Ko su mudžahidi Sirije, sa kojim ciljem se bore u Siriji, i da li su instrument u rukama stranih sila?

Popularno na sajtu

Nakon što su Sjedinjene Države objavile da odgađaju eventualni napad na Siriju najranije do 9. septembra, arapski i drugi mediji su prenijeli kako je ‘sirijska opozicija’ veoma razočarana tom odlukom.

„Osjećamo se razočaranim. Očekivali smo da će stvari ići brže, i da će napad biti neminovan…Vjerujemo da će Kongres odobriti napad,“ rekao je između ostalog Samir Našar, visoki dužnosnik sirijske Nacionalne koalicije.

Uzmemo li još u obzir da smo u toku sirijskog rata redovito čitali kako ‘sirijska opozicija’ treba dobiti američko oružje, nema sumnje da bi jedan prosječan čitatelj mass-medija mogao zaključiti da je ta ‘sirijska opozicija’ u dobrim prijateljskim odnosima sa SAD-om i njenim saveznicima od arapskih režima poput ‘Saudijske’ Arabije i Katara.

To je ustvari djelimično i tačno i to se moglo vidjeti više puta po raznim sastancima gdje su se predstavnici sirijske Nacionalne koalicije, koja se po medijima protura kao kao sirijska opozicija, sastajali sa vodećim ljudima zapadno-kršćanskih zemalja i gore navednih režima, radi dogovora po pitanju slanja oružja i daljnjih koraka i drugih stvari vezanih za sirijski sukob.

Stoga, ko nije sasvim upućen u stanje na terenu mogao je automatski svrstati sve one koji se bore protiv Asada u tu ‘sirijsku opoziciju’, ne praveći razliku među opozicijskim grupama, smatrajući da je ‘sirijska opozicija’ jedinstvena u organizacijskom i ideološkom pogledu.

Međutim, sirijska opozicija nije jedinstvena i dijeli se na dvije glavne skupine:

– sekulariste, tj. prodemokratski orjenitisane građane i pobunjeničke borce oličene u Nacionalnoj koaliciji,  koja konstantno poziva u pomoć Ameriku i Arapske zemlje, te od njih prima ograničenu pomoć;

– islamiste, tj. mudžahide, koji vode džihad na Allahovom putu sa namjerom ponovnog uspostavljanja hilafeta nakon njegovog ukidanja 1924.

Prije nego što se detaljno pozabavimo razlikama između ovde dvije grupe osvrnimo se na jedan zanimljiv detalj.

Američki mediji indirektno priznaju da u sirijskom sukobu postoji treća strana. Oni tu stranu nazivaju „terorističkim organizacijama povezanim sa Al-Kaidom.“ Međutim, rijetko ćete čuti da oni ‘teroriste’ nazivaju ‘sirijskom opozicijom’. To je zbog toga što oni žele da sekularni dio opozicije, koju predvodi Nacionalna koalicija, u medijima prikažu kao cijelu sirijsku opoziciju i preovladavajuću snagu na terenu a ‘teroriste’ kao jedan vrlo mali dio boraca koji se bore protiv Asadovog krvavog režima.

S druge strane, šiitski mediji, ne priznaju treću stranu i cijelu opoziciju nazivaju teroristima u službi cionista. Oni nekada kompletnu sirijsku opoziciju poistovjećuju sa Al-Kaidom, s obzirom da je Al-Kaida označena ‘terorističkom skupinom’, da bi svijetu pokazali kako se oni ustvari bore protiv ‘terorista’, a nekada sirijsku opoziciju poistovjećuju sa sekularno-orijentisanom Nacionalnom kaolicijom da bi svijetu dokazali da se bore protiv cionističkih poslušnika, a Nacionalna koalicija uistinu i jeste cionistički poslušnik.

Pro-režimska propagandna mašinerija, uključujući sve šiitske i ruske medije, ove dvije skupine navode kao dvije strane jednog novčića koje  prema potrebi okreću i pokazuju svijetu, iako se te dvije grupacije ogromno razlikuju po pitanju ideologije, cilja, načina rada i gotovo u svakom drugom pogledu.

Prorežimski mediji niukom slučaju ne žele priznati treću stranu u sirijskom sukobu, posebno ne u svijetlu koji bi tu treću stranu prikazao kao snage nezavisne od današnjih svijetskih ‘sila’ Amerike i Rusije. Ovi mediji gotovo svakodnevno bruje o sirijskim mudžahidima kao “izraelskom” savezniku, pritom se ne trudeći da iznesu niti jedan validan dokaz.  Ali pitanje se postavlja zašto šijje i njihovi mediji tako aktivno koriste Gebelsovu propagandnu metodu za ispiranje mozgova koja glasi “hiljadu puta ponovljena laž postoja istina”. Nalogičniji odgovor bi bio zbog toga što im ta metoda pali kod fanatičnih sljedbenika. Danas ćemo pročitati, pa čak i na stranicama našeg govornog područja kako ljudi uporno ponavljaju ove neistine. I ako ih upitate za neki validan dokaz za te njihove tvrdnje, često ćete naći da su zatečeni takvi pitanjem, nemajući gotovo nikakvog odgovora na njega i na taj način jasno pokazujući svoju indoktriniranost.

Mada neki od njih te svoje tvrdnje s’ vremena na vrijeme i pokušaju argumentovati da bi nahranili svoju savjest i savjest svojih fanatičnih sljedbenika.

Pa smo mogli čitati da nema razlike između džihadskih skupina i Nacionalne koalicije zbog toga što ove dvije skupine ne ratuju između sebe i zato što jedna strana prodaje oružje drugoj strani. I onda dječijom logikom, bez ikakve objektivne analize, zaključuju da ako jedna strana očito surađuje sa cionistima (Nacionalna koalcija) druga strana koja ne ratuje protiv njih mora također biti na strani cionista. S ovakvom glupošću koja je uvreda za zdrav razum uglavnom dođe niz „argumenata“ ovakve vrste što na neki način ublaži sveukupni dojam, koji ipak pronicljivom čitatelju ne može pobjeći da autor želi količinom “argumenata” nadopuniti onu prazninu stvorenu neuvjerljivim dokazima.

Ratni savez između muslimana i nevjernika i njegovu legitimnost nije potrebno pojašnjavati muslimanima koji su čitali siru Allahovog Poslanika sallAllahu alejhi ve selem. Ali postavimo jedno logično pitanje za one koji nisu. Zašto bi džihadske skupine, pored Asadove vojske, Hizbullaha, i drugih šiitskih neprijatelja u Siriji koji broje desetine i stotine hiljada vojnika, stvarali sebi novog neprijatelja?

Druge prednosti ovog neslužbenog dogovara o međusobnom nenapadanju je da mudžahidi svakodnevno u svoje redove regrutiraju i primaju pojedince, jedinice pa čak i brigade vojnika odane Nacionalnoj koaliciji koji iz raznih razloga napuštaju koaliciju i njezinu sekularnu ideologiju i prelaze u redove mudžahida da bi se zajedno sa mudžahidima borili za šerijat i hilafet.

Jedan od argumenata ovih medija je to što brigade odane Nacionalnoj koaliciji primaju oružje od zapada i arapskih režima, te da dio tog oružja kasnije završi u rukama mudžahida, i da na taj način Zapad indirektno naoružava mudžahide.

Ovo je također jedna velika notorna glupost. Ono što je i dolazilo preko arapskih režima u ruke brigada odanih Nacionalnoj kaoliciji je lahko naoružanje koje Džebhatun nusra i Islamska Država Iraka i Šama ionako ima s obzirom da ove džihadske skupine imaju u svojoj vlasti naftna polja u Siriji koja im donose znatnu zaradu. Druga stvar je da je vrlo dobro poznato svima, jer se o tome govori tokom cijelog sirijskog rata,  da su Sjedinjene Države upravo zbog džihadskih organizacija oklijevale i na kraju odustale od slanja oružja koje može učiniti neki preokret na terenu. Do danas Zapad nije poslao to oružje zbog straha da bi to napredno oružje moglo završiti u rukama mudžahida.

Razlika između džihadskih skupina i Sirijske nacionalne kaolicije

Razlike između ovih grupacije su kako smo naveli ogromne i očite. Džihadske skupine na čelu sa dvije najveće skupine Islamska Država Iraka i Šama i Džebhatun nusra, koje broje desetine hiljada mudžahida i druge brigade imaju jasan cilj. To je cilj proizašao iz gotovo stoljetnog sna koji su prije par desetlječa oživjeli talibani u Afganistanu. To je san o ponovnom uspostavljanju hilafeta, globalne islamske države ili unije muslimanskih država.

Taj san je podstaknut idejom da će zadnji hilafet, posle ere vladavine tirana, biti uspostavljen u Šamu sa prijestolnicom u Jerusalemu kako stoji u autentičnim islamskim izvorima, kojeg će povesti Mehdi, islamski reformator iz porodice Poslanika, sallAllahu alejhi ve selem.

Taj san je dobio na realnosti 1995. godine kada su talibani ušli u Kabul, nakon uspješnog protjerivanja sovjetskih okupatorskih snaga, očistili zemlju i od njihovih marioneta tkz. Sjeverne alijanse. Nakon uspostavljanja šerijata u Afganistanu od strane talibana, opasnost od vraćanja hilafeta je osjetio Zapad i nakon toga izvršio invaziju na Afganistan. Mnogi su spominjali razloge američke invazije na Afganistan kao što je 11. septembar, uzgoj i trgovina heroinom, prijetnja Al-Kaide i ovo djelomično jesu razlozi. Ali glavni razlog je bio spriječavanje ponovnog uspostavljanja hilafeta od strane talibana kao što je to rekao britanski general što možete poslušati ovdje.

Par godina kasnije, crne zastave (službene zastave džihadskih skupina),  ‘preslile’ su se u Irak, čineći jedan od najsnažnijih frontova u borbi protiv američke hegemonije kojoj je u tom cilju Irak bio druga stanica u islamskom svijetu posle Afganistana. Moramo se kratko osvrnuti na one lažne tvrdnje u prvom redu šiitskih medija i njima sličnih koji danas neinformisanom narodu podvaljuju priče o tome kako Al-Kaidu „stvara“ CIA u cilju dobijanja razloga za napadanje neke zemlje. Ovo je neistinita tvrdnja iz više razloga posebno u slučaju Iraka. Prvi razlog je da u vrijeme invazije na Irak, 2003. godine, koju je naredio patološki lažov i psihopata Džordž Buš, nije ni postojala Al-Kaida u Iraku. Povod američkog napada je bio Sadam Husejn i njegovo navodno hemijsko oružje. Al-Kaida u Iraku je nastala tek nakon invazije iz iračkog naroda upravo kao otpor američkim snagama i CIA-i. Drugi razlog je što je Al-Kaida ubila hiljade američkih vojnika i uništila desetine ili stotine CIA agenata i njihovih ureda. Treći razlog koji je najočitiji, naravno osim zlonamjernicima je da je nakon američke okupacije koja je okončana 2011. ostala šiitska vlada kao ‘legitimno’ tijelo protiv koje se do dan danas, što se može svakodnevno čuti u medijima, bori Al-Kaida, što je ustvari nastavak borbe protiv Amerikanaca tj. vlade koju su ostavili za sobom. Možete li zamisliti govor ovih ljudi da je u kojem slučaju, nakon američke okupacije ostala Al-Kaida kao vlada u Iraku?

A što se tiče tvrdnji da je Al-Kaidu “stvorila” CIA u toku sovjetske invazije na Afganistan, takve tvrdnje možemo lahko pobiti navodima da Al-Kaida kao džihadska organizacija, nije ni postojala do završetka tog rata. Sam naziv Al- Kaida (što na arapskom znači baza) je nastao tek nakon završetka sovjetske invazije kao baza podataka u koju su se upisivali strani borci koji su poginuli u ratu. Ovaj naziv će kasnije prerasti u Kaidetul džihad što znači Baza džihada, a u medijima biti skraćen na Al-Kaida.

Mapa Horasana – Kao što možemo vidjeti da veliki dio
Afganistana, gdje su se pojavile crne zastave ulazi u
tu teritoriju

Nakon Iraka, crne zastave nastavljaju svoj put prema Siriji i danas čine najjači islamski džihadski front na svijetu. One nemaju namjeru stati u Siriji nakon svrgavanja alevitskog režima, nego je njihov konačan cilj oslobađanje Palestine od dugogodišnje cionističke okupacije. Poznati slogan mudžahida Al-Kaide glasi: „Odavde krećemo kod Al-Akse se srećemo“. Njihove vođe konstantno, gotovo u svim svojim govorima ponavljaju ovaj svoj cilj.

Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik sallAllahu alejhi ve selem rekao: “Crne zastave će doći iz Horasana. Niko neće biti u stanju da ih zaustavi sve dok napokon ne stignu u Eelya (Jerusalem) gdje će uzdignuti svoje zastave.” (Tirmizi)

Sirijska nacionalna koalicija je tvorevina koja je uspostavljena na incijativu Zapada i njihovih saveznika od arapskih režima. Osnovna razlika između mudžahida i njih je što mudžahidi imaju globalističke tendencije uspostavljanja islamskog hilafeta a sirijska Nacionalna koalicija ima u cilju da svrgne Asada i da uspostavi civilnu, demokratsku državu i na tom putu se pomaže sa onima koji također žele da na sirijskom tlu vide civilnu, demokratsku državu koja bi kao takva bila podređena Zapadu u njegovim imperijalističkim planovima za ovu regiju. Druga od razlika je u načinu vođenja rata. Mudžahidi se oslanjaju na šerijat dok se Nacionalna koalicija oslanja na međunarodne standarde ratovanja kao što je Ženevska konvencija.

Trenutni lider Nacionalne koalicije je Ahmed Jarba. Nacionalna koalicija nije ni približno jaka na terenu u toj mjeri kako je zapadnjački i drugi mediji žele predstaviti. Daleko od toga da čine glavnicu sirijske opozicije, a možda čak ne čine niti trećinu pa čak i manje. Prethodnim vođama Nacionalne kaolicije je apelovano da napadnu mudžahide Sirije i da preuzmu teritorije koje su pod njihovom kontrolom. Nije poznato zašto prethodne vođe nisu krenule tim putem, ali postoji mogućnost da su upravo zbog odbijanja ovog zadatka i napustili poziciju predsjednika SNC-a.

Međutim to bi se uskoro moglo promjeniti i možemo vidjeti da u zadnje vrijeme, neki američki mediji priznaju da mudžahidi postaju dominantna sila među opozicijskim frakcijama. Kao dokaz tome da bi Nacionalna koalicija uskoro mogla napasti mudžahide, posebno u slučaju pada Asada, prilažemo izvode iz intervjua sa trenutnim predsjednikom sirijske Nacionalne koalicije Ahmedom Jarbom koji je dao za libanonski televizijski kanal LBC prije samo nekoliko dana.

Ahmed Jarba u intervjuu navodi da on ne bježi od činjenice da će se pristalice Nacionalne koalicije boriti protiv ‘tekfirovaca’ iz redova Al-Kaide kako ih on vidi. Treba spomenuti da i Hezbollah naziva mudžahide Sirije tekfirovcima, a tako ih nazivaju i neke domaće i strane sekte od murdžija, džehmija i ihvanija pa čak i nekih ekstremnih socijalista koji vođeni slijepim bezumljem se povode za Hizbullatom i u tom pogledu uopšte ne shvatajući šta označava taj pojam.

U nastavku citiramo govor Ahmeda Jarbe:

„Sve što želimo od Zapada jeste da nas riješi Hizbullaha, Irana i Iraka i da neutrališe Rusiju. Slobodna sirijska vojska može sama ukloniti Asada.“

Slobodna sirijska vojska bi trebala biti vojno tijelo Nacionalne koalicije ali ipak nije tako u potpunosti. Mnoge brigade Slobodne sirijske vojske su odane islamskoj ideji po pitanju buduće vlasti u Siriji što ćemo pojasniti kasnije.

„Zapad nam ne šalje oružje ali mi možemo dobiti oružje od naših saveznika….Mi ćemo se pobrinuti da oružje ne padne u ruke ‘tekfirovaca’ (Al-Kaide) iz razloga što ako oni dobiju oružje, ti ‘tekfirovci’ će ga iskoristiti da ubijaju nas“, rekao je između ostalog Ahmed Jarba.

Kao da ‘tekfirovci’ sada nemaju oružja kojim bi ubijali ove izdajnike i cionističke sluge.

Međutim, Jarba je opvrgnuo da će Sjedinjene Države u predstojećem napadu ciljati mudžahide i da ne postoji takav plan. Što je u suštini u kontradikciji ovoj izjavi gore. Ako već ‘tekfirovci’ planiraju da ubijaju vojnike Nacionalne koalicije koja radi po diktatu Amerike, logično bi bilo da će i oni biti napadnuti od strane Amerike. Ipak ova izdajica podcjenjuje mudžahide misleći da će ovim izjavama učiniti da mudžahidi ostave mjere predostrožnosti koje aktivno sprovode ovih dana.

Koliko je se ovaj američki agent zapetljao u lažima da se naslutiti u nastavku intervjua.

