paradžematlije“ su bili džematlije u džamijama koje su pod kontrolom IZ-a, te su nakon toga – iz svima poznatih razloga – istjerani iz džamija i primorani da sebi sagrade „nezavisne“ mesdžide.

Prema tome, nemojte kriviti „paradžematlije“ zbog toga što su bili primorani da sebi sagrade nezavisne mesdžide pa da u njima, u miru i spokoju, ispovijedaju vjeru onako kako oni misle da je ispravno (tj. po Kur’anu i sunnetu).

I nije tačno, da „paradžematlije“ nikako više ne dolaze u džamije, ovo ne samo da je potvora, već je i prava budalaština koju praksa na terenu pobija. Ima li smisla, da čovjek koji je u blizini neke džamije ne ode na namaz nakon proučenog ezana, a zna da neće stići klanjati sa džematom u mesdžidu u kojem inače klanja!? Svakako, klanjat će, kao što i „paradžematlije“ klanjaju, u džamiji sa džematom, kako bi uzeo nagradu namaza u džematu, i ovaj fikh (razumijevanje) je opće poznato kod svih muslimana općenito, a kamoli kod onih koji se pridržavaju sunneta Allahova Poslanika (ovdje izuzimamo haridžijske džemate, koji ne samo da ne klanjaju u džamijama, nego ne klanjaju ni u našim mesdžidima).

Stoga, vi koji podržavate IZ, bojte se Allaha, i nemojte potvarati i napadati one koji sve od sebe daju kako bi stekli Allahovo zadovoljstvo, slijeđenjem Allahove Knjige i Poslanikova sunneta.

Istina je najvažnija

Rekao je Uzvišeni Allah u prevodu značenja:

„Tako mi vremena, doista je čovjek na gubitku, samo nisu oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje“. (El-Asr)

Hanefijski učenjak i mufessir imam En-Nesefi, povodom ovog ajeta, kaže:

Doista, ljudi su na gubitku u svojim trgovinama i dunjalučkim poslovima, samo nisu oni koji vjeruju i dobra djela čine, jer su oni svoj dunjaluk prodali za ahiret, pa su time uspjeli i sretni postali.

I koji jedni drugima istinu preporučuju, tj. preporučuju ono što je pritvrđeno i što se ne smije negirati, a to je svaki hajr od obožavanja Allaha samo i pokoravanja Njemu, i slijeđenja Njegovih knjiga i poslanika. „I koji jedni drugima preporučuju strpljenje“ u ostavljanju grijeha ili izvršavanju ibadeta, i na onome s čime Allah iskušava Svoje robove.[6]

Imam Ibn Džerir Et-Taberi je rekao:

Tako mi vremena, doista je čovjek na gubitku, tj. uistinu, sin Adema je u propasti i gubitku. Samo nisu oni koji vjeruju i dobra djela čine“ tj. vjeruju u Allaha i samo Njega obožavaju, i potvrđuju Njegovu jednoću, i izvršavaju ono što im je On Uzvišeni naredio od farzova, i klone se onoga što im je zabranio od grijeha.

I koji jedni drugima istinu preporučuju, tj. i jedni drugima oporučuju rad i postupanje po nome što je Allah obajvio u Svojoj Knjizi, i klonjenje onoga što je On u njoj zabranio.

I koji jedni drugima preporučuju strpljenje, tj. i jedni drugima oporučuju strpljenje u pokornosti Allahu.[7]

Dakle, šta god čovjek činio, i čemu god on težio od ciljeva i namjera na dunjaluku, sve će to biti uzaludno i od propasti na dunjaluku i ahiretu, ako prije toga nije ispunio šarte koji su spomenuti u suri El-Asr, a to: da vjeruje, da čini dobra djela, i da preporučuje sebi i drugim muslimanima istinu i sabur.

