Krstaški ratovi – Prvi dio: Invazija

905

Rijetko šta je u kršćanskom i muslimanskom svijetu odjeknulo kao što je to bio slučaj sa Krstaškim ratovima. Ova epska borba za ono što obje strane vide kao svetu zemlju uveliko je utjecala na oblikovanje i razvoj Evrope i Jugoistočne Azije u političkom, socijalnom, vjerskom i svakom drugom pogledu, i stoljećima nakon što su se oni odigrali.

Muslimanski svijet u 1000-tim godinama bio je u pravom političkom neredu. Veliko carstvo Abasija koje datira još od 8. vijeka bilo je samo sjena, i marioneta dok je stvarna moć bula u rukama turskih ratnika zvanih Seldžuci. Oni su vladali Anadolijom gdje su i osnovali Rumski Seldžučki Sultanat, na prostorima današnje Sirije, Iraka i Perzije. Međutim oni nisu bili ujedinjana država.

800px-anatolia_1097-svg
Seldžučki sultanat

Uprkos razjedinjenoj političkoj sceni Turci proširuju svoje carstvo na bizantijska zemljišta. U Bici kod Manziekerta 1071. godine, Turci su totalno porazili Bizantijce te praktički zauzeli sva njihova područja u Anadoliji. Na taj način su svoje carstvo proširili bizantijskoj prijestolnici, Konstantinopolisu (Istanbul),  a već 1095. godine, bizantijski kralj Alexios šalje pismo katoličkom papi Urbanu II, u Rimu, tražeći od njega pomoć protiv sve moćnijih Turaka. To pismo će učiniti mnogo više nego samo dovesti pojačanje zapadnog svijeta.

Papa Urban je pismo o pozivu na pomoć iskoristio kao izgovor za podizanje ogromne vojske s kojom je htio je htio osvojiti zemlju od muslimana i dodati je u svoj posjed. Sanjao je o latinskom kraljevstvu u Svetoj zemlji, i uništenje muslimana kao političke i vojne sile. U Vijeću Clermont, Papa Urban izazvao je i nagovorio katolike da skupe neviđenu vojsku i pošalju je u Svetu Zemlju. Borbena snaga koja je sadržavala 30000 ljudi, zajedno sa ženama, djecom i starijima regrutovana je i poslana prema Carigradu. Krstaški Ratovi su počeli.

Prvi muslimani koji su imali posla sa krstašima su bili Turci u Anadoliji. Seldžučki vođa Kilij Arslan uspio je pobijediti u prethodnim bitkama protiv krstaša i ne dozvoliti im da pređu na turske teritorije.  Međutim, velika brojnost krstaške vojske je bila nezaustavljiva za turke. Kako su prolazili kroz Anadoliju, jednostavno su sve pljačkali kako bi imali zalihe koje su im bile potrebne, uprkos činjenici da je većinsko stanovništvo Anadolije bilo kršćansko.

Do 1097. godine, krstaši su stigli do utvrde grada Antiohije, koji se nalazi u južnom dijelu današnje Turske, blizu granice sa Sirijom. Grad su branili Seldžučke vođe, Yaghi-Siyan i oko 6000 vojnika. Svakako, 6000 turskih protiv 30000 nije imalo skoro nikakve šanse, no ipak grad je bio skoro neosvojiv. Bio je okružen jednim od najjačih zidova u muslimanskom svijetu, zajedno sa rijekama, planinama i strmim dolinama koje su poslužile kao savršen štit od napadača. Krstaški ratovi su vrlo lahko mogli završiti samo na zidovima Antiohije, da nisu postojale dvije stvari: razjedinjenost i izdaja.

Yaghi-Siyan je poslao glasnike u sve obližnje gradove tražeći pomoć protiv krstaša. Nažalost, stav turskih vođa bio je “svako za sebe”. Nisu htjeli pomoći svoje rivale iz istog naroda, bez obzira što su i sami bili ugroženi. Neki su čak razmišljali i da bi Antiohije njima dobro došao. Uprkos tome, Antiohija se mogla odbraniti, da nije bilo jednog čovjeka unutar grada.

Firuz je bio čovjek koji je pravio štitove za odbranu kula tokom opsade grada. U Junu 1098. godine, 200 dana nakon što je opsada grada počela, Firuz je pustio neke vojnike da se u mrkloj noći popnu i uđu u grad kroz njegov prozor. Oni su otvorili kapije za ostatak vojske koji su odmah ušli u grad. Do jutra grad je već bio slomljen, a ono što je slijedilo je bio masakar. Ljudi, žene i djeca bili su ubijeni i masakrirani na ulicama dok je grad bio u plamenu.

crusade_1
Plava linija označava liniju kretanja krstaša

Nakon toga krstaši su nastavili put prema Svetoj Zemlji. Ista izdaja, kao i ona iz Antiohije bila je i u mnogim drugim gradovima do kojih su dolazili, a vođe pojedinih gradova su redovno prodavali svoje komšije u nadi da zaštite sebe. Gotovo svi gradovi duž obale su dopustili krstašima prolazak kroz svoju zemlju, kako bi izbjegli sudbinu Antiohije.

7. juna 1099. godine krstaši su stigli do svog cilja. Stigli su u Jerusalem. Grad koji zbog svoje bliske prošlosti nije mogao da se brani. Samo jednu godinu ranije Fatimije iz Egipta su osvojile Jerusalem od Turaka, proširijući šiitska zemljišta. Zidovi su bili opterećeni, a samo nekoliko stotina vojnika je branilo grad. Činilo se da pomoć niotkoga ne dolazi.

Nakon mjesec dana duge opsade, zidovi su probijeni, a grad Jerusalem sa kojeg se Poslanik Muhammed, sallAllahu alejhi ve selem, uzdigao zbog Isra i Mi’radža bio je izgubljen. Slijedio je masakar. Više od 70000 muslimana i židova je bilo ubijeno na ulicama. Neki muslimani su pobjegli u Mesdžidu-l-Aqsa ali su i oni izmasakrirani. Jedan ljetopisac koji se bavio krstaškim ratovima se hvalio da je muslimanske krvi bio “do gležnjeva”. Mesdžidu-l-Aqsa je bila opljačkana. Prvi puta od Omera ibn el-Hattaba, na ulicama Jerusalema se nije čuo ezan niti se u mesdžidu obavljao namaz.

Uprkos ovom šokantnom padu trećeg najsvetijeg mjesta na svijetu za muslimane, reakcija od ostatka muslimanskog svijeta je bila razočaravajuća.

Izvor: Izgubljena historija

Obrada: Put vjernika