Kratki osvrt i upozorenje na knjigu “Šiije i haridžije”

Popularno na sajtu

Rastuće zlo po ummet oličeno kroz dvije sestrinske sekte: šiizam i haridžizam, koje proglašavaju ummet Muhammeda sallallahu alejhi we sellem nevjernicima, te se oružano bore protiv njega, perfidno iskorištavaju propagatori sekte murdžija i oni koji su se sa njima poklopili u nekim akidetskim meselama, kako bi zloupotrebljavajući osjećaje muslimana zaprljali njihovu vjeru.

Knjiga koja je u zadnje vrijeme štampana i promovirana na nekim portalima sa islamskim prefiksom, a koja nosi naslov “Šiije i haridžije”, je upečatljiv primjer onoga što smo rekli.

Osjećajući vjersku odgovornost da ukažemo na zablude koje propagira ova knjiga, donosimo kratak osvrt i upozorenje na ovu knjigu. Pomenuti osvrt je objavljen na blogu Džemata Furkan – http://dzematfurqan.blogspot.de.


Bismillah, ves-selatu ves-selamu ala resulillah.

Do nas je doprla knjiga koja je prevedena na bosanski jezik, a koja nosi naziv “Šiije i Haridžije” koju je napisao dr. Ali Muhammed es-Sallabi. Zanimljiv naslov i uvijek aktuelna tema o kojoj se često govori. Pogledali smo sadržaj knjige i vidjeli neke zanimljive teme koje ćemo, inšaAllah, malo analizirati, i skenuti čitaocima pažnju na neke od grešaka koje se pojavljuju u knjizi.

Ono što nam je zapalo za oko jeste poglavlje o “Uvjetima tekfira”, koje je itekako važno za ovu temu, jer onaj koji nema znanje o uvjetima i preprekama ne smije se baviti ovom temom.

Pisac u svojoj knjizi kao prvi uvjet da bi se neko proglasio nevjernikom, je naveo “znanje“, i kaže:

“Ako je neki čovjek uradio djelo kufra – nevjerstva, ili izrekao riječi kufra, ili vjeruje u nešto što je kufr, prije proglašavanje takve osobe nevjernikom moramo pouzdano utvrditi da ta osoba zna da je ono što radi kufr, te da postupa suprotno istini. Nije propisano da se neznalica proglašava nevjernikom prije nego što mu se adekvatno pojasni istina i iznese dokaz. Allah, dželle šanuhu, nije propisao kaznu prije nego što se ljudima iznese dokaz. 
“A nismo kažnjavali, dok ne bismo poslali poslanika.” (El-Isra, 15)

Dobro zapazimo! Allah je rekao (u prijevodu značenja) nismo kažnjavali, a nije rekao nismo tekfirili, tj. smatrali nevjernicima, a pojasnićemo i razliku ove dvije stvari.

Stranica iz knjige "Šiije i haridžije"
Stranica iz knjige “Šiije i haridžije”

Uvjeti i prepreke tekfira se razlikuju od mesele do mesele, ali kako možemo vidjeti pisac je takve stvari izostavio. On je u prvom uvjetu govorio o “manje jasnim meselama”, gdje neznanje može biti opravdanje da se čovjek ne proglasi nevjernikom. Međutim, mi moramo znati da neznanje po konsenzusu učenjaka (idžma'u) nikako ne može biti opravdanje u mes'elama širka i tevhida, pa čak i nekih općepoznatih propisa u vjeri kao što jasno spominje ulema od vremena ashaba do dan danas.

Također pisac je izostavio veoma bitnu stvar koja se veže za “tekfir imena i tekfir kazne“, što ujedno jeste i igranje sa osjećajima ljudi koji na tekfir gledaju kao momentalnu kaznu za čovjeka.

Mi ćemo ovdje navesti pitanja i mesele koje se vežu za tekfir i što kraće objasniti tu temu.

Neki učenjaci su te mesele podjelili u dvije grupe a neki u tri, mi ćemo navesti ove tri grupe kako bi čitaocu jasnije bilo ono o čemu se govori, a to su:

1. Mesela tevhida i širka i onoga što ruši asl din (osnova vjere, a to je šehadet – la ilahe illallah).

2. Opšte poznate mesele (mesail-zahire) – to su one mes'ele koje su nužno poznate u vjeri koje zna i ulema i običan svijet i u kojima nije moguće nešto pogrešno shvatiti ili protumačiti, kao što su osnove vjere (namaz, post, zekat, hadž) propisanost abdesta i gusla, okretanje prema kibli …itd.

3. Manje poznate mesele (mesail-hafije) – to su mes'ele koje nisu opštepoznate i ne zna ih svako, odnosno mes'ele u kojima se razlikuju učeni i običan svijet i u njima je moguće nešto pogrešno shvatiti (te'vil) i protumačiti (kao što su su neka pitanja sifata Uzvišenog Gospodara, mes'ela imana, kadera, stvorenosti Kur'ana…)

Što se tiče mesele aslu dina (osnove vjere), niko od učenjaka nije uvjetovao da čovjek mora imati znanje o širku i kufru koji počinioc radi, već dokazi iz Allahove knjige ukazuju da počinioc djela širka i kufra dobija ime mušrika (tekfir imena), i prije nego mu se dostavi dokaz i objasni istina.

Pa tako vidimo da je Allah, azze ve džel, počinioce širka nazvao mušricima iako su bili neznalice:

وَإِنْ أَحَدٌ مِّنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّىٰ يَسْمَعَ كَلَامَ اللَّـهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ۚ ذَٰلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لَّا يَعْلَمُونَ

“Ako te neki od mnogobožaca (mušrika) zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna. (Et-Tevba, 6)

Šejh Abdul-Aziz et-Tarifi poznati muhaddis današnjice nakon što je naveo prethodni ajet kaže:

“Uzvišeni ga naziva mušrikom prije nego li je čuo Allahov govor…” (Komentar na knjigu Mufidul mustefid 2)

Vidmo kako je Uzvišeni Gospodar ime mušrika pripisao ljudima i prije nego li su oni saznali istinu koja dolazi od Gospodara svih ljudi, i nakon dostavljanja istine naredio da se otpreme na pouzdano mjesto, što ujedno i ne znači “kazna” kao što je to pisac naveo u svojoj knjizi.

Drugi dokaz gdje se pojašnjava ovo pitanje “tekfira imena i tekfira kazne”, jesu ajeti sure El-Bejjine:

“Nisu se nevjernici između sljedbenika Knjige i mnogobošci odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni; (1) od Allaha Poslanik, koji čita listove čiste, (2) u kojima su propisi ispravni. (3) A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došao dokaz jasni, (4) a naređeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera. (5) Oni koji ne vjeruju između sljedbenika Knjige i mnogobošci biće, sigurno, u vatri džehennemskoj, u njoj će vječno ostati; oni su najgora stvorenja. (6) A oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja, (7)

Također šejh Abdul-Aziz et-Tarifi za ajete ove sure kaže:

“Isti je slučaj i sa prvim ajetima iz sure Bejjine gdje im Uzvišeni presudio kufrom i širkom prije nego li im je došao dokaz.” (Komentar na knjigu Mufidul mustefid 2)

Allah, azze ve džel, je sljedbenike Knjige i mnogobošce nazvao nevjernicima (tekfir imena) i prije nego im je došao dokaz, sve dok se oni nisu podvojili, pa su neki prihvatili, a neki su ostavili istinu koja je došla od Gospodara svih ljudi, da bi kasnije Uzvišeni onima koji su odbili dokaz istinu koja im je došla, presudio tekfirom kazne i rekao:

“Oni koji ne vjeruju između sljedbenika Knjige i mnogobošci biće, sigurno, u vatri džehennemskoj, u njoj će vječno ostati; oni su najgora stvorenja.” (El-Bejjine, 6) 

Ovakvih i sličnih primjera ima mnogo u Kur'anu, kao što je Allah Faraona nazvao nevjernikom prije nego mu je Musa alejhi selam, otišao i tako dalje.

A ako se neko bude bunio i smatrao da su ovi ajeti objavljeni povodom mušrika u osnovi a ne onih koji su bili muslimani pa učinili širk, kažemo mu opšte pravilo koje navode učenjaci: pouka je u općenitosti teksta, a ne u povodu objave.

Odnosno ko je od uleme rekao da ovi ajeti ne obuhvataju onoga od muslimana koji uradi djelo širka?! Čak suprotno, ulema fikha (posebno) u poglavlju o riddetu jasno dokazuje sa ajetima koji su objavljeni povodom prijašnjih naroda (pa ako neko ibadeti kipu navode ajete iz vremena Nuha ili Ibrahima a.s., ako neko ibadeti kravi navode ajete iz Musaovog naroda i sl.).

Da vidimo šta ulema ehli sunneta kaže o ovom pitanju:

Šejhul islam Ibn Tejmije, rahimehullahu teala, kaže:

“Allah je rastavio prije dolaska poslanice (uspostavljanja dokaza) između imena (tekfir imena) i propisa (tekfir kazne), a (nakon dolaska poslanice) je spojio između imena (tekfir imena) i propisa (tekfir kazne)… pa je Allah obavijestio o Faraonu i njegovom narodu da je Faraon zulumćar, tagut i mufsid… čak i prije dokaza poslanice Musa'a do njih, ali da nisu zaslužili kaznu osim nakon dolaska poslanika (Musa'a) njima… pa je ime mušrik potvrđeno i prije dolaska poslanice (dokaza), jer on (mušrik) čini širk svome Gospdaru i izjednačava druge sa Njim (u ibadetu)… a što se tiče (sprovođenja) kazne to se ne čini osim nakon dolaska poslanika (uspostavljanja dokaza).” (Medžmu'ul-fetava 20/37-38)

Šejhul islam na drugom mjestu kaže:

“Ime širka je pritvrđeno i prije dolaska poslanice, jer on (mušrik) izjednačava druge sa Allahom i čini mu širk.” (Fetava , 28/30)

Šejh Ali Hudajr nakon što je naveo ove riječi Ibn Tejmije, kaže:

“Značenje ovih riječi Ibn Tejmije je da se takav naziva mušrikom kada druge izjednačava sa svojim Gospodarem i čini mu širk, pa makar to bilo i prije poslanice, tj. pa makar bio džahil.”

Ševkani, rahimehullahu teala, kaže:

“Ko upadne u širk iz džehla (neznanja) neće biti opravdan jer je dokaz protiv svih ljudi uspostavljen slanjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ko je neznalica taj je sam odgovoran jer je okrenuo glavu od Kur'ana i sunneta.” (El-edžvibetu eš-Ševkanijje 39)

Tako da ovaj uvjet o “znanju“, koji je naveden u knjizi, nikako ne može biti u meselama aslu dina (osnove vjere) (osim kod današnjih džehmija) kao što neki to mogu reći, jer čovjek nekada može postati nevjernik čak i da to ne zna, kao što nam je to ulema prenijela:

Muhammed bin Abdul-Vehhab je rekao:

“Čovjek može postati kafir samo zbog izrečene riječi, pa makar bio i neznalica (da je to kufr) i da nema opravdanja neznanjem.” (Kešf šubuhat)

Sulejman bin Abdullah en-Nedždi je rekao:

“Čovjek nekada postane kafir izgovarajući riječi kufra iako ne smatra da je učinio kufr kao što se desilo sa munaficima u bitci na Tebuku… Oni su smatrali da to nije kufr ali je ajet dokaz da čovjek kada učini kufr pa makar i ne znao (da je to kufr) ili ne bio ubjeđen da je postao kafir, neće imati opravdanja u tome, naprotiv postaje kafir samim svojim djelom ili govorom.” (Tejsirul azizil-hamid 454-455)

Rekao je Abdullah Eba Bittin rahimehullah:

“Onaj ko tvrdi da je počinioc kufra uz tevil (pogrešno tumačenje određenog pitanja), ulažući trud, uz grešku, slijedeći drugoga ili uz džehl (iz džehla – neznanja) opravdan se suprotstavlja Kur'anu, sunnetu i konsenzusu bez imalo sumnje…” (Ed-Durer Es-Senijje, 12 tom, 72/73 stranica)

Rekao je Abdullah Eba Bittin rahimehullah:

“Objasnio je Allah u Njegovoj knjizi da su neki mnogobožci neznalice i slijepi sljedbenici ali nije od njih uzdigao Allahovu kaznu zbog njihovog neznanja i slijepog slijeđenja.” (Ed-Durer Es-Senijje, 11 tom 479 stranica)

Čak su se i mušrici pravdali u svom širku da žele tevhid i nisu bili ubijeđeni da je to što rade širk pa su govorili: “Mi ne činimo ibadet ovim (kipovim) osim da nas Allahu još više približe.” Ali i pored toga Allah ih je protekfirio na kraju ajeta pa je rekao: “A Allah neće uputiti onoga ko je lažljivac nevjernik.” (Ez-Zummer, 3)