Stoga, kako bi muslimanska zajednica uspjela na dunjaluku i ahiretu mora ispunjavati spomenute šarte, bez kojih joj je garantovana propast na oba svijeta, posjedovala ona svoju državu, jedinstvo ili bilo šta drugo od dunjaluka, sve će to biti uzalud i beskorisno ako se ne posjeduju pomenuti šarti, čak šta više, muslimanska zajednica i ne može postići jedinstvo i uspjeh na dunjaluku osim ostvarivanjem ovih šartova, a i ako bi se ujedinili na nečemu što je suprotno Kur’anu i sunnetu, onda bi to bilo neispravno i neprihvatljivo, i to ćemo sada pojasniti.

Šta pravi razdor među muslimanima?

Rekao je Uzvišeni Allah:

„Od onih koji govore: ‘Mi smo kršćani’, Mi smo zavjet prihvatili, ali su i oni dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Kijametskog dana ubacili; a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili“. (Al-Maide)

Rekao je imam Ibn Kesir:

„Od onih koji govore: ‘Mi smo kršćani’, Mi smo zavjet prihvatili“, preuzeli smo od njih obaveze i zavjete da će slijediti Poslanika, podržati ga i pomoći, da će vjerovati u svakog poslanika kojeg Allah pošalje na Zemlju, pa su postupili onako kako su postupili i jevreji, koji nisu ispunili zavjete i koji su prekršili ugovore. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: „ali su i oni dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Kijametskog dana ubacili“ tj. da će raznovrsne grupacije kršćana trajno biti u zavadi i neprijateljstvu, proglašavajući jedni druge nevjernicima i proklinjući jedni druge. Svaka se skupina suzdržava od druge ne dozvoljavajući joj pristup svome hramu, tako Melekije drže Jakubije za nevjernike, a tako i drugi ili Nestorijanci i Arjusije: svaka skupina smatra nevjerničkom onu drugu.[8]

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje:

Uzvišeni Allah obavještava da njihovo izostavljanje dio onoga čime su opominjani, a to je ostavljanje rada po nome što im je naređeno: jeste upravo razlog nastanka neprijateljstva i mržnje među njih.

Ovakva je stvarnost i kod sljedbenika islama, kao što vidimo razne grupacije koje se razilaze oko akaidskih pitanja, a i mnoga druga pitanja…[9]

I rekao je:

Kad god ljudi ostave dio onoga što im je Uzvišeni Allah naredio, neminovno će između njih nastati neprijateljstvo i mržnja (tj. cijepanje jedinstva).[10]

Tekođer, Uzvišeni Allah je rekao:

„Ova vaša vjera – jedna je vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se bojte! A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka s onim što ima radosna“. (El-Muminun)

Veliki učenjak i mufessir Ebu Es-Su’ud El-Hanefi je o ovom ajetu rekao sljedeće:

„Ova vaša vjera“, Uzvišeni Allah se u ovom ajetu obraća poslanicima govoreći im da su tevhid i iman bili propisani svim poslanicima i njihovim narodima općenito,

„jedna je vjera“ tj. vjera i šerijat čije su osnove iste koje se ne mijenjaju shodno različitosti vremena i situacija. A rečeno je i to da ovo znači da je ova vaša zajednica (poslanika) jedna zajednica koja je složna na imanu i tevhidu.

„A Ja sam Gospodar vaš“, bez da Ja imam ikakvog ortaka u rububijetu (gospodarstvu), „pa Me se bojte!“, tj. bojte se od toga da pravite razdor i da se suprotstavljate pripisujući Mi ortaka u rububijetu, jer su tevhid u ujedinjenje ummeta stvari koje vode bogobojaznosti (tj. uspjehu i na dunjaluku i na ahiretu).

„A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine“, ovo je vijest o narodima koji su se, svojim poslanicima, suprotstavljali cijepanjem njihova jedinstva, tj. oni su rasparčali svoju vjeru pored toga što je bila jedna i jedinstvena, te su se podijelili u raznorazne sekte i frakcije, „svaka stranka“ od tih sektaša i partijaša, „ s onim što ima“ od vjere koju su sebi odabrali, „radosna“ tj. dive se tome smatrajući ga istinom.[11]

Šejh Es-Sa’di ovaj ajet komentira na sljedeći način:

„Ova vaša vjera – jedna je vjera“, tj. složni su oko toga da im je vjera jedna i njihov Gospodar jedan, „pa Me se bojte!“ izvršavanjem Mojih naredbi i ostavljanjem Mojih zabrana…

