Kako je Ataturk učinio Tursku sekularnom

Evolucija Turske početkom 1900-tih je jedna od najzagonetnijih kulturalnih i socijalnih promjena u islamskoj historiji. U nekoliko kratkih godina, Osmanlijsko carstvo je oboreno iznutra, lišeno svoje islamske historije, i razvijeno u novu sekularnu naciju poznatu kao Turska. Poslijedice ove promjene se još osjećaju kroz muslimanski svijet, i posebno u veoma polarizovanoj i ideološki podjeljenoj Turskoj.

Šta je je prouzrokovalo ovu monumentalnu promjenu u turskoj vladi i društvu? U centru svega toga je Mustafa Kemal, poznatiji kao Ataturk. U njegovoj vladavini od 1920-tih do 1930-tih, moderna sekularna Turska je rođena, a Islam je dobio sporednu ulogu u turskom društvu.

Uspon Ataturka

Odluka Osmanlijskog carstva da uđe u Prvi svjetski rat se ispostavila kao velika greška. Carstvom je upravljala diktatorska vlast koju su vodile „Tri paše“ koji su jednostrano ušli u rat na njemačku stranu, protiv Britanaca, Francuza, i Rusa. Osmanlijsko carstvo je napadnuto sa juga od strane Britanaca, sa istoka od strane Rusa, i Grka sa zapada. Do 1918. kada je rat završio, carstvo je bilo podjeljeno i okupirano od strane pobjedonosnih saveznika, ostavljajući samo centralnu Anatoliju pod vlašću domicilnih Turaka.

Centralna Anatolija je mjesto gdje će se pojaviti Mustafa Kemal i postati nacionalni heroj Turaka. Kao Osmanlijski vojni oficir, on se pokazao kao veliki vođa u bitkama, posebno na Galipolju, gdje su Osmanlije uspjele da odbiju britansku invaziju koja je imala u cilju glavni grad Istanbul. Međutim, nakon rata, Kemal je jasno stavio do znanja koji su njegovi prioriteti. Njegov glavni cilj je bio uspostavljanje turskoga nacionalizma kao ujedinjujuće sile turskog naroda. Za razliku od multietničkog i raznolikog Osmanlijskog carstva, Kemal je imao u cilju da stvori monolitnu državu zasnovanu na turskom identitetu.

U vlastitim riječima Mustafe Kemala, on opisuje važnost turskog identiteta i beznačajnost islama kao što on to vidi:

Mustafa Kemal Atatürk 1918. godine
Mustafa Kemal Atatürk 1918. godine

„Čak i prije prihvatanja vjere Arapa (islama), Turci su bili veliki narod. Nakon prihvatanja arapske vjere, ova vjera nije utjecala da spoji Arape, Perzijanace i Egipćane sa Turcima da predstavljaju jednu naciju. (Ova vjera) je prilično oslabila nacionalnu vezu turske nacije, i utrnula nacionalizam. Ovo je bilo veoma prirodno. Zato što je svrha vjere koju je utemeljio Muhammed bila da sve nacije uvuče u arapsku nacionalnu politiku.” (Mustafa Kemal – Medeni Bilgiler)

Iskrivljeni i činjenično netačni pogledi na islamsku historiju Mustafe Kemala su pogurali njegovu nacionalističku agendu. Koristeći turski identitet kao tačku okupljanja, uspio je ujediniti bivše osmanlijske oficire pod svoju komandu u turskom ratu na nezavisnot u ranim 1920-tim godinama i protjerati okupatorske snage sačinjene od Grka, Britanaca i Francuza, koji su zaposjeli tursku zemlju nakon Prvog svjetskog rata. Do 1922., Kemal je uspio potpuno osloboditi Turke od strane okupacije i iskoristio je priliku da uspostavi savremenu Republiku Tursku, koja je vođena od strane Velike nacionalne skupštine (VNS) u Ankari. Šef nove turske vlade je bio predsjednik, kojeg je izabirala VNS. Prirodni izbor je bio Mustafa Kemal, heroj Rata za nezavisnost, koji je uzeo ime „Ataturk“ što znači „otac Turaka“.

Ukidanje Osmanlijskog sultanata i hilafeta

Na prvi pogled se činilo da će nova turska vlada naslijediti Osmanlijsku vladu kao čuvara islama. Novi Ustav kojeg je napisala VNS u kojem se islam proglašava zvaničnom državnom religijom Turske i da svi zakoni moraju proći sigurnosnu provjeru grupe eksperata za islamski zakon, kako bi bili sigurni da oni ne budu u suprotnosti sa šerijatom.

Međutim, ovaj novi sistem vlade nije mogao funkcionirati, sve dok je postojala rivalna vlada u Istanbulu, koju je vodio Osmanlijski sultan. Vlade u Ankari i Istanbulu su obe tvrdila da imaju suverenitet nad Turskom, imajući otvoreno sukobljene ciljeve. Ataturk je eliminirao ovaj problem prvog novembra 1922., ukidajući Osmanlijski sultanat, koji je postojao od 1299., i zvanično prebacio vlast na VNS. Međutim, on nije odmah ukinuo hilafet. Iako sultanat više nije postojao, on je dozvolio Osmanlijskom hilafetu da i dalje postoji, mada bez stvarne vlasti, nego samo kao simbolična figura.

Abdul-Medžid Drugi, posljednji halifa (vladao 1922-1924)
Abdul-Medžid Drugi, posljednji halifa (vladao 1922-1924)

Znajući da će ovaj potez biti veoma nepopularan među turskim narodom, Ataturk je to opravdao tvrdnjom da se on samo vraća tradicionalnom islamskom obliku vlasti. Od 900-tih do 1500-tih, abasijske halife su uglavnom bile figure, bez stvarne moći, koja je bila u rukama vezira ili gospodara rata. Ataturk je koristio ovaj primjer da opravda svoje stvaranje nemoćnog hilafeta.

Halifat je postojao od prvog dana nakon smrti Poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi ve selem, kada je Ebu Bekr izabran kao prvi vođa muslimanskog svijeta. Za muslimane izvan Turske, Ataturkova djelovanja su jasno stavila instituaciju hilafeta u opasnost. U Indiji posebno, muslimani su izrazili bjes na Ataturkova djelovanja i organizirali su Pokret hilafeta, koji je nastojao da zaštiti hilafet od opasnosti, bilo od stranih agresora ili od same turske vlade.

Ataturk je izraz podrške hilafetu od muslimana izvan Turske vidio kao mješanje u unutrašnje poslove Turske. Citirajući ovo navodno mješanje u unutrašnje poslove, 03. marta, 1924., Ataturk i Velika nacionalna skupština je ukinula i hilafet i protjerala sve preostale članove Osmanlijske porodice.

Napadi na islam

Sa ukinutim hilafetom, turska vlada je imala više slobode da nastavi sa politikom koja je napadala islamske institucije. Pod krinkom „čišćenja islama od političkog uplitanja“, obrazovni sistem je potpuno prepravljen. Islamsko obrazovanje je zabranjeno u korist sekularnih, bezbožničkih škola. Drugi aspekti vjerske infrastrukture su također srušeni. Šerijatsko vijeće za odobravanje zakone, koje je VNS uspostavila samo dvije godine prije je ukinuto. Vjerski doprinosi su zaplijenjeni i stavljeni pod kontrolu vlade. Sve sudije islamskog zakona u državi su smjesta otpuštene, kao što su i svi šerijatski sudovi zatvoreni.

Napadi Ataturka na islam nisu bili ograničeni na vladu. Svakodnevni život za Turke je također diktiran ataturkovim sekularnim idejama.

– Tradicionalni islamski oblici pokrivala za glavu kao što su turbani i fesovi su zabranjeni u korist šešira zapadnog stila.

– Hidžab za žene je ismijan kao „besmisleni objekat“ i zabranjen u javnim ustanovama.

– Kalendar je zvanično promjenjen. Tradicionalni islamski kalendar, zasnovan na hidžri, zamjenjen je u gregorijanski kalendar, zasnovan na rođenju Isusa Krista.

– U 1932., ezan (muslimanski poziv na molitvu) je zabranjen na arapskom. Umjesto toga, prerađen je koristeći turske riječi i nametnut je hiljadama džamija u državi.

– Petak više nije smatran dijelom vikenda. Umjesto toga, Turska je bila primorana slijediti evropske norme subote i nedjelje kao neradih dana.

Nakon svih ovih promjena, VNS je odustala od šarade u 1928. i izbrisala je tačku u Ustavu koja je proglašavala islam kao državnom religijom. Islam je bio zamjenjen ataturkovim sekularnim ideologijama.

Reforma jezika

Ataturk je znao da će ove sekularne reforme biti smrtonosne ako se turski narod uspije skupiti zajedno da se suprostavi njima. Najveća opasnost ovom novom poretku je bila historija Turaka, koja je još od 900-tih bila isprepletena sa islamom. U cilju da nove generacije udalji od njihove (islamske) prošlosti, Ataturk je prošlost za njih morao učiniti nečitljivom.

Pod izgovorom povećanja pismenosti među Turcima (koja je zaista bila veoma niska u 1920-tim), Ataturk je zagovarao zamjenu arapskih slova sa latiničnim pismom. Slično kao perzijski, turski jezik se pisao arapskim slovima stotinama godina nakon prelaska turaka na islam u 900-tima. Zbog toga što je turski pisan arapskim pismom, turci su znali čitati Kur’an, i druge islamske tekstove relativno lahko, spajajući ih sa islamskim identitetom – koji je Ataturk gledao kao prijetnju.

Atatürk predstavlja novo latinično pismo 1928. godine
Atatürk predstavlja novo latinično pismo 1928. godine

U dodatku sa uvođenjem latiničnih slova, Ataturk je uspostavio komisiju zaduženu za zamjenu arapskih i perzijskih pozajmljenica u turskom jeziku. Shodno sa njegovom nacionalističkom agendom, Ataturk je želio jezik koji je čisto turski, što znači da su se stare turske riječi, koje su zastarile u toku Osmanlijskog doba, vratile u upotrebu umjesto arapskih riječi. Na primjer, turski Rat za nezavisnost, prethodno poznat kao Istiklal Harbi, je sada poznat kao Kurtuluş Savaşı, zato što su „istiklal“ i „harb“ arapske pozajmljenice u turskom jeziku.

Sa Ataturkove perspektive, reforma jezika je bila naširoko uspješna. U toku nekoliko desetlječa, stari Osmanlijski turski je efektivno iskorijenjen. Novije generacije Turaka su kompletno odsječene od starih generacija, sa kojima je čak obični razgovor bio težak. Sa turskim narodom neupoznatim sa svojom prošlošću, turska vlada je bila u stanju da ih hrani sa verzijom historije koju su oni smatrali prihvatljivom, onu koja je promovisala turske nacionalističke ideje samog Ataturka.

Sekularna Turska

Sve ove reforme su zajedno radile na učinkovitom brisanju islam iz svakodnevnih života Turaka. Uprkos najboljim nastojanjima religioznih Tursaka da sačuvaju svoje naslijedstvo, jezik, i religiju, pritisak vlade da prihvate sekularne ideje je bio prevelik. Preko više od 80 godina, turska vlada je ostala odlučno sekularna. Pokušaji da se vrate islamske vrijednosti u sistem vlasti su dočekani otporom od strane vojske, koja sebe vidi zaštitnikom Ataturkovog sekularizma.

U 1950-oj, Adnan Menderes je bio demokratski izabran premijer Turske koji je vratio arapski ezan. Zbog svog proislamskog djelovanja, on je svrgnut od strane vojske 1960. i pogubljen nakon brzog suđenja. U skorije vrijeme, 1996. godine Nedžmetin Erbakan je izabran kao premijer, koji je nevjerovatno otvoreno proglašavao sebe „islamistom“. Još jednom, vojska je uskočila i svrgnula ga sa vlasti nakon jedne godine službe.

Odnosi savremene Turske sa islamom i sa islamskom historijom su komplikovani. Dijelovi društva snažno podržavaju Ataturkovu ideologiju i vjeruju da islam ne treba imati ulogu u javnom životu. Drugi segmenti društva zamišljaju povratak društvenog uređenja i sistema vlasti koje je više islamski orijentisano, i bližim vezama sa ostatkom muslimanskog svijeta. Ideološki sukob između ove dvije suprotne strane ne pokazuje znakove stišavanja u neko skorije vrijeme.

Izvor: LostIslamicHistory

Prijevod i obrada: Put vjernika