Ljubav prema Uzvišenom Allahu

668

Ljubav je onaj položaj za koji se natječu natjecatelji. Ona je opskrba za srca, hrana za duše i radost za oči. Ona je život, pa se onaj kome je uskraćena ne ubraja u žive, nego u mrtve. Ona je svjetlo, zbog čijeg se gubljenja ostaje u moru tmine. Ona je lijek usled čije nestašice srce oboljeva od svih vrsta bolesti. Ona je slast bez koje je život mučan i bolan.

Ona je duh imana, dobrih djela, visokih položaja i sreće, koji kad bez njega ostanu, postaju kao tijelo bez duše. Ona u srce putnika ulijeva snagu da stignu do dalekih i zabačenih mjesta do kojih bi bez nje teško mogli stići. Ona ih dovodi do položaja do kojih bez nje nikad ne bi mogli stići. Ona im priprema počivališta iskrenosti u koja, da je nije, nikad ne bi ušli. Ona je jahalica koja noseći vlasnike na leđima uvijek dovede do  Voljenog. Ona je prijeki put kojim se najbliže stiže do odredišta. Tako mi Allaha, oni koji vole Allaha Uzvišenog, domogli su se časti ovog i budućeg svijeta, jer imaju najviše sreće druženja sa Voljenim.

Allah Uzvišeni je još onog dana, kada je Svojom voljom i neizmjernom mudrošću određivao sudbine Svojim stvorenjima, presudio da je čovjek sa onim koga voli. Kakva je to samo blagodat za one koji vole.

Ljubav prema Uzvišenom Allahu je najuzvišeniji položaj kome se teži i vrhunac na najvišem stepenu.

Poslije ljubavi nema drugog stepena do ubiranja njenih plodova i rezultata kao što su čežnja, osamljivanje sa Voljenim i zadovoljstvo, niti prije ljubavi, do neke od njenih predhodnica kao što su pokajanje, strpljivost, skromnost isl.

Najbolja i najkorisnija ljubav je ona koja osvaja srce i koja je kao takva data za obožavanje, jer samo je Bog mogao u srce uliti takvu ljubav, iskrenost, poštovanje, pokornost, poniznost i robovanje. Robovanje je ispravno jedino ako se robuje samo Njemu Uzvišenom.

Robovanje je savršenstvo ljubavi uz potpunu pokornost i poniznost. Uzvišeni se Allah, kao takav, voli u svakom pogledu, za razliku od stvorenja koja se vole prema njihovoj ljubavi. O obaveznoj ljubavi prema Allahu Uzvišenom uče sve objavljene Knjige, svi Njegovi poslanici alejhimu selam, urođena priroda koju je Svojim robovima dao, zdrav razum kojim ih je obdario i blagodati koje im je podario.

Srca su po svojoj urođenoj prirodi sklona da vole onog ko im je dobro učinio i blagodatima ih obasuo, a kako da ne vole Onog Koji daje svo dobro i od Koga su sve blagodati kojima obasipa Svoja stvorenja, kao što Uzvišeni kaže:

“Od Allaha je svaka blagodat koju uživate, a čim vas nevolja kakva zadesi, opet od Njega glasno pomoć tražite.” (Prevod značenja; En-Nahl, 53)

Svojim blagodatima, dobročinstvom i obećanjima Gospodar je Svoga roba pozvao na plemenitost i zadovoljstvo, pa je to rob odbio i nije prihvatio. Zatim mu je, Gospodar njegov, da bi ga privolio, slao poslanike Svoje i preko njih obećanje Svoje.

Kako onda srce moze ne voljeti Onog od koga dolazi svo dobro? Kako može ne voljeti Onog koji uslišava dove (molitve), uklanja prepreke, oprašta grijehe, pokriva mahane, raspršuje brige, pomaže u nevolji, ispunjava želje? Nema niko koga je od Njega Uzvišenog preče spominjati, kome je preče zahvaljivati, kome je preče robovati (voljeti  i poslušan biti) i koga je preče slaviti i hvaliti.

Os svih od kojih se pomoć traži On Uzvišeni najbolje pomaže, od svih kojima je On neku vlast dao, On Uzvišeni je najobzirniji, od svih od kojih se traži On Uzvišeni je najdarežljiviji, od svih koji daju On Uzvišeni daje najobilnije, od svih od kojih se samilost traži On Uzvišeni je najmilostiviji, od svih od kojih se utočiste traži On Uzvišeni je najsigurniji, od svih na koje se oslanja On Uzvišeni je najpouzdaniji. Milostiviji je i od oca i od majke. Više se raduje pokajanju Svoga roba, nego kad ovaj u pustinji izgubi jahalicu na kojoj mu je sva hrana i voda i izgubi svaku nadu da će je naći i uspjeti preživjeti, pa je, poslije toga, nađe i obraduje se.


On Uzvišeni je jedini Vladar koji vlada a da ni u čemu nema sudruga ni pomoćnika. Sve će osim Njega Uzvišenog propasti. Niko Mu ne može biti pokoran bez Njegova dopuštenja, niti nepokoran, a da On to ne zna. On Uzvišeni je Onaj kome se duguje pokornost i zahvalnost, jer se zahvaljujući Njegovoj pomoći i blagodatima, prema Njemu Uzvišenom pokorno.

On je Onaj prema kome se griješi, pa opet, iako su Njegova prava pogažena, oprašta i preko prijestupa prelazi. On Uzvišeni je najbliži svjedok svega što se učini i najpouzdaniji Čuvar. On Uzvišeni svoja obećanja ispunjava. On Uzvišeni je sudija najpravednjiji. On Uzvišeni rastavlja duše, uzima za kiku i odgadja rokove. Srca se sa njim Uzvišenim osamljuju. Lica se pokoravaju svjetlu Njegovog Uzvišenog Lica. Razum je nemoćan da spozna Njegovu Uzvišenu suštinu. Urodjena priroda i svi dokazi govore da niko nije kao On Uzvišeni i da Mu niko nije sličan. Zahvaljujući svjetlu Njegovog Uzvišenog Lica rastjerane su tmine i obasjana svjetlom prostranstva Zemlje i nebesa. Njegov zastor je svjetlo. Kada bi ga otkrio, dokle god bi doprlo spalilo bi lica Njegovih stvorenja.

Ljubav prema Uzvišenom Allahu je život za srca i hrana za duše. Bez nje srce ne bi znalo šta je slast, života i spas. Kad u srcu nestane ljubavi prema Uzvišenom Stvoritelju za njega je to gore nego kad iz tijela izadje duša. Ovo zna i vjeruje samo onaj koji zna šta je život, jer mrtvac ne zna šta je bol ranjavanja.

Iz knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti, autora dr. Ahmeda Ferida

SHARE