„A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine“ tj. oni koji se pripisuju vjerovjesnicima podijeliše se, „u pitanjima vjere svoje“ tj. u shvatanju svog dina, „na skupine“ tj. na raznorazne sekte i frakcije, „svaka stranka s onim što ima radosna“ tj. što posjeduju od znanja i vjere, „radosna“ tj. tvrde da su na istini a drugi mimo njih na neistini, iako se zna da je na ispravnom samo onaj ko se nalazi na putu i praksi vjerovjesnika.[12]

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje:

Razlog cijepanja (jedinstva muslimana) je ostavljanje nešto od onoga što je naređeno robovima, i činjenje nepravde međusobno.[13]

Imam Eš-Šatibi, pojašnjavajući razlog cijepanja jedinstva muslimana, kaže:

I zbog toga je Uzvišeni Allah rekao: „Svi se čvrsto držite za Allahovo uže i ne razjedinjujte se!“, i pojasnio da se jedinstvo postiže kada se svi okupe i slože oko jednog shvatanja i značenja, dok, kada svaka skupina prihvati i uzme sebi određeno shvatanje i mišljenje, onda je neminovno razilaženje i cijepanje, i ovo je značenje govora Uzvišenog Allaha: „I zato što je ovo pravi put Moj, njega se držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova“.[14]

Od Nu’mana b. Bešira se prenosi da je Allahov Poslanik

„Ili ćete izravnati svoje redove (safove) u namazu ili će vam Allah okrenuti vaša lica unatrag“.[15] Dok u rivajetu kod Ebu Davuda stoji: „Tako mi Allaha, ili ćete izravnati svoje redove (safove) u namazu ili će Allah vaša srca razjediniti“.[16]

Imam En-Nevevi je o ovim hadisima rekao: Rečeno je: ovaj hadis ukazuje na to da će Allah njihova lica izobličiti, kao što se to spominje u drugom hadisu: „ … da Allah glavu toga (tj. ko pretječe imama) ne učini magarećom ili da mu njegov lik ili oblik ne učini magarećim likom“, a rečeno je i da će im promijeniti osobine. Ono što je očevidnije – a Allah najbolje zna – jeste: da će Allah među njih unijeti neprijateljstvo, mržnju, i razjedinjenost srca, kao što se (u jeziku) kaže: lice čovjeka se promijenilo spram mene, tj. vidio sam na njegovom licu da me prezire. I to zato što neslaganje u safovima namaza, je vanjštinskog oblika, a kada dođe do razilaženja u vanjštini, tada (neminovno) dolazi i do razilaženja u unutrini (tj. srca i duša ljudi).[17]

Vidjeli smo da je jedini i istinski razlog nesloge muslimana i njihovog cijepanja upravo ono što je bilo prisutno i kod prijašnjih naroda, a to je napuštanje i nepraktikovanje onoga s čime je Allah poslao Svoje poslanike od vjere i upute.

Samim tim dolazimo do zaključka da je svaki onaj koji – iz znanja i ciljano –  odstupi od Kur’ana i sunneta, te shvatanja i prakse ashaba, izašao iz jedine ispravne i istinske islamske zajednice, za koju je Allah naredio da se slijedi riječima: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći. A i oni su zadovoljni Njime“. I takav će se smatrati šerijatskim prijestupnikom koji razbija saf i jedinstvo muslimana sve dok ne napusti tu novotariju i suprotnost s kojom je došao, jer Uzvišeni kaže: „A onoga ko se suprotstavi Poslaniku, nakon što mu jasno bude pokazan Pravi put, i slijedi put koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini što je naumio, i bacit ćemo ga u Džehennem, a loše je to konačno odredište!“, i zbog hadisa u kojem Poslanik pojašnjava da će od svih frakcija u islamu, biti ispravna i spašena samo jedna, a to je ona koja bude na čemu je bio Poslanik i njegovi ashabi od vjere i istine.[18]

