Mišljenja: Ratni zločinci su naše najveće prirodno bogatstvo

Popularno na sajtu

Prenosimo fenomenalan članak sa Al-Džezire koji je reakcija na hapšenje aktivista za ljudska prava koji uhapšeni od strane srbijanskih organa jer su se usudili da protestuju protiv nastupa Veselina Šljivančanina na tribini Srpske napredne stranke u Beški.


Šta je zajedničko labudovima, crnim rodama, puhovima, vilinim konjicima, bubamarama i ratnim zločincima? Sve su to zaštićene vrste u Srbiji. S tim što je potonja fela nešto zaštićenija od drugih. Da država vodi računa o retkim i zaštićenim sortama nedavno su se uverili aktivisti Inicijative za ljudska prava. Protiv njih je pokrenut prekršajni postupak jer su se usudili da protestuju protiv nastupa Veselina Šljivančanina na tribini Srpske napredne stranke u Beški. Zbog tog neviđenog zločina optuženi su za nasilje, vređanje i tuču. Doduše, aktivisti Inicijative nisu činili nikakvo nasilje niti su bilo koga vređali, osim ako u međuvremenu nazivanje stvari pravim imenima nije postalo kažnjivo po zakonu, pa više nije dozvoljeno reći bobu – bob, a ratnom zločincu – ratni zločinac.

Srećom, pravosudnim organima nije odveć bitno šta se zaista dogodilo, činjenice i dokazi ih ne zanimaju baš previše, jer im je mnogo važnije šta o slučaju misle oni odozgo, politički moćnici koji u svojim rukama drže sudbinu zemlje i državnih činovnika. A političari su se već izjasnili u vezi sa slučajem “Beška”. Aleksandar Vučić je još u januaru rekao da su aktivisti Inicijative prekršili Zakon o javnom redu i miru i da im sledi procesuiranje. Lepo je videti da je Vučić bar jedno obećanje održao kad mu već ne idu ona o plati od 500 evra, rastu životnog standarda i Srbiji kao lideru na Balkanu.

Sud kao provodnik političke volje

Partijskom šefu se priključio i ministar policije Nebojša Stefanović, koji je rekao da je “ponašanje predstavnika Inicijative neprihvatljivo” i da su oni “želeli da izazovu incident”. Na istoj liniji bilo je i saopštenje SNS-a, koji je bio “šokiran fašističkim ispadima pojedinaca” i pozvao “nadležne državne organe da privedu pravdi pomenute fašiste”. Sasvim logično, kad neko razvije transparent sa natpisom “Ratni zločinci da zaćute da bi se progovorilo o žrtvama”, to je čist fašizam. Nije fašista onaj ko ubija civile na Ovčari, poput Šljivančanina, već onaj ko se buni protiv vraćanja zlikovaca u javni život i njihove potpune rehabilitacije.

Kad su već gospodari Srbije bili ovako eksplicitni u odbrani ratnog zločinca, sudu je ostalo samo da njihove naloge sprovodi u delo. Dokazi će se već nekako isfabrikovati, a i lažna svedočenja su uvek zgodno sredstvo za ostvarenje krivde pred sudom. Nije ovo prvi put da pravosuđe staje u odbranu naše stvari (srpski: cosa nostra), služeći se raznoraznim marifetlucima. Nakon što je Fond za humanitarno pravo objavio Dosje “Ljubiša Diković”, u kojem je izneo niz dokaza da su tokom rata na Kosovu u zoni Dikovićeve odgovornosti počinjeni ratni zločini, načelnik Generalštaba je presavio tabak i tužio FHP i Natašu Kandić za iznošenje neistina i nanošenje duševne boli.

Proces je i dobio, ali na vrlo zanimljiv način – tako što sudija nije dozvolio saslušanje svedoka koje su predložili tuženi i uskratio tuženima pravo na izvođenje dokaza, što je čitav slučaj pretvorilo u pravosudnu farsu. Ali, koga je briga za neke tamo pravne regule, pošteno suđenje, zakone i slične novotarije strane srpskom biću, uvezene s mrskog Zapada, kad je tadašnji premijer Vučić lepo rekao da je Diković “častan oficir”, a tadašnji predsednik Srbije Tomislav Nikolić je časnog oficira i odlikovao Ordenom belog orla sa mačevima prvog stepena, radi uroka. Zar će sudija više da veruje nekim tamo hladnim, objektivnim dokazima nego rođenom predsedniku i premijeru?

Razapinjanje izdajnika na kukasti krst

Progoni retkih pojedinaca koji se odvaže da govore o ratnim zločincima iz svoje zemlje i krvavom nasleđu Miloševićevog doba nisu nikakav izuzetak već pravilo, redovna praksa, osveštana tradicija, koja polako postaje deo srpskog nacionalnog identiteta, tako da pretnje upućene ovakvim pojedincima pravosuđe više ne tretira kao nešto kažnjivo po zakonu. Na primer, sud je utvrdio da nije bilo elemenata krivičnog dela u pozivu Radomira Počuče navijačima da umlate Žene u crnom.

