Kršćanstvo i muslimansko osvajanje Španije

833

U historiji islama, malo je  ratova koji su bili toliko odlučujući i uticajnikao što je bilo muslimansko osvajanje Iberijskog poluotoka 710-tih godina. Jedna mala grupa muslimanske vojske stigla je na južne obale Iberije 711. godine i 720. godine je skoro cijeli poluotok već bio pod kontrolom muslimana. Pojedini ovo bilježe kao imperijalističko i agresivno muslimansko osvajanje kao i prijetnju jednom kršćanskom narodu terorom i silom.

Međutim, to je daleko od istine. Ovo je jedan jako komplikovan sukob koji se ne smije tako lahko uvrstiti u rasprave “Islam protiv Kršćanstva” ili “Istok protiv Zapada”.  Priča muslimanskog osvajanja Španije je priča o pravdi, slobodi i religijskoj toleranciji. Spoznaja istine iza muslimanskog osvajanja Iberije je kritična prema spoznaji historije vjerske različitosti koja slijedi kroz historiju muslimanske Španije – Al-Andalusa.

Muslim Spain

Kršćanski unitaristi (kršćani koji ne prihvaćaju Sveto Trojstvo)

Da bi smo u potpunosti razumijeli ovaj konflikt, trebamo ići hiljadama godina ranije, prije nego se i Poslanik sallaAllahu alejhi ve selem rodio, kako bi razumjeli važno razdvajanje unutar kršćanskog društva u godinama poslije Isa (Isusa) alejhi selam.

Dok danas skoro svi kršćani vjeruju u koncept nazvan trojstvo, nije oduvijek bilo tako. Trojstvo je vjerovanje koje kaže da Bog ima tri djela – Otac, Sin i Sveti Duh. Isus je opisan kao Božji sin, a time i dio Boga. Ovo vjerovanje je počelo da se pojavljuje u vremenu Paula, misionara koji je predstavio tu ideju da bi učinio kršćanstvo zanimljivijim u već politeističkom (mnogobožačkom) Rimskom carstvu izmedju 40-60 godina nakon Isusa.

Ova novotarija u vjerovanju je jako smetala mnogima koji su slijedili pravu poruku Isusa – monoteizam i odanost Bogu. I uskoro su se pojavile dvije grupe među kršćanima, oni koji su prihvatali Isusa kao Božjeg sina i oni koji su ga prihvatali kao Božjeg poslanika (Unitaristi).

Rimskoj vladi  razlike između ove dvije grupe nisu bile važne. Obje grupe, i trojstvenici i unitaristi su bili potlačeni u ranijim dekadama ere poslije rođenja Isusa. To se sve promjenilo u ranijim 200. i kasnijim 300-tim godinama. U to vrijeme,  jedan unitaristički propovjednik Arius počeo da je gomila veliki broj sljedbenika u Sjevernoj Africi. On je propovjedao jedinstvo Boga, i činjenicu da je Isus Božiji poslanik, a ne sin. Zbog toga, predlagači trojstva su mu se žestoko suprostavili, napali ga i pokušali da proglase poludjelim čovjekom. Bez obzira na njihovo suprostavljanje, svoje propovjedanje je nastavio u današnjoj Libiji i cijeloj Sjevernoj Africi.

U to vrijeme, Rimski car je bio čovjek po imenu Konstantin. On se najbolje pamti po transformaciji skoro propalog Rimskog carstva tako što je premjestio glavni grad u Konstantinopolis (današnji Istanbul) i uspio da porazi barbarska plemena koja su napadala Rimsko carstvo sa sjevera.

Kada se Konstantin preselio u Konstantinopolis ( koji je nazvao po svom imenu), saznao je za kršćansku crkvu trojstva, koja mu je rekla da, ako pređe na kršćanstvo svi njegovi dotadašnji grijesi će biti oprošteni. Kada je to prihvatio, shvatio je da bi mogao koristiti kršćansku crkvu da sebe ojača u političkom smislu. Zatim je počeo da širi trojstvo tako sto je nasilno tlačio unitariste, poput Ariusa. Tokom ovog vremena, Vijeće s Nice se skupilo 325 . god. Cilj je bio da konačno odrede da li je Isus Božiji sin ili ne.

Naravno, zaključak vijeća je bilo to da je Isus Božiji sin i ko god to porekne, bit će protjeran od strane kršćasnske crkve. Unitaristi , koji su u to vrijeme već bili većinska grupa u populaciji Sjeverne Afrike i Iberijskog poluotoka, morali su da praktikuju svoje vjerovanje u tajnosti. Konstantin je čak zatražio da se svi unitaristički dokumenti spale a Arius protjera.