Nema sumnje, da u Bošnjaka ima raznoraznih novotarija, počev od velikog širka pa sve do tesbiha i zajedničkog zikra. Neke od ovih novotarija odobrava, i još, zvanično organizuje sama IZ, kao što je slučaj sa Ajvatovicom, zvaničnim čestitanjem nevjerničkih praznika, „bajramskim“ pjevaljkama i igrankama, džamijskim cjenovnikom idr, dok se pak druge novotarije čine nezvanično od strane pojedinih hodža, kao što je to slučaj „učenja“ te prodavanja ramazanskih hatmi, učenja Ku’rana za umrle sa novčanom nadoknadom idr. Nema razilaženja među učenjacima da sve pomenute stvari, a i one koje su izostavljene od novotarija a koje se nalaze kod IZ, su od novotarija koje su suprotne Allahovoj Knjizi, sunnetu Poslanika, te praksi i shvatanju svih ashaba, i IZ je ona koja, ovim novotarijama, razbija i cijepa jedinstvo muslimana koje bi trebalo biti izgrađeno na slijeđenju Ku’rana i sunneta, a ne „paradžematlije“ koje su izgradili mesdžide kako bi ispravno i dosljedno praktikovali Allahovu vjeru, bježeći od novotarija koje je IZ ohalalila bošnjacima i time ih odvela u zabludu.

Zbog čega se trebamo ujediniti?

Doista, borba između istine i laži je počela stvaranjem Adema alejhis-selam te njegovim dolaskom na zemlju, i trajat će do Kijametskog dana. Ovo znači da će sljedbenici istine uvijek biti u neprijateljstvu i borbi protiv sljedbenika laži i neistine, i ta borba neće prestati dok je života na dunjaluku.

Opće poznato i logično je da su ljudi, kada su u zajednici i ujedinjeni, jači i sposobniji za opstanak i nepredak, jer ih je, kao ujedinjene, teško savladati i slomiti. Isto tako, kada su muslimani i njihova zajednica u pitanju, Allah njima, na mnoga mjesta u Kur’anu, naređuje jedinstvo i slogu kako bi opstali i savladali svoje neprijatelje od nevjernika i ostalih, jer u suprotnom, ako ne budu imali sloge i jedinstva, njihovi neprijatelji će ih istrijebiti, pa kaže:

„I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite strpljivi, a Allah je, zaista, uz strpljive“. (El-Enfal)

Šejh Es-Sa’di je o ovom ajetu rekao:

„I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu“ u izvršavanju onoga što su vam Oni naredili, i slijedite to u svim prilikama i situacijama, „i ne prepirite se“ prepiranjem koje će donijeti do razdora i razjedinjenosti vaših srca, „da ne biste klonuli“, tj. da ne biste kukavice postali, „i bez borbenog duha ostali“, tj. da ne ispari vaša odlučnost, da ne oslabi vaša snaga, pa da tako izgubite ono što vam je bilo obećano od pobjede shodno pokornosti Allahu i Njegovu Poslaniku, „i budite strpljivi“ u pokornosti Allahu, „a Allah je, zaista, uz strpljive“ pomaganjem i donošenjem pobjede, stoga, bojte se Allaha i budite Mu pokorni.[19]

Povod objave pomenutog ajeta jeste taj da je Poslanik, u bitci na Uhudu, strijelcima naredio da ostanu na brdo i čuvaju leđa muslimanskoj vojsci, i da to mjesto, ni po koju cijenu, ne napuštaju, pa makar vidjeli kako ptice nadleću žrtve. Ono što je poznato jeste da su strijelci napustili to mjesto i sišli sa brda kako bi sakupili ratni plijen, nakon što se, u prvi mah, nevjernička vojska razbježala, te su time prekršili Poslanikovu zabranu i postupili suprotno njegovom naređenju.

Poenta spominjanja ovog događaja jeste ta da nisu svi strijelci postupili isto i ogriješili se prema naredbi Poslanika. Naprotiv, njihov vođa (Abdullah ibn Džubejr el-Ensari), kojeg je Poslanik imenovao, se nije složio s njima, i govorio im je da ne napuštaju svoje pozicije izvršavajući naredbu Poslanika, ali ipak, oni su ustrajali u svojoj odluci, jer ih je obmanulo bježanje nevjernika, misleći da je bitka završena pa su zbog toga i napustili svoje pozicije. A rezultat griješenja prema Allahu i Njegovom Poslaniku, te nepokoravanje Njima, biva porazom, gubljenjem života mnogih ashaba, i teškim ranjavanjem Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Ovdje obratite pažnju na jednu vrlo važnu stvar, a ona je da se dotični ashab nije složio sa svojim drugovima (većinom/zajednicom) oko određene stvari (u ovom slučaju: napuštanje svojih pozicija), čak šta više, on se suprotstavio mišljenju i odluci svojih drugova (većine/zajednice), i nije ih slijedio u njihovoj odluci i postupku.

Po hoćemo li sada reći da je taj ashab griješan, jer se suprotstavio svojoj zajednici i nije je slijedio u određenom pitanju, te je, samim tim, unio razdor među muslimane i ugrozio jedinstvo svoje zajednice!?

Naravno da nećemo to kazati, zbog toga što je on bio na istini, iako je bio sam, jer se pokorio Poslaniku izvršavajući njegovu naredbu, dok je većina/zajednica pogriješila i zgriješila jer se nisu pokorili Poslaniku čineći ono što im je zabranio. I ovakvih primjera ima puno u siri Poslanika i njegovih ashaba, ali je ovaj primjer dovoljan, kako bi se postiglo željeno.

Spoznali smo da je jedini istinski razlog cijepanja jedinstva muslimana upravo to kada jedna grupa muslimana ostavi nešto od onoga što je Uzvišeni Allah objavio, i počne uvoditi i praktikovati novotarije koje su suprotne Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegova Poslanika, te shvatanju ashaba.

A kako bi se saff muslimana ujedinio i njihova zajednica učvrstila i ojačala, muslimani se moraju vratiti Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika, te uzeti i prihvatiti vjeru iz ova dva – jedina – ispravna izvora, i shvatiti je onako kako su je shvatili ashabi, u suprotnom, muslimani ne mogu niti će ikada moći biti ujedinjeni na dalaletu i neistini, jer je to Allah odredio a Poslanik nagovijestio hadisom koji glasi:

„Neprestano će u mome ummetu biti taifa (skupina) vidljiva na hakku (istini), neće im naškoditi oni koji ih budu napustili (tj. ostavili na cjedilu), i oni će na tome ostati sve dok Allahova odredba ne dođe“.[20]

Imam Buhari je o ovoj skupini rekao da su to učenjaci, dok je imam Ahmed ibn Hanbel za tu skupinu rekao: Ako to nisu sljedbenici hadisa (ehlul-hadis), onda ja ne znam ko je? Kadi I’jad kaže: Imam Ahmed je ovim ciljao na ehlis-sunnet vel-džemat i onoga ko slijedi vjerovanje ehlul-hadisa.

Kažem (imam En-Nevevi): postoji mogućnost da ova skupina (taifa) bude podijeljena na razne skupine vjernika, kao što su hrabri borci (mudžahidi), šeriatski pravnici, muhaddisi, zahidi (askete), oni koji naređuju dobro a zabranjuju zlo, i još mnoge druge hairli grupe. I nije nužno da svi oni budu okupljeni i zajedno na jednom mjestu, naprotiv, mogu biti odvojeni i raštrkani u raznim zemljama.[21]

Na čemu se, jedino, možemo ujediniti?

Uzvišeni Allah naređuje vjernicima da se ujedine i pojašnjava im na čemu se trebaju ujediniti, pa kaže:

„Svi se čvrsto držite za Allahovo uže i ne razjedinjujte se! I sjetite se blagodati Allahove prema vama, kada ste bili neprijatelji, pa je On sjedinio srca vaša i postali ste, Njegovom milošću, braća! I bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On od nje spasio. Tako vam Allah objašnjava ajete i znakove Svoje da biste se ispravnim putem uputili“. (Ali-Imran)

Plemeniti Gospodar naređuje muslimanima da se svi čvrsto prihvate i drže za Njegovo uže, a ono je Kur’an i sunnet; i to je jedini razlog radi kojeg se muslimani mogu složiti i ujediniti. Zatim im naređuje da se, nakon što su se složili i ujedinili putem Kur’ana i suneta, nikako ne razjedinjuju i cijepaju u stranke, čiji je razlog udaljavanje od Kur’ana i sunneta te prihvatanje raznoraznih mišljenja i ideja.

Rekao je imam Ibn Džerir et-Taberi:

Uzvišeni Allah ovim ajetom želi (reći): i prihvatite se Allahove vjere koju vam je propisao, i Njegovog ugovora koji vam je naredio u Svojoj Knjizi, tako da ćete biti složni i ujedinjeni na riječi istine, i predanosti Allahovoj naredbi.[22]

Imam i mufessir En-Nesefi o ovom ajetu kaže:

Svi se čvrsto držite za Allahovo uže, tj. držite se Kur’ana, zbog riječi Poslanika: „Kur’an je Allahovo čvrsto uže, čija čuda nikad ne prestaju. Ko njime govori istinu govori, i ko po njemu radi ispravno postupa, a ko se za njeg prihvati na pravom je putu“.

I ne razjedinjujte se, tj. nemojte činiti ono što će razdor proizvesti, i što će jedinstvo porušiti; ili, ne razjedinjujte se po pitanju istine tako što ćete se međusobno razići kao što su se razišli židovi i kršćani, ili kao što ste bili razjedinjeni u džahilijetu, boreći se jedni protiv drugih.

I sjetite se blagodati Allahove prema vama, kada ste bili neprijatelji, pa je On sjedinio srca vaša i postali ste, Njegovom milošću, braća, tj. u džahilijetu je između ashaba (arapa) vladalo veliko neprijateljstvo, i bili su u konstantnom ratovanju i borbi, sve dok Uzvišeni Allaha nije sjedinio i spojio njihova srca islamom, i u njihova srca ubacio međusobnu ljubav, pa su se počeli voljeti i braćom držati.[23]

Od osnovnih osobina kod ljudi je da se oni razlikuju u shvatanju i razmišljanju, i da svaki od njih ima svoje viđenje, pa se, neminovno, zbog toga i javljaju razilaženja među njima. Neka od tih razilaženja imaju pozitivne rezultate, a neka od tih razilaženja ne urode ni pozitivne ni negativne plodove, dok, ima i onih razilaženja čiji rezultat budu kobne posljedice kao što su ratovi, borbe i druge stvari. I sve ovo je očekujuće shodno raznolikosti u shvatanju i viđenju kod ljudi.

Ali, da bi se ljudi ujedinili općenito, obavezno se moraju okupiti oko jedne zajedničke stvari, i ona može biti samo istina koju svi potvrđuju i prhvataju, u ovom slučaju to je jedina ispravna vjera, Allahova Knjiga i sunnet Njegova Poslanika, u suprotnom, ljudi nikada neće postići jedinstvo, ma šta god pokušavali, i čemu god pozivali.

Imam El-Kurtub prethodni ajet komentira riječima:

Uzvišeni nam je obavezao da se čvrsto držimo za Njegovu Knjigu, i sunnet Njegova Poslanika, i da se – obavezno – vraćamo na njih prilikom razilaženja, i strogo nam naredio da se ujedinimo na slijeđenju Kur’ana i sunneta, bilo u vjerovanju ili djelovanju, i to je sebeb (razlog) za ujedinjenje riječi, i ujedinjenje saffa, kojim se postižu dobra u dunjaluku i vjeri, i u tome je spas od rarazilaženja.[24]

Kakvih li samo riječi imama El-Kurtubija, koje najjasnije pojašnjavaju ono o čemu govorimo.