Naravno da tu nema ni K od krivičnog dela jer su Žene u crnom obeležavale 15 godina od zločina nad albanskim civilima na Kosovu, što je jednog osvedočenog rusko-srpskog patriotu isprovociralo na malo agresivniju reakciju. Da su Žene u crnom obeležavale godišnjicu stradanja srpskih civila, a neko im uputio pretnje zbog toga, druga bi se pesma u sudu pevala. Ovako, ko im je kriv što su izdajnice i govore o zabranjenim temama, kao što su zločini srpskih snaga nad nedužnima?

Osim političkih funkcionera i državnih organa, i mnogi drugi društveni akteri su vrlo aktivni u progonu pojedinaca i organizacija koji govore o onome o čemu bi većina radije ćutala. Nacionalno onesvešćeni mediji svako malo pokrenu harangu protiv izdajnika i stranih plaćenika, pa razapinju na kukasti krst one koji govore elementarne činjenice o ratnim zločinima. Sastavljanje spiskova nepodobnih osoba postalo je standardan deo medijskog folklora u Srbiji; svako malo osvane neka lista za odstrel. Medijima se odmah pridružuju slobodni strelci na internetu, uvek spremni da prete smrću onima koji su označeni kao mete.

Prijetnje smrću i fizičko nasilje

Na društvenim mrežama ljudi se malo opuste, pa krenu da rigaju mržnju i prosipaju pretnje bez zadrške. Tako je svojevremeno na Fejsbuku korisnik koji se predstavio kao “Aleksandar Balaban” nudio 100.000 evra “po glavi” za ubistvo Žena u crnom. Nagrada je sledila kandidatima koji ispune samo jedan uslov – “da ih se zakolje nazubljenim predmetom i tupim nožem”. Nedavno je Miloš Ćirić dobio desetine pretnji smrću zbog teksta “Oprosti nam, Fatima”. Potpisniku ovih redova je pre nekoliko godina pristiglo stotinak pretnji smrću zbog pesme “Srpska duhovnost”, u kojoj se dotična povezuje sa ratnim zločinima. Pretnje Sonji Biserko, Nataši Kandić i njihovim organizacijama više niko i ne broji; za takvu operaciju bio bi neophodan neki NASA-in računar.

Verbalne pretnje ponekad eskaliraju i u pravo fizičko nasilje. Jedan od najekstremnijih slučajeva bio je pokušaj ubistva novinara Dejana Anastasijevića ručnom bombom “kašikarom” u aprilu 2007. godine. Prošlo je više od decenije od pokušaja atentata, promenilo se nekoliko vlada, a počinioci još nisu pronađeni. Kao što nisu otkrivene ubice gardista Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića. Biće da istražni organi imaju pametnija posla. Na primer, da gone drznike koji se bune protiv trijumfalnog povratka masovnih ubica u red uglednih građana.

Priprema za drugo poluvrijeme

Ogromne su snage i energija upregnuti u poricanje zločinačke prošlosti Srbije. Kad bi se ta energija uložila u nešto pametno, ova zemlja bi znatno bolje izgledala. Međutim, paradoks je u tome što onima koji sebi tepaju da su patriote, onima što se zaklinju da iznad svega vole svoju otadžbinu zapravo uopšte nije stalo do toga da im se domovina upristoji. Njima je neophodna upravo ovakva, zapuštena, siromašna, devastirana, ojađena Srbija, zemlja koja nema snage da pogleda u ogledalo, da prizna zločine koje je počinila, pokaje se i vrati u ljudsku zajednicu.

Pritom su svi poricateljski napori potpuno uzaludni jer je istina odavno izašla na svetlo dana, niko više ne može da je sakrije ma koliko se trudio. Falsifikovanje zlikovačke prošlosti i rehabilitacija ratnih zločinaca, kojoj se naprednjačka vlast odala preko svake mere, ima samo unutrašnju upotrebnu vrednost. Služi tome da se stanovništvo drži u stanju stalne borbene gotovosti, da se sačuva plamsanje vatre nacionalizma u rodoljubnim grudima, da ideološka matrica koja je dovela do ratova ostane neokrnjena u mozgovima i srcima. Jer, nikad se ne zna kad će ponovo biti potrebno pokretanje mašinerije zla i uništenja. Nije Ivica Dačić valjda tek onako najavio drugo poluvreme.

A ako ponovo kucne čas za ratne pohode na prvi komšiluk, na koga će političke kabadahije moći da se oslone? Pa na ratne zločince, jer je njihovo bogato koljačko iskustvo jednostavno nezamenjivo. Ratni zločinci su naše najveće prirodno bogatstvo. U međuvremenu, dok traje ovaj mirnodopski intermeco, neka ukoljice rade manje zahtevne poslove, kao što su predavanje na Vojnoj akademiji, stolovanje u glavnim odborima stranaka ili gostovanje na partijskim tribinama.

Ako se neke kvariigre uzjogune protiv ovakvog poretka stvari, državni funkcioneri će ih lepo predati na obradu državnim organima, a državni tabloidi će im prirediti javno spaljivanje na medijskoj lomači.

Izvor: Al Jazeera

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz