Mladić koji je sanjao Sudnji dan

Sudnji dan ilustracija
Ilustracija

Mnogi od nas su čitali i slušali opise Sudnjeg dana i kako će ljudi biti proživljeni, a zatim polagati račun pred Uzvišenim Gospodarom. Ovo je priča o mladiću koji je sanjao taj veliki Dan. Bio je učenik četvrtog razreda srednje škole u Bihaću. Imao je lijep glas i povremeno bi navraćao u džamiju da prouči ezan, a zatim se neko vrijeme nije pojavljivao i onda bi opet navratio.

Tako je to sa momcima koji se nalaze u periodu adolescencije i puberteta. Ludovanja, provodi, izlasci, djevojke, alkohol i sve ostale savremene pošasti. Upao je u loše društvo koje ga je odvlačilo od Allahove kuće, od namaza i od islama uopće, a njegov iskreni prijatelj se trudio da ga vrati na pravi put, u džamiju, među vjernike.

Cijela godina tog završnog razreda srednje škole, prolazila ga je u borbi sa lošim društvom i nastojanju da održi svoju vezu sa džamijom. Tako je bilo sve do jedne nezaboravne noći, kada je sanjao san koji mu je bio sebeb da zauvijek promjeni život.

Nije to bio obični san, već jedan od onih koje nikada ne zaboravite u svom životu. Sanjao je Sudnji dan i proživljenje, ustajanje iz mezara (grobova) i polaganje računa. Kada sam ga sutradan susreo, ispričao mi je san u detalje. Dio njegove priče ću prenijeti onako kako ju je meni ispričao.

“Te večeri sam bio do kasno u gradu sa društvom i došao sam kući umoran, misleći samo na krevet i spavanje. Zaspao sam ne znam ni ja kako, valjda sam se od umora jednostavno izgubio u snu, a onda sam sanjao taj nezaboravni san koji je trajao kao vječnost. Sanjao sam Sudnji dan i ljude kako ustaju iz svojih kaburova (grobova). Bilo je strašno! Gledaš oko sebe prizor kako ljudi otresaju sa sebe prašinu i sa čuđenjem jedni u druge gledaju, kao da se pitaju šta im se to dešava. Kao programirani svi se odmah, nakon što ustanu iz kabura, zapućuju u istom pravcu. Tad sam se sjetio svega onoga što sam čitao o Sudnjem danu i skontam da idu ka mjestu polaganja računa. Baš je sve onako kako je i opisano. Niko ni na koga ne gleda, niti koga zanima bilo ko drugi osim on sam.

Tad mi je naumpalo sve što sam u životu radio. Bio me je strah zbog loših stvari koje sam radio i sjetio sam se onog što sam čitao da će ljudima prije samog polaganja računa biti davane knjige njihovih djela. Tako će vjernicima knjiga njihovih djela biti data u desnu ruku što će biti znak da će lako račun položiti, a nevjernicima i licemjerima knjiga njihovih djela će biti data u lijevu ruku, što će biti znak njihove propasti. Kada sam se toga sjetio, prestravio sam se i zabrinuo kao nikad do tad. Samo mi je jedno bilo na umu; u koju ruku ću dobiti knjigu!? Hodao sam u toj masi ljudi koji su ustali iz kaburova prema mjestu polaganja računa i stalno o tome razmišljao.

Sasvim dovoljno vremena sam imao da razmislim o svom životu, o mojim djelima, društvu, vjeri i svemu što sam radio i što predstavlja moju ličnost, a zatim je došao taj trenutak. Došao je red na mene da istupim i polažem račun za svoja djela, a iste one misli su ponovo zaokupirale moj um; u koju ruku ću dobiti knjigu svojih djela? Strah me je obuzimao od pomisli da ću propasti na Danu polaganja račun i završiti u Džehennemu. Kada sam knjigu dobio u desnu ruku, imao sam osjećaj da sam najsretniji od svih ljudi toga dana. Vjerovatno su se i drugi koji su dobili knjigu u desnu ruku, isto tako osjećali, jer tada razmišljaš samo o sebi i svom završetku; da li će biti dobar ili loš. Hvala Allahu, dž.š., Koji me tada u snu sačuvao Džehennema i nadam se da će me sačuvati i onda kada taj trenutak uistinu dođe. Kada uistinu budem polagao račun za svoja djela.”

Molim Allaha, dž.š., da nas sačuva propasti na Sudnjem danu i olakša nam polaganje računa za naša djela, amin!

Izvor: N-um

Obrada: Put vjernika