Dolazak islama u Španiju

Ova opresija (tlačenje) unitarista se nastavilo do 600-tih god, kada se jedna nova sila, nazvana Islam počela širiti na Arapskom poluotoku. Kada su se muslimanske armije počele pojavljivati na granicama Rimskog carstva, unitaristi Sjeverne Afrike su shvatili da dijele puno toga zajedničkog sa ovom “novom vjerom”. Obje strane su vjerovale u Božiju Jednoću, da je Isus Božiji Poslanik a službeni stav o Trojstvu je novotarija kojoj se treba suprostaviti. Zatim su shvatili da ja Islam zapravo usavršetak vjere koje je donio Isus, što je rezultiralo prelaskom na Islam većine stanovništva Sjeverne Afrike 600-tih godina.

Novo muslimansko carstvo, koje su vodile Emevije od 661-750, prostiralo se od Atlanskog okeana na zapadu sve do granica Indije na istoku za manje od 100 godina nakon smrti Muhammeda sallAllahu alejhi ve selem. Priče o pravednosti i jednakosti u vladanju muslimana brzo su se proširile preko muslimanskih granica, naročito u Iberijski poluotok.

Muslimanska ŠpanijaU ranijim 700-tim, Iberia je bila pod kontrolom jednog Vizigotskog kralja, Roderika, kojeg je njegov narod smatrao tiraninom (nasilnikom).  On je nastavljao rimsku politiku o trojstvu, i pokušao je da nametne svom narodu svoje vjerovanje dok su većina njih bili unitaristi. Muslimanski historičari, poput Ibn Halduna, prenose legendu jednog plemenitog čovjeka s Iberije porijeklom iz Sjeverne Afrike, Juliana, koji je otišao do jednog od lidera muslimanskih armija, Tarika Ibn Zijada, i zatražio pomoć da sruše Roderika. Pored toga sto je Roderik bio tiranin i nasilnik, on je i oteo Julianovu kćerku i silovao je.

Ubrzo nakon toga 711. godine, Tarik Ibn Zijad je poveo vojsku od nekoliko hiljada mudžahida u južne obale Iberskog poluotoka. Nakon nekoliko bitaka, susreo se s  velikom armijom Roderika na bici kod Guadelete, 19. jula 711.god. Rezultat je bio apsolutna pobjeda  i smrt Roderika. S obzirom da više nije bilo Vizigota na tim prostorima prijetnja je nestala , a muslimanske vojske su osvojile ostatak poluotoka u periodu od samo sedam godina.

Unitaristi i muslimani

Gore navedena priča o tome kako su muslimani uspjeli da osvoje Španiju zvuči nevjerovatna, da bi bila istinita. Teško se može očekivati od armije sa nekoliko hiljada ljudi da osvoji cijelu državu od 582,000 km kvadratnih u samo u 7 godina. Međutim, kada uzmemo u obzir postojanje unitarista na tim područjima, tada sve ima smisla.

Kada su muslimani stigli u Iberiju 711. godine, unitaristi su bili jako sretni da pomažu svojoj braći u monoteizmu protiv tiranske (politeističke) vlade. Zbog ovog razloga, nakon glavne bitke s Roderikom, većina gradova je otvorila svoja vrata Tariku ibn Zijadu bez ikakvih sukoba. Muslimani su nudili  jedan pravedan i legalan sistem, slobodu za praktikovanje svoje vjere i uklonili tlačiteljske i nepravedne namete. Nije ni čudo što je muslimanska armija uspjela osvojiti čitav poluotok, sa jako malim brojem vojnika u tek nekoliko godina.

Muslimansko osvajanje Španije ne bi trebalo da se vidi kao jedna strana invazija  i pokoravanje domorodske populacije. Već to je ustanak unitarističkih kršćana (uz pomoć muslimana) protiv jedne nemilosrdne tiranske vlade. Muslimanske armije su bile  pozvane u Španiju, da uklone tlačenje i tiranstvo, da uspostave pravdu i mir,  što su i uspjeli da urade uz pomoć domorodaca. Sa ovakvom pravednom i moralnom vladom, muslimani su dobili preko sto hiljada ljudi koji su prešli na Islam. Naravno sličnosti u vjerovanjima između muslimana i iberijskog naroda su dosta doprinjele tome doprinjele. Od 200-300 godina nakon prvih osvajanja, preko 80% španske populacije je bilo muslimansko, a broj se kretao preko 5 miliona ljudi, od kojih su većina bili porijeklom iz Španije, a ne muslimanski imigranti.

Izvor: Izgubljena historija

Obrada: Put vjernika