„Po pitanju ‘tekfirovaca’ postoji ‘nacionalni interes’ da ih se riješimo. Nismo još učinili ništa protiv njih ali ćemo nešto uraditi u budućnosti,“ rekao je predsjednik sirijske Nacionalne koalicije. Da li je to ‘nešto’ u obliku tomahawk raketa vidjet ćemo narednih dana.

Još prije, 24. jula, kada se Ahmed Jarba sastao sa francuskom delegacijom, kritikovao je Ebu Muhammeda el-Dževlanija, emira Džebhatun nusre, koji je u pozvao na džihad i šerijat. Tada je je Jarba rekao: “Revolucija u Siriji se ne vodi da bi se svrgnuo diktator i zamjenio Al-Kaidom i militantnim sistemom u kojem bi mi prvi imali poteškoće od džihadista.”

Na tom sastanku je bio prisutan i Salim Idris koji je naglasio da “ne postoji lokalni savez između ‘sirijske opozicije’ i mudžahida u konfrotaciji sa režimskim snagama i njegovim plaćenicima”, potvrđujući naše tvrdnje.

Ako prijašnji predsjednici sirijske Nacionalne koalicije nisu izražavali neprijateljstvo prema mudžahidima iz razloga što nisu imali snage za takav poduhvat, jer bi tada morali ratovati na dva fronta, ta tradicija bi se mogla prekinuti s obzirom na ove poruke prijetnje koje su došle uporedno sa najavom napada Sjedinjenih Država.

Sudeći prema podacima sa terena, brigade odane Nacionalnoj koaliciji ne mogu same parirati džihadskim skupinama u Siriji. Čak ni Slobodna sirijska vojska koja bi trebala biti vojno tijelo Nacionalne koalicije, nije u cijelosti pokorna koaliciji jer u njenim redovima ima mnogo ljudi i brigada koji su pro-islamski nastrojeni i koji redovno učestvuju u zajedničkim akcijama sa Džebhatun nusrom. Nema sumnje da ako dođe do sukoba da će se borci i brigade Slobodne sirijske vojske morati opredijeliti do kraja na koju stranu će stati, na stranu islama i hilafeta ili na stranu demokratije i Zapada.

Šta možemo očekivati dalje?

Ovo američko najavljivanje napada i ostavljanje prostora da se Asadova vojska i njegovi saveznici adekvatno pripreme za eventualni napad, u najmanju ruku baca u sumnju američke stvarne namjere a ne bi bilo nerealno tvrditi ono što su mudžahidi Eš-Šebaba nedavno upozorili, da Asad nije stvarna i glavna meta američkih eventualnih napada nego mudžahidi, posebno nakon uzastopnih ponavljanja Obame da to neće biti napadi u cilju svrgavanja Asada nego samo graničeni napadi u vidu „kazne“ za nedavni hemijski napad u Guti.

Amerika koja je aktivno nastojala zbaciti Asadov režim, sada najednom ne želi svrgnuti Asada, nego samo kazniti? Pa ako Sjedinjene Države sada ne žele svrgnuti Asada kada je dopremila čak 6 razarača u Sredozemno more blizu sirijske obale, pa kada će onda htjeti i zašto je dovela gotovo cijelu pomorsku flotu, ako se radi samo o ograničenim napadima? Sve ovo upućuje svrgavanje Assada više nije (primarni) cilj Sjedinjenih Država.

Šta je se moglo promjeniti od početka revolucije kada Amerika nije dovodila u pitanje namjeru za rušenje Asada do sada kada sa flotom brodova pred sirijskom obalom izjavljuje da Amerika više nema tu namjeru? Odgovor je vrlo jednostavan. Desilo se nešto nepredvidivo u ovoj revoluciji. Da bismo ispravno shvatili moramo se vratiti na prijašnje revolucije iz Arapskog proljeća poput onih u Tunisu i Libiji i Jemenu. Revolucije u Libiji, Tunisu i Jemenu su ukratko rečeno ukradene. Stari diktatori su zamjenjeni novim, međutim ogrnuti u „islamsko“ ruho i apsolutno pokorni Zapadnim geopolitičkim interesima.

Zbog ovoga Zapad vjerovatno nije ni naslutio da bi sirijska revolucija mogla teći drugačije i da će se sirijski muslimanski narod u ovoj mjeri odazvati pozivu na uspostavljanje hilafeta što je jedna vrsta šoka za njih, koji su očekivali da će proći “glatko” kao u Libiji, Tunisu i Jemenu. Šta je to što je ovu revoluciju učinilo islamskom u ovoliko mjeri? Jedan od uzroka je sigurno što su SAD bile onemogućene da djeluje u ranom periodu ustanka što je dalo priliku mudžahidima da na terenu pokažu ko su oni uistinu, tako onemogućujući i neprijateljske medije da dođu do punog izražaja.

Zgrada vlade Islamske Države Iraka i Šama

Sada se dešava da mudžahidi uspostavljaju islamske institucije širom oslobođenih teritorija. Uspostavljaju se  šerijatski sudovi, policije, komunalne usluge, humanitarne organizacije, medijske produkcije, škole, akademijei dr. Održavaju se misionarski mitinzi, igre za mlade, postavljaju se reklamni bilbordi koji pozivaju omladinu u džihad a sirijske muslimanke na čestitost i čednost u vidu islamskog odijevanja.

Ovakav razvoj događaja je neprihvatljiv za Zapad. Nema sumnje da je Zapad imao namjeru da svrgne Asada i da na njegovo mjesto postavi nekoga ko bi bio apsolutno pokoran njihovim željama,i koji bi Siriju učinio ekonomski ovisnom o Zapad, ali ni u kom slučaju Zapad nije očekivao istinsku islamsku revoluciju, radi koje su oni i poveli savremeni krstaški pohod na muslimanske zemlje. Pogotovo ne od onih čije vođe gotovo u svakom svom govoru najavljuju oslobađanje Svete zemlje i uspostavljanje hilafeta.

Ako je Asad za Zapad i bio zlo koje su nastojali ukloniti, on je ipak vjerno čuvao „izraelsko“ sirijsku granicu sa svojim ocem punih 40 godina. To također i cionisti znaju, koji su prije nekoliko mjeseci izjavili da „Assad mora ostati“ upravo iz tog razloga što u vrijeme vladavine Bašara i njegovog oca Asada “Izrael” gotovo da nije doživio nikakvu neugodnost.

S obzirom na veliku prijetnju koju predstavlja islamska revolucija u Siriji cionističkom režimu na teritoriji okupirane Palestine, Amerika bi mogla pribjeći biranju „manjeg zla“. I to se čini da bi moglo tako da bude s obzirom na ove zadnje tvrdnje američkih vodećih ljudi kako ipak ne planiraju svrgnuti Asada. A ovaj ‘napad’ na Asada bi mogao biti samo paravan za napad na mudžahide posebno zbog toga što Sjedinjene Države uopšte nisu spomenule mudžahide po pitanju američkog napada, što nam daje razlog da pomislimo da ih žele iznenaditi i uhvatiti nespremne.

Druga opcija je da Sjedinjene Države žele da zadaju snažan udarac i Asadu i mudžahidima, i na taj način otvore put svojoj podaničkoj Nacionalnoj kaoliciji da postanu dominantna sila u sukobu iako je ovo manje vjerovatniji razvoj događaja s obzirom da Nacionalna koalicija za to nema kapaciteta pa čak i kada bi Asad i mudžahidi pretrpjeli veće gubitke.

Kao što smo naveli,  američki dužnosnici su odgodili napad najranije do posle 9. septembra, kada će američki Kongres odlučiti da li će Sjedinjene Države pokrenuti napad na Siriju. S obzirom da je Obama, najavljjuući ovu odluku dodao još da on može pokrenuti napad i bez ove odluke Kongresa, sa razlogom možemo posumnjati da je Obama odgodio napad da bi saznao da li ga podržava američka administracija, jer ih u prošlosti to nije zanimalo kada su napadali zemlje muslimana pa zašto bi ih zanimalo sada?! Pa šta je onda mogući uzrok odgode napada na Siriju?

Ako američki Kongres izglasa napad na Siriju 9. septembra, postoji velika mogućnost da napad bude pokrenut dva dana posle tj. 11.septembra čiju simboličnost ne trebamo nikome posebno objašnjavati. Ako napad krene na ovaj datum, nema sumnje da će to biti napad usmjeren na Al-Kaidu i na ono što ona zastupa a to je šerijat i hilafet.

U svakom slučaju biće zanimljivo gledati daljnji razvoj događaja kakav god da bude. Također, u slučaju napada na Asada, šijje iz cijele regije će dobiti veliku priliku da pokažu u praksi to svoje ‘neprijateljstvo’ prema organizovanom cionizmu o kojem tako glasno govore ali koje se do sada manifestvovalo samo na jezicima i na mitinzima iranskih političkih partija.

Sva zahvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.

Za Put vjernika: El Bera

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz