Kada fetva postane oružje

Popularno na sajtu

Francuz Lion Ruš je započeo svoje putovanje prema Egiptu i Hidžazu 1842 god. u odjeći muslimana hadžije kako bi dobio odobrenje (saglasnost) od učenjaka po pitanju teksta fetve s kojom je došao iz Alžira, a u kojoj stoji da je džihad protiv Franzuza u Alžiru vid bacanja samog sebe u propast, i shodno tome zadovoljstvo sa francuskom vladavinom u Alžiru i neispravnost pokreta otpora koji je predvođen emirom Abdul Kadirom el-Đezairijem. Rušu se na ovom putovanju pridružila i skupina sufijskih šejhova.

Ulema Azhara se nije složila sa ovom fetvom, što je ispravan postupak, ali da su postupili onako kako je šejhul-islam Ibn Tejmije postupio sa židovima bilo bi potpunije i ljepše. Skupina židova je došla sa knjigom koju su krivotvorili u kojoj je stajalo da je Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem ukinuo đizju židovima Hajbera, što je imalo prođe kod onoga ko nije poznavao sunnet Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i mislili su da je ta knjiga vjerodostojna sve dok nije doneta pred šejhul-islama Ibn Tejmiju, rahimehullahu, i bilo zatraženo od njega da sudjeluje u njenom širenju i rad po njoj, pa je on pljunuo po njoj, i dokazao da je to neispravno sa desetak dokaza.

Francuzi su shavatili da je fetva ubojito oružje koje ima veliki uticaj na muslimane, pa su tu fetvu pisali na francuski način, i htjeli su da ona bude prihvaćena od učenjaka Azhara i Hiaza, ali su njihovi napori propali, a što se tiče vremena u kojem mi živimo nema potrebe da se toliko trude i zamaraju, potrebno je da se dogodi usputni sastanak i cilj je postignut, kao što je bio slučaj sa šejhu-azharom po pitanju skidanja hiaba sa muslimanki Francuske.

Džihad je vrhunac vjere i nijedan narod nije ostavio džihad a da ga poniženje nije zadesilo. Prenosi Muslim u sahihu da je Vjerovjesnik sallallahu alehi ve sellem rekao: “Onaj koji preseli, a nije išao u borbu niti je svoju dušu nato podsticao, umreće sa sa ogrankom licemjerstva.”

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmije, rahimehullahu: Džihad je stroga obaveza muslimana, i svaki vjernik mora vjerovati da mu je naređeno da to izvršava i da bude ubjeđen da je to obaveza i da nastoji da to uradi ako zato bude potreba, u ovome se ogleda nagovaranje svoje duše da to uradi, a onaj ko umre a ne bude se borio niti svoju dušo na borbu nagovarao, njegov iman će biti manjkav shodno tome, i umreće na ogranku licemjerstva”. (Mesela-stražarenja na granici, str. 54)

I kaže na drugom mjestu: “Onaj ko ostavi džihad Allah će ga kazniti bolnom kaznom sa poniženjem i drugim, zamjeniće ga sa nekim drugim, zato što ova vjera pripada onome ko se za nju bori”.

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu: “Vodite džihad, on je jedna od vrata dženeta, i Allah njime odstranjuje od duša tugu i brigu.” (Prenosi ga imam Ahmed, 5/319)

Onda kada ummet vodi džihad protiv neprijatelja, Allah ujedinji njihova srca, a ako ostavi džihad budu zauzeti jedni s drugima. (ami'u-mesail, 5/300)

Neprijatelji islama su se pobrinuli za stvar džihada, i borba sa njim im je nanijela veliku bol, pa su se nakon toga usmijerili ka izvitoperavanju ovog obreda sa svim mogućim spletkama, svejedno sami ili pomoću njihovih podanika od otpadnika i munafika i njima sličnim.

Mirza Gulam el-Kadijani (predvodnik kadijanija, jedne od tvorevina Engleza) kaže: “Većinu svog života sam proveo služeći i pomažuči Englezima, i napisao sam o zabrani džihada i obaveznosti pokoravanja nadređenima od Engleza toliko knjiga i govora da kada bi se sve to sakupilo napunilo bi se pedeset biblioteka”.

Rafidije su slične kadijanijama kada je u pitanju negiranje džihada, i kažu: “Nema džihada sve dok se Imam ne pojavi”, i konstatovali su da je borba u odsusutvu očekivanog imama kome je obavezno pokoravanje, haram poput mrcine, krvi i svinjskog mesa.

Rekli su neki pripadnici sunneta jednom od šejhova rafidija: “Ako bi nevjernici došli našim zemljama pa poubijali ljude i zaplijenili imetke, da li se protiv njih trebamo boriti?” Pa je na to rafidija odgovorio: “Ne. Naš mezheb je da se mi neborimo osim uz ma'suma (nepogrešivog imama)”, pa mu na to ovaj običan čovjek reče: “Tako mi Allaha, ovo je ružan mezheb”.

Kao da je ova bolest zadesila neke od onih koji se pripisuju sunnetu, kao što se moglo vidjeti u događajima u Iraku, da su neki tražili da se treba pokoravati američkim podanicima u Iraku, i da su oni legitimni vladari, i bilo je i onih koji su davali fetve o zabranjenosti borbe protiv krstaškog okupatora dokazujuči to sa bolesnim dokazima, a neki su čak ustvrdili da ne postoji džihad osim sa imamom.

Šejh AbbuRahman ibn Hasen ibn Muhammed ibn AbdilVehhab, rahimehullahu, je odgovorio onima koji kažu da nema džihada osim sa imamom, pa ako nema imama nema ni džihada, pa je rekao: “Značenje ovoga bi bilo da je ono što proizilazi iz ostavljanja džihada, kao što je suprotstavljanje Allahovoj vjeri i Njegovoj naredbi dozvoljena stvar, ako bi se džihad ostavio, pa bi stoga i prijateljevanje sa mušricima kao i slaganje i pokoravanje njima bila dozvoljena stvar, stoga je takva pretpostavka neispravna kao i ono što se na to nadovezuje, a ispravno je ono što je suprotno tome na što upućuje i časni Kur'an, da imamet nije ispravan osim sa džihadom…“ (Dureru-senije, 8/167)

A što se tiče dozvole imama, to je od mesela koje podležu itihadu i u kojima je dozvoljeno razilaženje, ova mesela je došla do izražaja u sjevenoj Africi za vrijeme strane okupacije u jedanaestom hiretskom stolječu(8), pa su se oko toga vodile rasprave među pravnicima tih zemalja, prenešena je fetva od Muhammeda el-‘Arabija el-Fasija (1052. h) da džihad ne prestaje ako nema imama, ili njegovog odobrenja, rekavši: “Od opšte poznatih i jasnih stvari je i to da je džihad sam po sebi cilj za razliku od imameta koje je sredstvo, zbog toga što se potpunost obično nemože postiči osim uz to (imamet), ali ako se cilj (džihad) može postiči bez toga (imameta)nema nikakvog smisla da se smatra uslovom”.

Većina učenjaka Magriba nisu bili stava da se za vođenje džihada uslovljava dozvola imama, i ovo se vraća na prilike i uslove u kojima su živjeli, pa su vodili računa o opštoj koristi muslimana, smatrajući da je otpor stranom okupatoru obaveza, i sve dok se ljudi u vladi oglušuju o tome, velika je geška da se određenim skupinama dobrovoljaca zabranjuje da daju otpor, pod izgovorom da je za to neophodna dozvola imama, pa to neprijatelj iskoristi da pripoji dodatne teritorije i stavi pod svoju kontrolu.

Cilj je da ukažemo da se neke fetve koriste kao oružje koje je u korist neprijateljskom okupatoru, a neke su oružje koje nanosi bol neprijatelju, kao što je stvar sa fetvama učenjaka Endelusa protiv kršćanskih krstaša, kada je Ibn Rušd (520. h) izdao fetvu da je džihad za stanovnike Endelusa bolji od obaveznog hadža, koji tada, po njegovom mišljenju nije ispunjavao uslove obaveznosti, zato što siguran dolazak do Mekke u to vrijeme nije bio moguć.

Ibn Munasif (620. h) je napisao knjigu koju je nazvao “El-inad fil-džihad), pa je obuhvatio sva poglavlja džihada i pojasnio sve njegove farzove i sunete, te spomenuo veliki broj edeba i propisa.

Kada je došlo do nekih nejasnoća po pitanju Tatara 702. h. i žašto se protiv njih boriti kada oni ispoljavaju islam, a nisu od bugata, pa je šejhul-islam Ibn Tejmije izdao fetvu da su oni poput havaria protiv kojih je obavezna borba, i svaka skupina koja odbaci nešto od jasnog šerijata protiv njega je obavezna borba, nakon toga je stvar postala jasna učenjacima, i govorio bi: “Ako me vidite na njihovoj strani da na svojoj glavi nosim mushaf ubijte me”, pa je to osnažilo ljude u borbi protiv Tatara i njihova srca su postala jaka.

Nema sumnje da je pohlepa za dunjalukom i prikovanost za zemlju stanje većine muslimana, i ovo je slabost i grijeh od koga se treba otarasiti i protiv toga boriti, ali ne trebamo da od tog kukavičluka i te slabosti napravimo menhe i osnovu, i put koji ćemo utabati sa kojekakvim člancima i fetvama, pa ako u ovom ummetu postoji neko kome je Allah otvorio vrata džihada, kao što je stanje sa muahidima na Allahovom putu u Afganistanu, Čečeniji, Palestini i Iraku potrebno je da se njima pripisujemo i da ih pomažemo koliko god smo u stanju. Ako je strah i škrtarenje udaljio mnoge od pomaganja njih, najmanje što mogu takvi uraditi je da svoj jezik u olovku čuvaju od zastrašivanja i ubacivanja sumnje kod ljudi, Allahul-mustean.

Autor: Šejh Abdul-‘Aziz Alu Abdul-Latif
Izvor: Midad.com

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz