Ljubav, strah i nada

949

Jedna od najljepših svojstava u konceptu robovanja u islamu jeste jedinstven način stapanja ljubavi, straha i nade u srcima Allahovih robova. Razumijevanje o tome kako treba spojiti ove tri kvalitete u robovanju (ibadetu) Allahu, subhanahu we te’ala, jedna je od najosnovnijih stvari, koju svaki musliman mora spoznati.


Mnoge sekte, koje su skrenule sa Pravog puta, pozivaju se na određene aspekte robovanja (ibadeta). Zabluda drugih vjera, u ovom kontekstu je svima jasna; kršćani kažu: ”Ljubav je Bog! Ljubav je Isus!” Ovaj koncept negira strahopoštovanje prema Allahu. Što se tiče jevreja, njihova srca su napunjena samo nadom; nadom da ih džehennemska vatra neće dohvatiti jer su oni ”obećani narod”.

 

Što se islama tiče, nema potpunog robovanja (ibadeta) bez prisutnosti sve tri nabrojane kvalitete: ljubavi prema Allahu, nade u Njegovu milost i straha od Njegove kazne. Pogledaj prvu objavljenu suru u Kur’anu, El-Fatihu, i sam se uvjeri.

 

Prvi ajet:  Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo!

الْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ ﴿

 

U ovom prvom ajetu u Kur’anu, svaki puta kad ga ponavljamo, svjedočimo našu ljubav prema Allahu, subhanehu we te’ala. Pitaš se kako je to moguće?

 

To je zato jer u ovom ajetu svjedočimo da je Allah naš Gospodar i Gospodar svega stvorenoga. ”Rabb” u prevodu znači ”Gospodar” ali ovo značenje ne opisuje dovoljno Allaha, subhanehu we te’ala, i sva druga svojstva, koja Njegovo ime sa sobom nosi. ”Rabb” u stvarnosti znači da je Allah Stvoritelj svega: On sve održava i hrani; On daje i život i smrt; svako dobro koje nas zadesi od Njega je; sve se događa Njegovim voljom i ništa se ne može desiti bez Njegove odredbe; čak šta više za muslimane je On – Rabb, taj, Koji nas je uputio na Istinu i obdario nas lijepim moralom i ahlakom.

 

Zato kad posvjedočimo da je Allah naš Rabb (Gospodar), time priznajemo da je On taj Koji nas je počastio mnogim blagodatima, koje su bezbrojne, pa kako da Ga ne volimo?

 

Svi volimo kada je neko ljubazan prema nama ili kada nas obraduje nekim poklonom. Zato Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, podstiče muslimane da daju poklone jedni drugima, kako bi to učvrstilo njihove odnose i povećalo ljubav jednih prema drugima. Rekao je Poslanik, sallAllhu alejhi we sellem: ”Dajite poklone jedni drugima, kako biste se više volili.”(od Buharije u El-Adabul– Mufrad, ocijenjen hasenom od El-Albanija u El-Irwau, 1601).

 

Zamisli koliku ljubav zaslužuje naš Gospodar, subhanehu we te’ala, koji nam je sve dao: porodice, dom, sigurnost, hranu, zdravlje i pored svega uputu ka islamu i sunnetu. Zbog ovoga treba da neizmjerno volimo našeg Gospodara. Zato Ga i veličamo i Njemu zahvaljujemo:

Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo!”

 

 

Drugi ajet: Milostivog, Samilosnog!

الرَّحْمَـٰنِ الرَّحِيمِ

U prvom ajetu sure El-Fatiha, Allah, subhanehu we te’ala, nas opominje da je On  naš Rabb (Gospodar), dok se u drugom ajetu spominju još dva Allahova imena: Er-Rahman i Er-Rahim.

Er-Rahman znači Najmilostiviji dok Er-Rahim znači da je On taj koji milost daje, drugim riječima rečeno: sva Njegova dijela su obasuta milošću i On pokazuje svoju milost svojim stvorenjima. (Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, u  Bada’il Fawaidu)

 

Kada spomenemo ova dva Allahova imena, osjetimo nadu. Pošto je On onaj koji posjeduje ogromnu milost, mi se nadamo da će nam biti oprošteni naši grijesi i naši nedostatci. Nikada ne smijemo gubiti nadu jer Allah, subhanehu we te’ala, kaže u Kur’anu (u prijevodu značenja): Reci: “O robovi moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.!”(Ez-Zumer,53)

Da trebamo osjećati strah u našem ibadetu (robovanju) pokazano je u slijedećem ajetu sure El-Fatihe:

 

Vladara Sudnjeg dana!

 

مَالِكِ يَوْمِ الدِّينِ

Ovi ajeti kada ih izgovaramo podsjećaju nas na Sudnji dan, taj strašni dan kada će cijelo čovječanstvo stati pred Allaha, subhanehu we te’ala, bez odjeće, golo i boso. Ljudi će izgledati kao da su pijani, ali neće biti. Toga Dana će svaki čovjek biti pitan za svoje grijehe, i najmanje dijelo, koje je učinio, Allahu će biti otkriveno.

Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.”(Ez-Zilzal, 8-9)

Kada izgovaramo ovaj treći ajet sure El–Fatiha, trebamo se prisjetiti Sudnjeg dana i odgovornosti koju nosimo, što u nama treba da  izazove osjećaj straha. Možda naši grijesi za koje ćemo odgovarati na vagi pretegnu  naša dobra djela? Da nas Allah sačuva ovoga!

 

U nastavku sljedećeg ajeta stoji: “Tebi se klanjamo, tj. samo je Allah dostojan robovanja. Kako da mu robujemo? Sa ljubavlju, nadom i strahom. Da bi ovo postigli potrebna nam je Allahova pomoć i zato kažemo: ”od Tebe pomoć tražimo!”

 

Postizanje ravnoteže

 

Nakon što smo shvatili ulogu ljubavi, nade i straha u našem ibadetu (robovanju), slijedeće pitanje je: U kojim omjerima ove tri osobine trebaju biti prisutne u našim molitvama? Ponovo  odgovor pronalazimo u Kur’anu.

 

Njemu se molite sa strahom i nadom!” (El-Araf, 56)

Oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju!” (Es-Sedžda, 16)

Nada i strah trebaju biti u istim omjerima prisutni u našim srcima. Enes, radijAllahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ušao kod jednog mladog dječaka, dok je on bio na smrtnoj postelji i da je upitao: “Kako si dječače? Dječak je odgovorio: “Oh, Allahov Poslaniče, između sam nade u Allahovu milost i straha od mojih grijeha.“ Odgovorio je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Ne spoje se ove dvije osobine u srcu vjernika a da mu Allah, subhanehu we te’ala, ne podari ono čemu se nada i ne sačuva ga od onoga od čega strahuje!“ (Tirmizi, Ibn Madže, šejh Albani u svom Ahkam el-Dženaizu)

Kada god nekome učinimo dobročinstvo, moramo se nadati da će Allah, subhanehu we te’ala, primiti naše dijelo, ali isto tako moramo i strahovati da naše djelo nije dovoljno vrijedno i da možda ne bude primljeno. Isto vrijedi i za grijeh koji počinimo; moramo se nadati da će nam ga Allah, subhanehu we te’ala, oprostiti ali, isto tako, moramo strahovati da bi mogli biti pitani za isti.

 

Ova uravnoteženost se mora isto odrazit u našoj da’wi[1] (koja se ubraja i ibadet Allahu, subhanehu we te’ala). Tako da, kada pozivamo ljude istini, ne činimo to na način da oni pomisle da se ne moraju ni zašta brinuti, ali, isto tako, ne na način da steknu utisak da su zauvijek izgubljeni. Umjesto toga, povezat ćemo nadu sa zastrašivanjem. Govorit ćemo im o strahotama džehenemske vatre i blagodatima Dženneta. Onako kako nas Allah, subhanehu we te’ala, u Kur’anu opominje: “Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je.” (El-Araf, 167)

Islamski učenjaci kažu: “Ko robuje Allahu, subhanehu we te’ala, samo sa nadom je murdžija, a onaj ko Njemu robuje samo sa strahom je haridžija. Ko Allahu robuje samo kroz ljubav je zindik (npr. sufije, kršćani i dr.) ali onaj ko Allahu robuje sa ljubavi, nadom i strahom je muwehhid- mu’min (vjernik na tewhidu).“ (Ibn Redžeb u El-Tahwifu minen-Narru)

Muržije su sekta koja se pojavila u prvom islamskom stoljeću. Oni tvrde da počinjeni grijeh nema utjecaj na čovjekov iman (vjeru), što znači da čovjek može počiniti bilo koji grijeh, a da njegov iman ostaje isti. Oni Allahu robuju samo sa nadom, jer imaju ubjeđenje da, dokle god čovjek vjeruje i pripada islamu, zagarantovan mu je ulazak u Džennet, bez obzira na njegova djela.


Nažalost, danas često možemo vidjeti iste stavove kod mnogih muslimana koji, kad ih upozorimo da se klonu griješenja i povrate istinskoj vjeri, rukom pokažu prema svome srcu govoreći: “Allah zna šta je u mome srcu!“ ili „Allah prašta!“

Što se tiče haridžija, oni robuju Allahu u neprestanom strahu, jer su mišljenja da onaj ko počini veliki grijeh jeste kafir (nevjernik) i njegovo vječno boravište je džehenemska vatra. Ovo je ekstremno poimanje vjere i skretanje s pravog puta. Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Bila su dva čovjeka u plemenu Benu Isralil koji su se podjednako trudili u njihovim ibadetima. Jedan od njih je počinio grijeh, dok se drugi i dalje mukotrpno trudio u ibadetu. Vidjevši da je ovaj počinio grijeh, reče mu onaj koji se trudio u ibadetu: Predaj se! Jednog dana je ovaj što se trudio počinio grijeh i ponovo rekao griješniku: Predaj se! Griješnik mu reče: “Prepusti me mome Gospodaru, nisi poslan da me pratiš!“ Onaj što se trudio odgovori: “Tako mi Allaha, On ti neće oprostiti, niti te u Džennet uvesti!“ Njihove duše su uzete i skupa dovedene pred Gospodara svijetova. Potom se Allah, subhanehu we te’ala, obrati onome koji se mnogo trudio: “Jesi li ti poznavao ono što Ja znam i jesi li imao u svojim rukama od moći koju Ja imam?“ Zatim je rekao griješniku: “Idi i uđi Mojom milošću u Džennet!“ A drugome reče: “Bacite ga u vatru!“

Ebu Hurejre, radijaAllahu anhu, je rekao: “Tako mi Onoga u čijim rukama je moja duša, izgovorio je riječ, koja je uništila i njegov dunjaluk i Ahiret!“ (Sunnen Ebu Davuda br.4483, El-Albani u Sahihul-džami)

Zato ni za koga ne smijemo reći da je „izgubljeni slučaj“ ili „proklet“ jer  je to veliki grijeh. Ipak se bojimo za one koji počine grijeh, zbog prijetnji kaznom u Kur’anu i hadisu. Ali je na Allahu, subhanehu we te’ala, da odluči hoće li oprostiti ili kazniti.

 

Zindici ili heretici su grupe poput sufija, koje su postale kao kršćani i svoju vjeru svele samo na ljubav, tako da se sav njihov govor i mistična praksa svela na ljubav i fokusirana je na povećanje te ljubavi.

 

Sada je jasno zašto neuravnotžen odnos između ove tri osobine odvodi u zabludu i sa pravog puta. Zato je bitno da svaki musliman u svome srcu ispravno spoji ovo troje. Kao što smo ranije spomenuli, strah i nada trebaju zauzeti podjednako mjesto. (Ovo je mišljenje većine selefa. El-Fudejl ibn Ijad, Allah mu se smilovao, je rekao: „Kada je neko zdravo i dobro, onda strah treba da prevagne, dok  u smrtnim mukama nada treba da prevagne“, tako da se onaj koji je dobro i zdravo trudi da čini dobro, a onaj koji je loše da ne gubi nadu u Allahovu, subhanehu we te’ala, milost, a ljubav dolazi iznad svega ovoga.) Rekao je Fudejl ibn Ijad:

 

Ljubav je bolja od straha.

Strah nas spriječava od griješenja,

A ljubav otvorenog srca nam naređuje da radimo ono što je dobro.

(Iz Al-Tahwif minen-Nar“ od Ibn Redžeba. Neki islamski učenjaci su mišljenja da je strah bolji od ljubavi, s Allah najbolje zna)

 

Molim Allaha da nam podari ono čemu se nadamo, a sačuva od onoga od čega strahujemo. Neka je Allahova milost na poslanika Muhammeda, sallAllhu alejhi we selleme, njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjeg dana. Amin!

 

Izvor:  Magazin Ed-Da’wah illallaah

Prijevod sa engleskog: Emetullah



[1] Dawa (da’va) – misionarstvo, pozivanje ljudi u islam.

SHARE