Postavljeno je pitanje Stalnom odboru za naučno istraživanje i fetve: 

– Drugo pitanje u fetvi br.4400:

Pitanje: Ima ljudi koji kažu da svako onaj ko se ograniči na Muhammedovu, alejhi selam, objavu i ko se okrene prema kibli u namazu, makar učini sedždu pred svojim šejhom neće počiniti time kufr i neće se nazivati mušrikom, sve dok nije rekao: “Muhammed ibn Abdul-Vehab, koji govori o mušricima i njihovim vječnom boravku u Vatri je pogriješio.” Pa kaže: “Mušrici od ovog ummeta će biti napaćeni, a zatim izvedeni iz Vatre i uvedeni u Džennet.” I kaže: “Niko od Muhammedovog ummeta neće ostati vječno u Vatri.” 

Odgovor: Svako onaj ko vjeruje u objavu našeg vjerovjesnika Muhammeda, alejhi selam, i u sve ono sa čime je došao, ako učini sedždu nakon toga nekome mimo Allahu, od evlija, mrtvih ili šejhu tarikata on se smatra kafirom i otpadnikom od islama. On je pripisao Allahu ortaka u ibadetu makar izgovarao šehadet u trenutku sedžde zbog toga što je učinio nešto kontradiktorno njegovom govoru zbog sedžde nekom drugom mimo Allahu. Ali možda će mu se uzeti opravdanje radi neznanja dok se ne upozna i dok se pred njega ne iznese dokaz. Zatim će se odgoditi tri dana da sam sebe provjeri ne bi li se pokajao. Pa ako se i poslije pojašnjena ustraje na činjenju sedžde nekom mimo Allaha bit će ubijen zbog svoj odpadništva kao što Vjerovjesnik, alejhi selam, kaže: “Ko zamjeni svoju vjeru ubijte ga” ( Bilježi ga Buhari u svom Sahihu od Ibn Abassa.

Pojašnjenje i iznošenje dokaza je radi prihvatanja njegovog opravdanja prije neko što se nad njim izvrši kazna, a ne da se nazove kafirom poslije ovog pojašnjenja. Uistinu, on će bti nazvan kafirom zato što je učinio sedždu nekome mimo Allaha, ili se zavjetovao nekome kako bi mu se približio ili da prinese zaklanu ovcu kao žrtvu nekome mimo Allaha.

Kuran i sunnet ukazuju da onaj ko umre na širku da mu neće biti oprošten i da će vječno boraviti u Vatri, kao što Uzvišeni kaže: 

 إِنَّ اللَّـهَ لَا يَغْفِرُ أَن يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَٰلِكَ لِمَن يَشَاءُ ۚ وَمَن يُشْرِكْ بِاللَّـهِ فَقَدِ افْتَرَىٰ إِثْمًا عَظِيمًا ﴿٤٨﴾

“Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.” (En-Nisa, 48)

I kaže:

” مَا كَانَ لِلْمُشْرِكِينَ أَن يَعْمُرُوا مَسَاجِدَ اللَّـهِ شَاهِدِينَ عَلَىٰ أَنفُسِهِم بِالْكُفْرِ ۚ أُولَـٰئِكَ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ وَفِي النَّارِ هُمْ خَالِدُونَ ﴿١٧

“Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije održavaju kad sami priznaju da su nevjernici. Djela njihova će se poništiti i u vatri će vječno ostati.” (Et-Tevbe, 17) 

I neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda i njegovu porodicu i ashabe.

Stalni odbor za naučno istraživanje i fetve.

Predsjedavajući: Abdul-Aziz b. Abdullah bin Baz

[Kraj fetve]

Što se tiče mesela koje su opće poznate u vjeri kao što su namaz, post, zekat, hadž, tu su opravdani samo oni koji su tek primili islam, oni koji žive van civilizacije daleko u pustinji od svih ljudi i oni koji nisu nikako mogli saznati istinu.

O tome nam govori šejh Nasir el-Fehd, hafizehullah, pa kaže:

“Što se tiče očitih i opšte poznatih islamskih propisa poput obaveznosti namaza, zekata, posta, hadža, zabranjenosti zinaluka, alkohola i tome sličnim opšte poznatim stvarima, u njima se opravdadava neznanjem onaj ko nije bio u stanju doći do njihove spoznaje, poput onoga ko je tek prihvatio islam, ili živi daleko muslimana i tome slično. Ukoliko takav ostvari osnovu vjere (tj. dođe sa tevhidom i kloni se širka) ali zanegira obavezu namaza na primjer, ili zabranu alkohola takav se neće tekfiriti sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz. A uspostavljanje dokaza u takvoj situaciji biva dostavljanjem šerijatskog dokaza u toj meseli (ako je zanegirao obaveznost namaza uspostavljanje dokaza protiv njega će biti dostavljanjem šerijatskog teksta o obaveznosti namaza, ako je ohalalio alkohol onda će uspostavljanje dokaza protiv njega će biti dostavljanjem šerijatskog teksta o zabrani alkohola i tako redom, op.prev.)

Ko mu dostavi argument, taj je nad njim uspostavio dokaz pa makar onaj ko je došao sa dokazom bio običan musliman a ne student i tome slično jer se ovdje radi o opšte poznatim stvarima.”

(Izvor: Tawhed.ws)

U današnje vrijeme kada se islam pominje u cijelom svijetu, gdje se čuju ezani, i drže predavanja, većini ljudi je uspostavljen dokaz o vjeri, a dokaz biva uspostavljen:

⦁ Dolaskom Kur'ana

⦁ Da čuje o Poslaniku alejhi selam

⦁ I da ima mogućnost saznanja

Kuran je prisutan skoro u svakoj kući kod onih koji se pripisuju islamu, svi su čuli za poslanika i svi su imali mogućnost, ali njihovo okretanje od vjere ih je odvelo u nevjerstvo kao što je to ulema navela kao 10. djelo koje izvodi iz vjere, a Uzvišeni je rekao:

وَمَنْ أَعْرَضَ عَنْ ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنْكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَىٰ

“A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem.” (Tā-Hā, 124)

I na kraju mesele koje se tiču pitanja manje jasnih stvari, tj. pitanja koja su poznata učenjacima, ali ne i običnom svijetu, su takva pitanja u kojima onaj koji učini kufr biva opravdan neznanjem, i na to ukazuju šerijatski tekstovi.

Kaže šejh Nasir el-Fehd:

“Kada su u pitanju manje poznate stvari one se razlikuju u odnosu na vrijeme, mjesto i osobe. U ovoj meseli postoji razilaženje. Šejhul islam Ibn Tejmije je skupini džehmija rekao: Kada bih ja zastupio vaš stav bio bi nevjernik, ali vi kod mene niste nevjernici zbog vašeg neznanja.

Ulema Nedžda je imala stav oprečan ovom stavu šejhul islama. Ono što želim reći jeste da su pomenute džehmije govorile da je Allah na svakom mjestu pa je šejhul islam – a on je bio taj koji im pojašnjavao meselu – da dokaz još uvijek nije uspostavljen protiv njih zbog jačine njihove šubhe i akide na kojoj su odrasli. Kao što rekoh ulema Nedžda je bila drugačijeg stava.

Konstatacija mesele se vraća na jednu stvar a to je poricanje (tekzib). Ukoliko tevil (pogrešno razumijevanje šerijatskih tekstova, op.rec) u ovim stvarima u suštini dovodi do poricanja šerijatskih tekstova, ili pak raspravlja sa njima i vidi da poriču šerijatske tekstove onda su takvi nevjernici. A ukoliko vidi da ne poriču šerijatske tekstove već ih potvrđuju i vjeruju u njih, pored toga što su ih izvitoperili (svojim tevilom) onda nisu nevjernici. Ovo ja sažetak mesele iako ova mesela zahtjeva detaljnije pojašnjenje.”

(Izvor: Tawhed.ws, cijeli govor o uspostavi dokaza pogledajte ovdje)

Vidimo iz ovih dokaza i govora da znanje o kufru u meselama osnove vjere i meselama opće poznatih stvari u vjeri, nije uvjet da bi se neko proglasio nevjernikom, i ovo što je pisac naveo je uvjet koji ulema nije poznavala.

Drugi uvjet koji pisac navodi jeste namjera, pa kaže:

“Nakon što se ispuni uvjet znanja, tako što će se pojasniti i dostaviti istina, ako i dalje ostane pri stavu čija je psljedica nevjerstvo ili proklestvo opet nije dozvoljeno da se proglasi nevjernikom, jer je potrebno ispunjenje ostalih uvjeta, a sljedeći je namjera. Dakle, dužnost je ustanoviti da li taj čovjek svjesno podupire zabludu i suprostavlja se istini…”

Također ovaj uvjet koji je polovično naveden, tj. svjesno podupiranje neistine i suprostavljanje istini, nije validan kao dokaz da se neko ne treba proglasiti nevjernikom. Dokaz za to jeste govor Uzvišenog, koji kaže:

وَلَئِن سَأَلْتَهُمْ لَيَقُولُنَّ إِنَّمَا كُنَّا نَخُوضُ وَنَلْعَبُ ۚ قُلْ أَبِاللَّـهِ وَآيَاتِهِ وَرَسُولِهِ كُنتُمْ تَسْتَهْزِئُونَ ﴿٦٥﴾ لَا تَعْتَذِرُوا قَدْ كَفَرْتُم بَعْدَ إِيمَانِكُمْ ۚ إِن نَّعْفُ عَن طَائِفَةٍ مِّنكُمْ نُعَذِّبْ طَائِفَةً بِأَنَّهُمْ كَانُوا مُجْرِمِينَ ﴿٦٦﴾

“A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.’ Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.” (Et-Tevbe, 65-66) 

Pogledaj, Allah ti se smilovao, kako Uzvišeni naziva nevjernicima one koji su bili vjernici, nakon što su se ismijavali sa ashabima iako nisu imali namjeru da počine kufr u Allaha. Ovo je dovoljan dokaz za one koji razuma imaju, a Allah je Onaj koji uputu daje.

Također, kaže šejh Ebu Bekr Ahmed ibn Ali el-Džessas el-Hanefi na riječi Uzvišenog:
“A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.’ Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.” (Et-Tevbe, 65-66), ukazuju da je onaj ko izgovori riječi kufra u šali (tj,nisu imali namjeru da istinski govore kufr), podjednak sa onim ko riječi kufra izgovori u zbilji, osim ako se ne radi o prisli, jer ovi munafici spomenuli da su pomenute riječi izgovorili u šali pa ih je Uzvišeni obavjestio da su postali nevjernici tom šalom. (Pogledati 28str. knjige: “Dokazi da riječi, djela i uvjerenja izvode iz vjere kroz govor uleme”, koju je napisao Alevi ibn Abdul-Kadir es-Sekkaf, a predgovor na knjigu je dao šejh Bin Baz.)

Također kaže šejh Bedru-din ibn Muhammed ez-Zerkeši eš-Šafiij na riječi Uzvišenog:
“Reci: ‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.” (Et-Tevbe, 65-66), ko u šali izgovori riječi kufra nevjernik je pa makar i ne ciljao (nemao namjeru da učini) kufr. Isto tako haram je čovjkeu da u šali, ne ciljajući krađu, uzme imetak drugoga.
(El-Mensur fil kavaid el fikhijje, 2/380)

Također šejh Muhammed ibn Ismail el-emir es-Sanani, kaže:
“Pravnici u svojim djelima u poglavlju o riddetu jasno spominju da je onaj ko izgovori riječi kufra nevjernik pa makar ne ciljao (nemao namjeru) značenje tih riječi (riječi kufra).
(Tathirul itikad min derenil ilhad, 30 str.)

Kaže Šejh Muhammed ibn Ali eš-Ševkani:
“Veliki broj ljudi izgovori riječi kufra pa kažu: Ja sam jevrej, uradiću to i to, pa tako postaje murted nekada riječima a nekada djelom a da toga i nije svjestan (tj da nije imao namjeru postati nevjernik).” (Ed-Devaul adžil 19)

I kaže šejhul-islam Ibn Tejmije, rahimehullah:
“A u suštini, ko god kaže ili počini ono što je kufr, postaje kāfir, čak i ako on nije želio (nemao namjeru) da postane nevjernik, jer niko ne želi kufr, osim ako Allāh to želi.” (Sarimul meslul 178)

Međutim kod džehmija je kufr samo poricanje nakon spoznaje pa nam je onda jasno zašto je sveo kufr i uslovio namjeru samo sa ciljem svjesnog podupiranja zablude.

Sa ovim završavamo i upozoravamo omladinu na čitanje ovakve literature, a Allah nam je dovoljan kao pomagač!

Es selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Obrada: Put vjernika

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz