Halid al-Hani imao je samo sedam godina kada mu je otac ubijen u Hami, u onome što Sirijci opisuju kao najgori masakr u modernoj historiji ove zemlje.
Danas, u vrijeme ustanka protiv predsjednika Bešara el-Asada (Bashara al-Assada), ljudi poput Hanija konačno se usuđuju pričati o užasnim događajima 1982. godine, dok se usljed protesta polako podiže veo straha i tajnosti.
„Činjenica da će Sirijci obilježiti ubistva njihovih najmilijih po prvi put u 30 godina u meni budi čudne osjećaje. To nije slavlje, ali ne možemo ni žaliti kao na pogrebu“, kazuje za Al Jazeeru Hani, sada proslavljeni sirijski umjetnik.
Drugog februara 1982. vojska pod komandom preminulog predsjednika Hafiza el-Asada (Hafeza al-Assada), oca trenutnog predsjednika, opkolila je grad i bombardirala centar borbenim avionima, prema izvještaju Amnesty Internationala. Tenkovi su se kretali uskim ulicama Hame, suzbijajući oružani otpor 200 do 500 boraca vojnog krila Muslimanske braće.
U narednih 27 dana, uslijedila je bitka u kojoj je ubijeno do 40.000 ljudi (ratni novinar Robert Fisk spominje cifru od 20 000 ljudi, dok Sirijski komitet za ljudska prava cifru od 40 000 ubijenih i 20 000 nestalih, op.PV), a skoro trećina grada je uništena, prema izvještajima organizacija za ljudska prava i stranih novinara koji su bili u Siriji, a kojima nije dozvoljen ulaz u grad.
Skoro svaka porodica u Hami, grada u kojem je tada živjelo 250.000 ljudi, izgubila je barem jednog člana.
„Pripadnici Taleea [Vojno krilo Muslimanske braće] su pokušali pružiti otpor i borili su se sa vladinim snagama, ali su pregaženi za nekoliko dana. Armija je preuzela naselje Baroudiyeh, uporište Taleea, samo nekoliko sati nakon početka vojne ofanzive“, kazao je Abou Tamim, član Muslimanske braće, koji je zbog nasilja 1982. pobjegao u Saudijsku Arabiju.
„Ali kampanja se nastavila danima i većina mrtvih su bili civili koji nisu imali veze sa Braćom“, kazao je on za Al Jazeeru.
Kažnjavanje Hame
Hanijev otac bio je jedan od njih. Ovog očnog ljekara obrazovanog u Francuskoj snage sigurnosti su odvele u fabriku porculana gdje su mu izvadili oči. Ostavljen je da umre u mukama, kazao je Hani. Na desetine drugih u ovoj fabrici-zatvoru ubijeni su na različite načine.
Hani kaže da bi ga stigla ista sudbina da je optužio vladu za ubistvo svoga oca u kasnijim godinama. On i mnogi drugi stanovnici Hame bili su primorani da izjavljuju da su borci Muslimanske braće pobili njihove najmilije.
„Assad je htio kazniti cijelu Hamu. Preko nas je htio naučiti sve Sirijce da će izazivanje režima dovesti do toga. I uspjelo mu je. Uspijevalo je 30 godina“.
Kada je u martu 2011. godine izbio ustanak u Hami, umanjen je strah građana o spominjanju masakra.
Prvi protest u Hami 2011. organiziran je u džamiji Omar Bin Kattab, blizu dvorca u Hami. Ljudi su tražili slobodu i pad režima, što je predstavljalo prvo ozbiljno suprotstavljanje Assadovoj dinastiji u nekoliko decenija.
Hani se prisjeća da je to ista džamija u kojoj se skrio s majkom, braćom i sestrama, te drugim porodicama, tokom prvih dana vojnog nasilja 1982.
Džamija je kasnije pretvorena u logor. Djeca i žene su odvojeni od očeva, muževa i braće. Dan i po kasnije, vojnik je povikao sa džamijske kapije: „Ne očekujte da ćete svoje muškarce vidjeti kada izađete“. Bio je u pravu.
‘Nije gotovo’
Hani je kazao da su on i preostala porodica kasnije uspjeli pobjeći u selo gdje je završio prvo polugodište u lokalnoj školi.
„Kada sam se u drugom polugodištu vratio u svoju staru školu, saznao sam da su svi moji drugovi iz razreda izgubili očeve, osim možda dvoje, troje djece“, kazao je Hani.
Abou Tamim kazao je da su neka naselja bila sasvim uništena, a uništeno je i najmanje 80 džamija.
Kada se vojna akcija završila, Hafez al-Assad izjavio je da „se u Hami desilo ono što se desilo i sve je gotovo“.
Ali Hani kaže da uopće nije gotovo.
„Odvođenje ljudi u notorni zatvor Tudmor i mučko ubijanje nastavljalio se do 1986. Pripadnici Muhabarata [obavještajne službe] dolazili su u našu kuću godinama kasnije“, kazao je Hani. „Mukhabarat je neprestano ispitivao i istraživao mladiće i u devedesetima“.
Divlji psi
Jedna od najstravičnijih scena koja je kasnije progonila građane bili su čopori divljih pasa koji su tumarali ulicama.
„Zbog toga što su mnogi leševi ostali na ulicama po nekoliko dana, prije nego što su porodice smjele izaći na ulice kako bi sahranile svoje mrtve, psi su već pojeli neka tijela“.
„Psi bi noću izlazili i napadali ljude, baš kao na filmu. Dvije godine se općina borila da se riješi tih pasa“.
Hani je kazao da je režim namjerno želio da narod pati nakon krvoprolića u Hami. Dodao je da je zabilježen nestanak više od 20.000 ljudi, čija je sudbina još uvijek nepoznata. „Režim je htio da narod konstantno čeka. Nisu htjeli reći porodicama jesu li njihovi najmiliji koji su odvedeni živi ili mrtvi“.
Jedna žena koja još uvijek čeka da čuje šta se desilo sa njenom porodicom je Umm Beraa (49), koja još uvijek živi u Hami.
Kazala je da su njena dva brata, studenti stari 17 i 22 godine, istrejani iz kuće pod optužbom da su simpatizeri Muslimanske braće.
Još se nisu vratili, a Umm Beraa ne zna šta se s njima dogodilo.
„Pitali smo bivše zatvorenike jesu li ih vidjeli, ali ništa“, kazala je ona za Al Jazeeru.
Stanovnici kažu da su zvaničnici iskoristili želju građana da se što prije ujedine sa članovima porodice ili samo saznaju nešto o njima.
“Yehya Zeidan, šef vojne obavještajne službe u Hami, bio je jedan od najzloglasnijih zvaničnika u gradu“, kaže pedesetogodišnji Rami, koji Al Jazeeri nije želio otkriti svoje prezime.
„Tražio je čitavo bogatstvo samo da se otkrije sudbina zatvorene osobe ili da se nekome omogući zatvorska posjeta od nekoliko minuta“.
„Ponekad su mu ljudi davali novac ali nisu ništa dobivali zauzvrat“.
Liječenje rana
I Umm Beraa je dala novac Zeidanu. Ona i njena sedamdesetpetogodišnja majka se još uvijek nadaju da će se njihovi članovi porodice jednog dana vratiti.
Njen nećak Manhal (24), kaže da osjeća odgovornost da riješi svoju zemlju Assadovog režima.
Istaknut je aktivist u Hami koji organizira demonstracije i zapisuje dokaze o kršenjima ljudskih prava.
„U posljednjih 30 godina, ništa nije djelomično zaliječilo naše rane kao protesti koje smo vidjeli na našim ulicama tokom ovog ustanka“, kazao je Hani.
„Kada su svi Sirijci izašli na ulice i uzvikivali antirežimske parole, Hama se počela liječiti jer više nije bila sama“.
Ali rane nikada neće nestati, dodaje on.
„Jedino ću se pomiriti s režimom koji je mom ocu izvadio oči kad mi ih vrate, kako bi ih mogao zakopati s očevim tijelom“.
Autor: Basma Atassi
Izvor: Al Jazeera
Obrada: Put vjernika
Moguće povezani članci:
Sirija: Alevije počinile još jedan masakr u Damasku (VIDEO)
Pakistan: Šijje izvele masakr nad muslimanima blizu Islamabada (foto i video reportaža)
Masakr nad muslimanima El-Kubejra počinile njihove komšije šijje-alevije
Tužna priča starice koja je preživjela masakr u Banijasu: Moja kćerka mi je govorila o Džennetu dok je umirala