Karavana šehida: Upoznajte neustrašivog pustinjskog viteza Fevaza el-Ma'ribija

531

Zvao se Hassan el-Akili. Bio je oštar prema kafirima i otpadnicima, a blag, ponizan i samilostan prema vjernicima. Bio je uzor izdržljivosti, stamenosti, neustrašivosti i hrabrosti. Nikada se nije ni osvrnuo na metke i tenkovske granate. Bio je pravi pustinjski vitez.

S razlogom su ga se bojali svi neprijatelji islama. Bio je jedan čovjek armija, poduzimač velikog rizika, čuveni snajperista i oličenje Omera i Halida, neka je Allah zadovoljan s njima. Uvijek je bio pokretljiv i brz na nogama, a pogled mu je bio opasan kao u lava. Brat je bio veoma inteligentan – kičma mudž…. rukovodstva. Volio je više smrt od života, odnosno ahiret od dunjaluka. Posjedovao je snažnu volju i čeličnu odlučnost. Ne postoje riječi kojima bi se u potpunosti mogao opisati brat pod imenom Fevaz el-Ma'ribi.

Nikada ne smijemo zaboraviti njegove stihove:

Nastavite da marširate na Allahovom putu

Samo sa braćom iz ehli sunneta vel džema'ata,

Podignite visoko zastavu tevhida

Do konačne uspostave Islamskog Emirata.

Odrastao je u surovim pustinjskim uvjetima u blizini grada Ma'riba u Jemenu. Kada su 2006. godine Ebu Besir, Allah ga sačuvao, i njegova braća pobjegli iz zatvora u Sani, Fevaz se ubrzo pridružio karavani džihada i postao spretan, snalažljiv, siguran i pouzdan vozač. On ne samo da je prevozio braću mudžahide, već je bio i strastveni borac. Često je putovao sam. Otpadnička jemenska vojska ga se uvijek plašila, pa je zbog toga i raspisala potjernicu za njim. Fevaz, vojnik lavljeg srca, se samo nasmijao na tu potjernicu koja je bila samo još jedan dokaz da se približio Allahu, azze ve džell. Otpadnici su ubrzo napali i srušili njegovu kuću, ali u tom trenutku, hvala Allahu, niko nije bio u njoj. Bijednici nisu ni znali da je Fevazova kuća – džihad, iako je bio oženjen i imao troje prelijepe i neodoljive djece.

Fevaz se u društvu svoje braće ponašao kao i svi ostali. Bio je duhovit, brilijantan i dobrodušan. Bio je prihvaćen, visoko cijenjen i poštovan od strane braće. Gotovo da nije ni imao predaha jer je bio u stalnom pokretu da bi što više pomogao Allahovu vjeru. Provodio je mnogo vremena u razgovoru sa svojom braćom, razveseljavaući ih i savjetovajući ih. Zračio je blagošću, smirenošću, dostojanstvom i umjerenošću. Lijepom riječju, vedrim licem i osmijehom je jačao međusobne bratske odnose. Brinuo se za svoju braću koliko god mu je vrijeme dopuštalo. Uvijek su mogli računati na njegovu pomoć. Oni koji su imali šansu da ga upoznaju, postali su njegovi bliski prijatelji. Njegovo prisustvo je ulijevalo strahopoštovanje.

Volio je često da čita Allahovu Knjigu – Kur'an. Nikada nije prošao ni dan a da nije klanjao dva rekata duha1 namaza. Još uvijek se sjećam dana kad sam s njim putovao kamionom i kad sam ga upitao nešto. Pogledao sam u njega da vidim da li obraća pažnju jer nije reagovao na moje pitanje. Primjetio sam da se molio Allahu, dželle šanuhu, čak i dok je vozio kamion! Bio sam zapanjen i stalno sam zahvaljivao Allahu što su se ljudi kao što je Fevzan nalazili u redovima mudžahida. Kada je završio sa svojom molitvom, brat mi se izvinuo zato što nije odmah odgovorio na moje pitanje. Rekao sam mu da nije bilo potrebe da mi se izvinjava. Učtivost je bila samo jedna od vrlina koje su krasile brata Fevaza. Uvijek ćemo ga pamtiti kao primjer ljudskosti i vedrine!

Često smo se igrali, šalili i hrvali jedni sa drugima. On nam je bio kao stariji brat, a ne samo prijatelj. Volio je da pjeva džihadske kaside. Ponekad bi se šalio sa mnom dok smo sjedili sa braćom i intervjuisao bi me jer je znao da sam odrastao u Americi. Postavljao bi mi komična pitanja na ozbiljan način: “Kako se smiješ na engleskom?”, “Zašto su mnogi Amerikanci debeli kao svinje?”, itd. Smijao sam se od srca svim tim njegovim pitanjima. I on se smijao. Poslije toga bih ga upitao: “Fevaz, zašto mi postavljaš takva neobična pitanja?” On bi odgovorio: “Kunem se Allahom da nema sretnije osobe od mene kad te vidim da se smiješ. Volim te u ime Allaha, subhanehu ve te'ala!” Skoro sam zaplakao od sreće. On je uistinu gajio iskrenu ljubav prema svoj svojoj braći.

Sjećam se kad sam jednom sjedio na zadnjem sjedištu kamiona dok se on odmarao na sjedištu suvozača. Dugo sam ga gledao i razmišljao o velikoj nagradi koja ga očekuje na ahiretu. U tom trenutku sam bio ljubomoran, pa sam rekao jednom bratu koji je sjedio pokraj mene: “O, kako bih želio da i mene čeka slična nagrada.”2 Fevaz ne samo što se konstantno borio protiv Allahovih neprijatelja i prevozio mudžahide u zone operacija i na bezbjedna mjesta, već je prevozio i lidere džihada i druge ljude koji su imali izuzetno važne odgovornosti. Niko od tih ljudi ne bi bio u stanju da ispuni svoje obaveze džihada na Allahovom putu da, nakon Allaha, nije bilo Fevaza koji ih je bez ikakvih problema prevozio do njihovih odredišta. Drugim riječima, on je bio zupčanik koji je pokretao čitav pokret mudžahida u Jemenu iako postoje i druga braća koja obavljaju sličan posao kao što je to činio Fevaz, nikada mu nećemo naći adekvatnu zamjenu.

Nije mu bilo premca u vozačkim sposobnostima. Ni jedan drugi vozač mudžahid mu nije bio ni blizu. Bio je u stanju da vozi bilo koje vozilo sa velikom sigurnošću i izuzetno velikom brzinom po bilo kakvim vremenskim uslovima. Allah ga je blagoslovio sa oštrim vidom. Mogao je i da noću vozi maksimalnom brzinom sa ugašenim farovima i da bez problema upravlja vozilom u krivinama, iako osoba koja je sjedila pored njega nije mogla da vidi ništa ispred vozila. Čak je to mogao da učini i kad nije bilo mjesečine, tj. po apsolutnom mraku. Mnogi mudžahidi su to potvrdili.

Kada se odmarao sa mudžahidima, često su ga izazivali na trku jer je bio jedan od najbržih, a ako ne i najbrži, čovjek mudžahida na Arapskom poluostrvu. Vidio sam jednom kada je Fevaz dao veliku prednost jednom drugom bratu prije nego što su se počeli trčati. I taj brat je bio poznat kao jedan od najbržih trkača. Međutim, Fevaz je, bez obzira na tu prednost, ubrzo tokom trke “proletio” kao metak pored tog brata. Svi smo bili u čudu! Nismo mogli da vjerujemo svojim očima.

Razmišljao sam šta da stavim na naslovnu stranicu magazina. Nisam mogao da se sjetim bilo čega što je bilo u vezi sa glavnom temom sve dok nisam vidio Fevazovo lice. Imao je lavlje oči. Surovi pogled u njegovim očima je na najbolji mogući način opisivao Allahove borce – mudžahide. Kako bih se uvjerio da su i ostala braća u njegovim očima vidjela isto što i ja, upitao sam sve one koji su bili oko mene. Svi su se složili sa mojim mišljenjem. Kad sam mu rekao o mojoj ideji, on se nasmijao i složio sa njom. Želio je da učini sve što je bilo u njegovoj mogućnosti da bi se pomogla da'va i džihad. Bio sam mu veoma zahvalan za to.

Allah, dželle šanuhu, je blagoslovio Fevzana sa brojnim vojnim operacijama, a u bici za Ebjen bio je cijelo vrijeme na samom čelu napada. Ne samo što je vozio braću na front, već je i sam učestvovao u najvažnijim operacijama koje su izveli mudžahidi. Bio je prisutan i u bitkama za Ma'rib, Lodar i Zindžibar. Mogla bi se napisati knjiga o nekoliko desetina operacija u kojima je učestvovao brat Fevzan za vrijeme ovih bitaka.

Neki brat mi je jednom rekao da se probudio uz zvuke tenkovskih granata. Odmah su on i ostala braća uskočili u vozilo i odvezli se do mjesta napada. Kad su stigli tamo, ugledali su Fevzana el-Ma'ribija kako u oduševljenju ide prema njima. Brat ga je odmah zagrlio i poljubio. Primjetio je da je Fevzanova ruka krvarila iako je bila zavijena. Fevzan je bio ranjen u toj bici, ali se nije ni najmanje osvrtao na te rane. Fevzan mu je, zgrabivši ga za ruku, rekao: “Hajde sa mnom. Dođi da vidiš šta imamo!” Otišli su do ivice velike pješčane dine. Tu je vidio novo oklopno vozilo koje je bilo opremljeno teškim naoružanjem. Sada je to vozilo pripadalo braći. Fevzan je uvijek bio veseo kad je pričao o uspjesima mudžahida i ratnom plijenu (ganima) sa kojima ih je Allah blagoslovio. On je bio vođa ove uspješne operacije. Brat koji mi je ispričao ovu priču je rekao: “Bilo mi je ogromno zadovoljstvo da stojim pored takvog čovjeka i da budem njegov blizak prijatelj.”

Jednom je brat Fevzan vozio pustinjom Ma'rib i naišao na kontrolni punkt jednog plemena. Rijetko su se mogli vidjeti takvi punktovi. Fevzan je bio oprezan i strpljiv. Upitao je ljude na punktu zašto su ga postavili tu. Rekli su mu da postoje neke nesuglasice među plemenima. Upitali su ga ko je on bio. Ovaj hrabri mudžahid, koji se nije bojao nikoga osim Allaha, subhanehu ve te'ala, im je bez ikakvog oklijevanja rekao svoje pravo ime. Gledali su ga razgoračenih očiju. Nisu mogli da vjeruju da je jedan od najtraženijih ljudi u Jemenu stojao upravo ispred njih, otvoreno otkrivajući svoj identitet bez imalo straha.

Ispostavilo se da je uživao veliki ugled među pripadnicima tog plemena koji su ga voljeli i visoko cijenili zbog njegove požrtvovanosti i hrabrosti na Allahovom putu. Pozvali su ga na ručak koji je on odmah prihvatio. Rekli su mu da su veoma cijenili njega i svu ostalu braću iz AKAP-a. Brat Fevzan im se najtoplije zahvalio i pozvao ih u džihad na Allavom putu.

Amerikanci su ga jednom gađali iz bespilotne letjelice dok je vozio u Zindžibaru. Raketa je oštetila vozilo i ranila Fevzana i braću koja su bila sa njim. Svi su brzo odvezeni na bezbjedno mjesto gdje su im previjene rane, a poslije toga su istrčali sa oružjem u rukama kako bi nastavili da se bore.

Ni priča o njegovoj šehidskoj smrti nije ništa manje nevjerovatna. Kad bih mogao, ispričao bih je cijelom svijetu, pa da se svi ljudi uvjere u istinitost značenja “la ilahe illallah” (nema boga osim ALlaha).

Fevaz i šestorica druge braće su bili spremni da izvedu napad na veliki kontrolni punkt u blizini Adena. On je bio emir u toj operaciji. Fevaz je prije operacije malo odspavao, a kad se probudio, veselo je uzviknuo: “Kunem se Allahom, draga moja braćo, da sam u snu sanjao Džennet!” Svi prisutni su bili iznenađeni. Pogledao je čudno u svoju braću i, kao da je znao da mu se smrt približuje, rekao: “Danas ću postati šehid.” Svi su se međusobno pogledali, ne vjerujući šta su upravo čuli. Fevaz je bio veliki u njihovim očima i srcima, te ga ni po koju cijenu nisu smjeli da izgube. “InshaAllah, sve će biti u redu”, rekao je jedan brat.

Napad braće mudžahida je kratko trajao. Brzo su preuzeli kontrolu nad punktom, ubivši sve osim jednog tagutskog vojnika koji je uspio da se negdje sakrije. Bio je to snajperista. Dok ga je Fevaz tražio, kao kad lav neumoljivo traži svoj plijen, snajperista ga je pogodio u vrat. Metak mu je ušao sa strane, a izašao na zadnjoj strani vrata. Neopisivi osmijeh mu se pojavi na licu dok je padao na zemlju. Braća su ubrzo uspjela da uhvate otpadnika i da mu presude.

Braća su zatim brzo otrčala do Fevazovog tijela. Iako više nije bio među živima na zemlji, on je i dalje imao osmijeh na svom licu. Pali su ničice na zemlju plakajući i ljubeći njegovo čelo. Zahvaljivali su Allahu što ih je blagoslovio sa takvim čvrstim stubom džihada kao što je to bio brat Fevaz. Trideset otpadnika je eliminisano u ovoj operaciji dok je velika količina novca i ratnog plijena pala u ruke naše braće.

Ljudi uživaju veliki ugled kod Allaha zbog svojih vrlina i aktivnosti na Njegovom putu, a ne zbog svoje pasivnosti. Ali, muslimani i dalje žure svojim kućama, a ne džennetskim palaćama?

Autor: S. H.

Izvor: As Ansar

Obrada: Put vjernika

Fusnote:

1. Duha namaz – dobrovoljni namaz koji se klanja između izlaska sunca i podne namaza

2. Autor ovog teksta je također postigao šehadet u raketnom napadu američke bespilotne letjelice u Jemenu, u septembru 2011. godine.

SHARE