Ko će mi prodati srdžbu da je kupim!!?

409

Spominje se od džahilijjetskog pjesnika Ebu Lejle el-Muhelhela da je on, kada je ubijen njegov brat Vail ibn Rebia, danonoćno sjedio pored njegova groba i plakao. Njegov narod ga je korio jer je bio vođa i hrabri konjanik. Korili su ga što se zadovoljavao plakanjem bez osvete, tako da su više izgubili svaku nadu. Neki su ga čak opisali kao ženu koja se sveti samo plačem i kukanjem. Međutim, nakon njihova očaja iznenadio ih je kad ga vidoše kako je obukao ratnu opremu ispunjen srdžbom prema plemenu Bekr (koje je ubilo njegovog brata) želeći da ih sve uništi.

Gotovo da nije govorio o bilo čemu mimo toga.

Spominje se isto tako da se Haris ibn Abbad, koji je bio poglavar plemena Bekr, izolovao iz rata kojeg su vodili Bekr i Tagleb. Ali kada je Ebu Lejla ubio njegovog sina on se svake noći peo na obronak i gledao kuću Ebu Lejle i plakao. Pa kada je upitan o tome rekao je: Želim da se moje srce ispuni srdžbom prema njemu pa kada budem ratovao protiv njega da mi ništa ne stane na put.

Dakle ova dva hrabra junaka iz džahilijjeta su se pripremala za suprostavljanje svome neprijatelju time što su ispunili srce srdžbom prema njima te je svaki od njih ostvario ono što je htio. Muhelhel je ostvario ono što je htio te je pobio puno ljudi iz plemena Bekr koje je ubilo njegovog brata, a Haris je opet uspio da porazi Ebu Lejlu (koji je ubio njegovog sina).

Ibnul Esir takođe spominje u svojoj historiji da su krstaši naslikali Isa’a i Muhammeda, alejhima es-selam, predstavivši Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kako udara Isa’a, alejhis-selam, tako da ga je raskrvario. Tim slikama oni su kružili evropskim narodima govoreći: „Muhammed, poslanik Arapa, udara našeg Isusa tako da ga je raskrvario, a njegovi sljedbenici su osvojili Isusov grad i okaljali ga.” Tim postupkom srca kršćana su se ispunila mržnjom prema muslimanima te se kod njih stvorio duhovni podsticaj tako da su žrtvovali sve što posjeduju radi borbe protiv muslimana. Čak je i žena koje je posjedovala samo jedno dijete prodala svoj stan i tim imetkom opremila svoga sina koji je krenuo na pohod protiv muslimana ali su ga muslimani zarobili te ih je obavijestio o svojoj priči.

Spomenuo sam ovoj uvod na početku ovog članka jer živimo u vremenu u kojem nas naši neprijatelji poučavaju principima mira i tolerancije islama. Upozoravaju nas na osvetu i poučavaju nas kako da najgori vid agresije uzvratimo oprostom i tolerancijom. Oni time žele da nas opiju i našu čast i vratove predaje njihovim zastupnicima, dželatima. Naši neprijatelji nas uče da je neprijateljstvo na osnovu vjere samo izmišljotina koja se usadila u mozak ekstremista, te da u stvarnom životu ono (neprijateljstvo na osnovu vjere) ne postoji. Uče nas isto tako da vjerski pogled na politička dešavanja predstavlja uzak i pristrasan pogled koji je oprečan principima ljudskih prava i tvorevini mira oko kojeg danonoćno pjevuše zapadne zemlje.

Sve prethodne planove zapadnjaka i murteda su preuzeli liberalisti i „mudri prosvjetitelji” te nas njima danonoćno „bombarduju” savjetujući nas i upozoravajući da ne smijemo mrziti naše neprijatelje, niti da ono što se dešava tumačimo vjerskim tumačenjem, i sve to u vremenu dok se glave ehlu sunneta probadaju ekserima, njihovi udovi sjeku pilama i pekar ih žive baca u furuna samo zbog toga što je njihovo ime Omer!!

Drugi šijja rafidija na svadbu donosi mladića suniju, svezanog i bačenog u gepek auta. Ovaj rafidija se izvinjava mladoženji što nije bio u stanju da mu na neki način pomogne pa mu umjesto toga donosi ovog nasibijskog psa (tako šije nazivaju sunije) da ga zakolje na svadbi. Potom je ispalio metak u glavu svezanog mladića koji se u lokvi krvi strovalio na zemlju.

Vidjeli smo isto tako na snimcima kako žene ehli sunneta, povijene u crno tako da se ništa ne vidi od njih, kako ih vodi rafidija i podvaja na skupine a potom ispaljuje metak u njihove glave ne ostavivši ni jednu od njih. Takođe kćerke ehli sunneta rafidije odvode obožavaocima krsta kako bi se u svom gurbetluku naslađivali njima.

Vidjeli smo puno onih koji su poklali ehli sunnet, vidjeli smo njihovo klanje i mučenje od strane onih koje shodno zapadnom učenju i dersovima liberala i „mudrih prosvjetitelja” trebamo smatrati braćom, kojima se ne smijemo suprotstavljati, u suprotnom bićemo ekstremni! Slušao sam vapaj šejha Dulejmija koji je zapomagao govoreći da se ehlu sunnet kolje ali su njegove vapaje odnijeli vetrovi. Narod gotovo da ništa ne može učiniti a vladari u svom gafletu, vrebajući političku korist, čekaju na svoj red za mljevenje u mlinu kojeg je zapad postavio.

Zatim smo u mubarek Šamu (Siriji) vidjeli još gore od onoga što smo vidjeli u Iraku, i još uvijek to vidimo. Još koliko juče smo gledali snimak nusajrije (šijje alevije) koji je svezao mladića i poigravao se njegovom glavom motorkom kojom je na kraju odsjekao njegovu glavu i ramena. Vidjeli smo ljude kako ih gaze i mrskaju njihove glave sve dok ne bi krvareći ispustili svoje duše. Vidjeli smo djecu rasparčanu u komade, mladiće izmrcvalenih lica i druge koje nusajrije poput stoke kolju noževima.

Pričao mi je čovjek koji se sreo sa sirijskim izbjeglicama da su nusajrije kidnapovali jednu ženu. Kada je to saznao njen muž poludio je. Tražio je na svakom mjestu, nazvao je svakog koga je poznavao u Državnoj bezbjednosti, sve dok nije saznao da se nalazi u jednom njihovom centru. Oficir s kim je razgovarao je od njega potražio veliku sumu novca za njeno oslobađanje te mu je njen muž obećao da će isplatiti traženi novac ali da prvo želi da razgovara sa svojom ženom kako bi bio siguran da je ona kod njih. Tada je čuo glas svoje skrhane žene koja mu reče: „Ne plaćaj im ništa, u mom silovanju se smjenjivalo dvadeset ovih životinja… ja gutam gorčinu poniženja i bola… ja više nemam lica da te sretnem, ni tebe ni svoju djecu i priželjukem što bržu smrt. A i ako ostanem živa nećeš me vidjeti ni ti ni moja djeca, a molim Allaha da što prije umrem. Dovoljan mi je Allah, dovoljan mi je Allah”, potom je zatvorila telefon plačući…

Čitao sam i ono što se desilo u Kavki, masakru u Hami, Tedmuru i drugim mjestima od onoga što se dešavalo i što se dešava ehli sunnetu na rukama šija, potom bi mi po nekoliko dana dolazilo da povraćam ali nisam bio u stanju, od strahote onoga što bih pročitao, vidio ili čuo.

Dozvolite mi o nemoćni čitoaci poput mene, da vam predložim nešto čime sam se okoristio od primjera arapa koje sam spomenuo u uvodu, kako bi nam patnje naše braće bile uvijek na umu, kako bi ih uvijek doživljavali i uvijek ih osjećali u svakom momentu, kako bi za njima uvijek osjećali bol i kako bi za njih dovili na svakoj sedždi, kako bi se naše duše promijenile zbog njihove nevolje, ne bi li nas Allah bar tim osjećajem i svjesnošću grijeha spasio zbog našeg ostavljanja njih na cjedilu, i kako ovim našim pošteđenim tijelom, koji je dio ummeta, osjetili bol naše braće, jer muslimani su poput jednog tijela koje, kada se požali neki njegov dio, čitavo tijelo saučestvuje u bolu i nesanici.

Moj prijedlog je da naša srca ispunimo srdžbom i mržnjom prema našim neprijateljima, da se tom srdžbom i mržnjom spram onoga što rade našoj braći, svakodnevno hranimo, time što ćemo gledati sve što nam se prenese od slika i snimaka ma koliko oni bili stravični, time što ćemo čitati sve što nam dođe pod ruku od priča i predaja koje su napisali preživjeli od ehlu sunneta.

Doista imamo veliku potrebu za duševnim, srdžbenim napajanjem koje će, kada ekplodira u lice šija ostaviti trajne posljedice po njih. Tako ćemo se osvetiti za svoju vjeru u svoj ummet. Suočavanje sa njima jeste neizbježna stvar koju Zapad kuha na tihoj vatri jer šije neće odustati od svoga projekta jer vide da im Zapad daje vlast u muslimaskim zemljama. Neka nam tada Zapad, liberali i „mudri prosvjetitelji” kažu da smo ekstremisti, jer izbjegavanje te optužbe nije spasilo od šiitskih ruku one koji su ga nastojali izbjeći. Pričao mi je uvaženi doktor iz Sirije da su oni koji su ušli u Siriju poput Mehdijine vojske (šije iz Iraka, op.PV), Hizbullaha iz Libanona, Džejšul Kudsa iz Irana, žešći prema sunijama u Siriji i veće su mržnje čak i od samih nusajrija (sirijskih šijja alevija, op.PV). Muče ehli sunnet, siluju njihove žene, i naslađuju se vriskom djece i žena te čine ono što možda ne čine ni same nusajrije.

Drugi mi je pričao da nusajrija prihvata da siluje djevojku skrivenu od pogleda njene familije, dok rafidija (šijja iz Iraka, Irana i Libanona, op.PV) odbija da siluje djevojku osim pred njenim roditeljima i braćom, a ženu pred njenim mužem. Skupina rafidija je upala kod jedne sunijske familije te je njihov komandant naredio da se žena skine gola pred njenim mužem i djecom kako bi je silovao. Sirota žena se baci pred njim ljubeći njegove noge i moleći ga da to učini daleko od pogleda njenog muža i djeca obećavajući mu da će ga još više zadovoljiti, ali je pas to odbio, jer on u suštini ne želi naslađivanje već želi da uništi sljedbenike ashaba, radijellahu anhum, poniženjem i sramotom.

O plemeniti čitaoče, pogođen bolom zbog svoje braće, znaš li zbog čega je taj šijja rafidija, imamija, veće mržnje spram ehli sunneta od samog nusajrije? I zbog čega je „maštovitiji” u mučenju ehlu sunneta od njih? To je zbog srdžbe kojom je zadojen još od samog rođenja slušajući „naricanje” za Husejnom, radijellahu anhu, slušajući žalopojke nad njim, i gledajući kako se na dan Ašure udaraju lancima, prolijevaju krv po svojim glavama i izmišljaju priče o mučenju Ehlul bejta i zulmu spram šija od strane nasibija (tj. sunnija). Stoga je takav rafidija kada se domogne sunije „maštovit” u njegovom mučenju, jer je njegovo srce prepuno mržnje prema njemu dok se ehlu sunnet uspavljuje anestezijom slogana bratsva i ljudskosti.

O plemeniti čitaoci od ehlu sunneta! Dragi brate i cijenjena sestro! Kao da vidim kako brišete suze zbog ovoga što ste čuli. Ja vas pozivam da živite sa mukama vaše braće čitanjem svega što do vas dođe. Neka vas dužina bolne priče ne odvrati od njenog čitanja, jer vaša braća se kolju svakog momenta. Svakog momenta se rađaju nove priče o bolnim patnjama ehli sunneta. A i od vas tražim o Šamljani (stanovnici Sirije, op.PV) kao i od onih koji su u kontaktu sa njim u izbjegličkim kampovima, da nam prenesete hiljade bolnih priči kojima su pristvovali i koje su vidjeli preživjeli kako bi se urezale u pamćenje ummeta i njegovu historiju.

Prenesite i zapišite sve, jer da nije bilo kršćanskih historičara poput Rejmonda, Viljema i drugih ne bi znali o zločinačkim djelima krstaša nad muslimanima u Bejtul makdisu (Kuds, Jerusalem, op.PV) a koje su ovi historičari prenijeli dičeći se njima. Ovi detaljni opisi njihovog zločina su na katolike navukli prokletstvo do dan danas, tako da ih čak ortodoksi i protestanti kore zbog onoga što su učinili u Antakiji i Bejtul makdisu.

Prenesimo i zapišmo sve to kako bi se srca muslimana ispunila srdžbom i mržnjom prema njihovim neprijateljima, i tu srdžbu i mržnju ćemo održavati neprestanim pričama kako se ona ne bi ugasila niti zatajila. A kada bi se danas srdžba prema šijama kupovala imetkom, bila bi obaveza muslimanima da je kupe.

Autor: Ibrahim ibn Muhammed el-Hakil

Izvor: Muslm.net

Preveo: Aziz Billah

Obrada: Put vjernika

SHARE