Rekao je šejhul-islam ibn Tejmijje:

Postalo je jasno da je razlog ujedinjenja i sloge prihvatanje cjelokupne vjere, i rad po njoj, a to je obožavanje Allaha Jedinog koji nema sudruga, onako kako je On to naredio i propisao, i u vanjštini i u unutrini; a razlog cijepanja i razjedinjenosti je: ostavljanje nešto od onoga što je naređeno robovima, i činjenje nepravde međusobno.[25]

I rekao je:

To da učitelj zahtjeva od svoga učenika da ga slijedi u onome što on želi – da prijateljuje sa onim ko prijateljuje sa njegovim učiteljem, i neprijateljuje sa onim ko neprijateljuje sa njegovim učiteljem -uopćenito, ovo je haram, i niko nema pravo da ovakvo nešto nekom naređuje, a niti iko smije da se tome odazove; naprotiv, ujedinit će ih sunnet, i razjedinit bidat, i ujedinit će ih ono što su Allah i Njegov Poslanik naredili, a razjedinjuje ih griješenje prema Allahu i Poslaniku Njegovu.[26]

Imam Ebu Šama je rekao: Kada je došla naredba o pripajanju džematu, time je ciljano na: pripajanje istini i slijeđenje iste, makar oni koji je slijedili bili malobrojni a oni koji joj se suprotstavljaju mnogobrojni, jer je na istini bio prvi džemat još od perioda Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, i ne uzima se u obzir niti obraća pažnja na mnoštvo sljedbenika novotarija koji su došli poslije njih (ashaba).

Tabiin Amr b. Mejmun el-Eveddi je kazao: U Jemenu sam se družio sa Muazom b. Džebelom, i nisam ga napustio sve dok ga nisam otpratio u kabur u Šamu. Zatim nakon njega, počeo sam se družiti sa najučenijim čovjekom, Abdullahom b. Mesu’udom, radijellahu anhu, te sam jedne prilike čuo da kaže:

‘Držite se džemata, jer, uistinu, Allahova ruka je na džematu’. Neposredno nakon toga, čuo sam ga da govori: ‘Doći će vam namjesnici (valije) koji će odgađati namaz od njegova prava vremena; pa vi klanjajte namaz u njegovo vrijeme, i to će vam biti farz, a zatim klanjajte sa njima (namjesnicima) i to će vam biti nafila’. Tada sam rekao: O ashabi Muhammeda, ja stvarno ne znam šta nam to pričate? Na što će Ibn Mesu’ud: ‘A zbog čega to?’, a ja mu uzvratih: Prvo mi naređuješ da se držim džemata, zatim mi govoriš da sam klanjam namaz, i to će biti farz, a zatim da klanjam sa džematom, i to će biti nafila!?

Reče Ibn Mesu’ud: ‘O Amre b. Mejmun, doista, sam smatrao da si najučeniji od stanovnika ovog sela, da li ti znaš šta znači džemat? ‘Ne’, odgovorio sam. Tada reče Ibn Mesu’ud: ‘Danas je, zaista, većina ljudi suprotna džematu; a džemat je: biti na istini, pa makar bio sam‘.

Rekao je imam Nuajm b. Hammad: ‘Tj. kada džemat zastrani, ti se prihvati onoga na čemu je bio džemat prije nego je zastranio, pa makar bio sam, jer tada, uistinu, ti predstavljaš džemat’.[27]

Hanbelijski učenjak imam El-Berbehari je kazao:

Allahov Poslanik je svome ummetu pojasnio sunnet, i objasnio ga njegovim ashabima, a oni su džemat, i velika većina (sevadul-ea’zam), a pod velikom većinom se cilja na: istinu i njene sljedbenike.[28]

Imam Ibn Hibban pojašnjava šta znači džemat, pa kaže:

Džemat, čije je slijeđenje obavezno, se spominje općenitim izrazom, ali, njime se cilja na specifično značenje, zato što je džemat: idžmaa (konsenzus) Poslanikovih ashaba; pa onaj ko se pridržava onoga na čemu su oni bili, i suprotan je onima koji su došli poslije njih, takav nije suprotan džematu, niti ga je napustio, dok, onaj ko bude suprotan ashabima, i počne slijediti one koji su došli poslije njih, takav cijepa džemat.

Džemat nakon ashaba sačinjavaju ljudi kod kojih se sastala vjera, razum, i znanje, i oni se čuvaju od toga da ne upadnu u slijeđenje strasti; i upravo, ovakvi ljudi su džemat (prava islamska zajednica) makar oni bili malobrojni, a ne svakojaki likovi i čobani od ljudi, makar bili većina.[29]

Muhaddis ummeta, imam Buhari, u svom Sahihu naslovio je sljedeće poglavlje: ‘O riječima Uzvišenog: I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu… te o Vjerovjesnikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, zapovijedi o nužnosti džemata, a džemat su učeni ljudi.[30]

Imam i hafiz Ibn Hadžer, ovaj naslov je prokomentirao sljedećim riječima:

Riječ ‘El-Veset’ u ajetu znači pravednost (El-Adl) …, zbog toga što neznalice nisu pravedni, a isto tako i novotari; prema tome, spoznali smo da se pomenutim opisom (veset-adl) cilja na ehlis-sunnet vel-džemat, a oni su sljedbenici šerijatskog znanja, dok, svako mimo njih, iako se pripisivali znanju, to je samo simbolično pripisivanje ali ne i istinsko!![31]

Da li nakon svega pomenutog, od ajeta iz Kur’ana, hadisa Poslanika, govora ashaba, tabiina i ispravnih učenjaka, jedan musliman može sumnjati u to da je istinski džemat koji se obavezno mora slijediti, upravo onaj džemat koji je na onome na čemu su bili Poslanik i njegovi ashabi, pa makar to bila jedna, dvije ili par osoba, a da svaki drugi džemat, organizacija, partija, udruženje, država idr, koji su suprotni Kur’anu i sunnetu, i ne slijede put ashaba, nisu niti predstavljaju džemat i islamsku zajednicu, makar oni bili svi stanovnici zemlje!

Ovdje ne igra nikakvu ulogu zvanje, titula, mnoštvo, ili vlast, ne nikako; naprotiv, islamsku zajednicu jedino mogu predstavljati oni koji slijede Kur’an, sunnet i praksu ashaba.

Nadam se da smo ovim pojasnili muslimanima pravo značenje jedinstva muslimana, i zbog čega i na čemu ono treba biti izgrađeno, te ko istinski predstavlja islamsku zajednicu.

Molim Uzvišenog Allaha da nam oprosti grijehe, da nam podari viđenje i slijeđenje pravog puta, da ujedini muslimane na istini, da pomogne potlačene i mazlume, a da pameti nauči smutljivce i zalime, Allahumme amin.

I na kraju, hvala Allahu Gospodaru svih svijetova.

Napisao: Ebu Džendel, 23.03.2016.

Obrada: Put vjernika

Fusnote:

[1] Tefsir Es-Sa’di (228 str.).

[2] Tefsir Es-Sa’di (1059 str.).

[3] Medžmu’ul-fetava (10/11).

[4] Medžmu’ul-fetava (20/164).

[5] Ahkamus-sultanijje (21 str.) od imama El-Mavurdija.

[6] Tefsir En-Nesefi (3/677).

[7] Tefsir Et-Taberi (24/590).

[8] Tefsir Ibn Kesir (3/58).

[9] Medžmu’ul-fetava (1/14).

[10] Medžmu’ul-fetava (3/124).

[11] Tefsir Ebu Es-Su’ud (6/138).

[12] Tefsir Es-Sa’di (396 str.).

[13] Medžmu’ul-fetava (1/17).

[14] El-I’tisam (2/409).

[15] Buhari (717), Muslim (436).

[16] Sunen Ebu Davud (662), Albani kaže da je sahih.

[17] Šerhu sahihi Muslim (4/157).

[18] Sunen Tirmizi (2641), Albani kaže da je hasen.

[19] Tefsir Es-Sa’di (433 str.).

[20] Muslim (1920), Buhari (7311).

[21] Šerhu sahihi Muslim (13/67).

[22] Tefsir Et-Taberi (7/70).

[23] Tefsir En-Nesefi (1/280).

[24] Tefsir El-Kurtubi (4/164).

[25] Medžmu’ul-fetava (1/17).

[26] Medžmu’ul-fetava (28/19).

[27] El-Bais ala inkaril-bidei vel-havadis (22 str.).

[28] Šerhus-sunne (22 str.).

[29] Sahih ibn Hibban (14/127).

[30] Buhari (7349).

[31] Fethul-Bari (13/316).