Kloni se šejtanske „mudrosti“

813

Vlasnici ove treće vrste misle da su nešto posebno, i ova „mudrosti“ se nalazi pri mnogima – većini njih zapravo. Ona je ključ propasti i plod licemjerstva, pošto njeni vlasnici misle da je mudrost udovoljiti svakome i ne ići ni protiv čijih interesa i požuda, kao i sticati njihova prijateljstva (na štetu Istine). Oni kažu da je najbolje za tebe da samo budeš dio zajednice ljudi i da ih ne provociraš, da te ne bi mrzili.

 


Ovo je savjet Hamada bin Atika en-Nedždija muslimanima općenito, napisan prije otprilike 200 godina. Vrlo bitan savjet, aktuelan i danas.

“…I treba znati da posotoje tri vrste mudrosti:

–         prirodna mudrost;

–     mudrost bazirana na vjeri, dobivena od poslaničkih uputa;

–     šejtanska, licemjerna “mudrost”.

Vlasnici ove treće vrste misle da su nešto posebno, i ova „mudrosti“ se nalazi pri mnogima – većini njih zapravo. Ona je ključ propasti i plod licemjerstva, pošto njeni vlasnici misle da je mudrost udovoljiti svakome i ne ići ni protiv čijih interesa i požuda, kao i sticati njihova prijateljstva (na štetu Istine). Oni kažu da je najbolje za tebe da samo budeš dio zajednice ljudi i da ih ne provociraš, da te ne bi mrzili.

Ovo je trulost i propast duše, i ovo je zbog 4 stvari:

Prva vrsta su oni koji teže zadovoljstvu ljudi srdeći Allaha, i ljudi su u njihovim očima bitniji od Allaha. Ko god teži zadovoljstvu ljudi srdeći Allaha, završiće sa srdžbom i ljudi i Allaha.

Prenosi se da je Allah rekao:

„Kada sam Ja srdit, Moje prokletsvo dostiže sedmu generaciju potomaka.“

Dakle, ako onaj koji je u stanju da naređuje dobro i spriječi zlo, odbije da tako postupi, izazvaće Allahovo prokletsvo koje će dosegnuti sedmu generaciju njegova potomstva, i ovo je potvrđeno ajetom:

„Jezikom Davuda i Isaa sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili.“ (El-Maida, 78)

Dakle, jasno je da je ova „mudra“ osoba uništila sebe kroz ono što je mislila da će joj pomoći.

Drugo: Neizbježno je da će Allah otvoriti vrata poniženja i sramote onome ko ulazi u ovakve kompromise (udovoljavajući ljudima, a srdeći Allaha, op.prev.) sa iste strane odakle je tražio čast. Neki od selefa su rekli:

„Ko god ostavi naređivanje dobra i zabranjivanje zla iz straha od ljudi, igubiće poštovanje i pokornost koju su ljudi imali prema njemu.“

Dakle, ako on nešto naredi svome sinu ili sluzi, oni će ga omalovažiti, baš kao što je on omalovažio pravo Allaha. Allah će njega omalovažiti i poniziti:

„…zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio..“ (at-Tawbah, 67)

Treće: Ako Allah spusti neku kaznu na ljude, onaj koji je „mudrovao“ biće jedan od kažnjenih, kao što stoji u ajetu:

„I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi…“ (El-Enfal, 25)

Ibn Ebi Dunja bilježi od Wahba bin Munabbiha da je rekao:

„Kada je Davud počinio grešku, rekao je: ‘Gospodaru moj, oprosti mi!’ Pa je Allah rekao: ‘Oprostio sam tebi, i tvoj grijeh svalio na djecu Izraela.’ Davud je upitao: ‘Zašto, o Gospodaru? Kako to može biti kada si Ti Pravedni koji nikoga ne tlači? Ja sam zgriješio a Ti svaljuješ grijeh na druge?’ On je rekao: ‘Kada si ti počinio tu grešku, oni te za to nisu kritikovali.“

Ibn Ebi Dunja bilježi da je Allah objavio Jušau bin Nunu (Džošui): „Uništiću 40.000 od tvojih najboljih ljudi i 60.000 od najgorih.“ On (Juša) je upitao: „Moj Gospodaru, ja mogu razumjeti da budu uništeni oni najgori, ali zašto uništavati one najbolje? On je rekao: „Nisu se rasrdili radi Mene, i najgorima su davali hranu i piće.“

Ibn ‘Abdul-Barr i drugi bilježe da je Allah naredio jednom od meleka da uništi grad. Pa je on upitao: „Moj Gospodaru, u njemu ima taj i taj, pobožnjak, koja Tebi stalno ibadet čini!“ Allah je rekao: „Počni sa njim, želim da čujem njegov glas. Njegovo lice nikada nije pocrvenilo u Moje ime (tj. nikad se nije naljutio zbog grijeha ljudi oko sebe, op.prev.).“

Dakle, jedina zaštita od kazne jeste da se bude od onih koji naređuju dobro i zabranjuju zlo, kako je Allah rekao:

„I kad zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali…“ (El-A'raf, 165)

Četvrto: Ova „mudra“ osoba koja teži zadovoljstvu ljudi gora je od bludnika, lopova, i alkoholičara. Ibn Kajjim, rahimehullah, je rekao:

„Vjera nije samo ostavljanje vanjskih zabrana. Nego, da se uz to izvrši ono što Allah voli. Mnogi pobožni ljudi današnjice to ne čine, osim ako se radi o stvari koju većina ljudi prihvata i slaže se sa njom. Što se tiče džihada, naređivanja dobra i odvraćanja od zla, davanje savjeta u ime Allaha, davanje pomoći i pobjede Allahu i Njegovom Poslaniku, i Knjizi, i vjeri – ove obaveze im ne padaju na pamet, a kamoli da u njima probude želju da ih izvrše, a kamoli da ih oni sami izvrše!

Najgori ljudi u vjeri kod Allaha su oni koji odbacuju ove obaveze, pa čak i ako su po pitanju ovog svijeta najveći zahidi (askete). Rijetko će se naći od njih neko čije će lice pocrveniti u ime Allaha, i koji će se razljutiti kada se Njegove granice krše i koji daje sve što posjeduje da pomogne ovu vjeru. Oni koji čine velike grijehe, kod Allaha su bolji od ovakvih ljudi!“

Dakle, zamislite nekoga ko posti cijeli dan, klanja cijelu noć, odriče se dunjalučkih užitaka, i uprkos ovome nikad se ne naljuti niti je njegovo lice pocrvenilo u ime Allaha (od ljutnje zbog griješenja ljudi, op.prev.), i ne naređuje dobro niti zabranjuje zlo – ovakav čovjek je Allahu najmrži od svih ljudi i najveći griješnik, i oni koji padnu u velike grijehe kod Allaha su bolji od ovakve osobe.

Vjerodostojna osoba mi je rekla da je Šejhul-islam, vođa dave u Nedždu (Muhammed bin Abdul-Vehhab), jednom rekao:

„Vidio sam neke ljude, kako sjede u džamiji sa svojim mushafima, učeći iz njih i plačući. Međutim, nisu naređivali (učestvovali, podržali) dobro i nisu spriječavali zlo kada su ga vidjeli. Vidio sam ljude koji sjede blizu njih govoreći: ‘Ovo su izvori koristi’, a ja sam rekao: ‘To su izvori sramote!’ Neko me je čuo i rekao: ‘Ja ne mogu reći da su oni izvori sramote!’ Pa sam ja odgovorio: ‘Oni su slijepi i nijemi.'“

I ovo je potvrđeno riječima nekih selefa: „Onaj koji je nijem o Istini, on je nijemi šejtan, dok je onaj koji govori neistinu – šejtan koji govori!“

Dakle, ako onaj koji „mudruje“ time što ostaje nijem (pred zlom), shvati da je on od najmržih ljudi Allahu, iako on misli da je dobar, on će govoriti otvoreno. I ako onaj koji teži zadovoljstvu ljudi, ne govoreći o njihovom zlu, shvati da je kod Allaha gori od ljudi koji upadaju u velike grijehe – iako on sebe smatra bogobojaznim – pokajaće se od svojih „mudrolija“ i odustaće od njih. I ako onaj koji je škrt na svom jeziku u otvorenom obznanivanju Allahovih naredbi, shvati da je on nijemi đavo iako on posti, klanja, i zahid je, učiniće sve što može da izbjegne sličnost sa šejtanom.

O Allahu, utičem se Tobom od svakod djela koje Tebe, Milostivog, srdi, i svake osobine kojom nalikujemo šejtanu, (utičem se Tobom) od kompromisa na štetu naše vjere sa ljudima sumnji, licemjerstva i kufra.

I neka je selam i salavat na Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.“

Ed-Durarus-Senijje, 8/75-79.

 

 

SHARE