MUSLIMANKE HONG KONGA I NJIHOVA BORBA

550

Sa udaljenosti od otprilike deset metara, može se čuti tiho učenje Kur'ana. Veća grupa muslimanki je spuštenih glava proučavala suru Jasin sa velikom pažnjom i sa dubokim poštovanjem. Sa njihove desne strane nalazila se još jedna grupa ljudi koji su koristili svoje vrijeme u razgovoru o samo Allah, subhanehu we te'ala, zna čemu. Ono što se moglo ponekada čuti je bio nekontrolisani smijeh.

U međuvremenu, sa njihove lijeve strane nalazila se veća grupa bučnih žena koja je tresla kocku u limenci, praveći pri tome veliku buku na koju se niko nije žalio. Pored njih se također nalazila jedna grupa koja se bavila igranjem karti. Svaki od njih je gledao u svoje karte, tiho misleći i bez galame.

U pozadini, nekih pet metara dalje od ranije spomenutih muslimanki, neki mještani su se zanimali sa Tai Čijem (pokreti slični pokretima samoodbrane koji se izvode veoma sporo). Mogla se čuti muzika koja je izlazila iz razglasa.

Ipak, na ne tako velikoj udaljenosti, sa druge strane nalazila se grupa ljudi, koja sebe naziva „sljedbenicima Krista“ i koja je sprovodila vjerski obred. Često je nemali broj njih prilazio muslimankama koje su ili hodale ili jednostavno sjedile same, da im govore o veličini Boga na njihov način. Bez obzira na to da li su osobe kojima su prilazili nosile džilbab (vrsta muslimanske nošnje) ili ne. U svakom slučaju bili su puni entuzijazma u dostavljanju informacija o „…dobrim vijestima od njihovog spasitelja…“.

 

Iznenada…

 

„Heejjjj… možete li svi vi prestati praviti ikakvu buku (prevod sa kantonskog jezika)!?“, uzviknuo je čovjek u plavim pantalonama i bijeloj košulji sa kravatom.

„U redu, amidža“, odgovara jedna muslimanka, predstavnica grupe. Uskoro je učenje Kur'ana zaustavljeno.

„Svi ljudi ovdje se žale na buku koju vi pravite!!“, nastavlja taj čovjek, neugodnim tonom i bojom glasa.

„U redu je amidža, stišat ćemo svoje glasove“, opet jedna muslimanka odgovara istovremeno pokazujući ostalima da spuste svoje glasove. Muškarac srednjih godina koji vodi računa o Lai Chi Kok parku se udaljava, još uvijek gunđajući, sa tamnom sjenom na licu koje nosi izraz nezadovoljstva.

Ove žene su „mudžahide“. One su odabrale da budu u parku, ne zbog toga što nemaju drugog mjesta na kojem bi mogle da proučavaju zajedno, već je to više bilo zbog njihove namjere da sprovode da'wu[1] na otvorenom. Tako su odlučile da pozovu prijatelje koji imaju slobodnog vremena i da to svoje vrijeme utroše baveći se korisnim aktivnostima. I, subhanAllah, mnogi su bili dirnuti aktivnostima ovih muslimanki da su im se čak tu i pridružili. Nemali broj bijelaca ili lokalnog stanovništva ih je pitalo o islamu. Ovo je definitivno bila prilika da sprovode da’wu za islam, informišući druge koji još uvijek ne znaju mnogo o islamu.

 

Ipak, pojavila se diskriminacija od strane grupa koje ih ne vole, kao što je čovjek koji je skrbnik parka. Za razliku od policije koja, kada je prolazila pored njih, nikada ništa nje rekla. Ovdje se postavlja pitanje, ako je njegov razlog bila buka, zašto onda nekontrolisani smijeh, koji je bio mnogo glasniji od zvuka koje su stvarale muslimanke, nije bio ukoren?! Ako je njegov razlog bila buka, zašto onda „ovcama“ Isusovim, koje su bile još glasnije sa svojim gitarama i pljeskanjem ruku, nije rečeno da se stišaju?!

„Budi strpljiva, o sestro, ovo je ono što se zove da'wa. Ovo je ništa u poređenju sa borbom koju je vodio Resullulah, sallAllahu alejhi we sellem, u prošlosti“. Na kraju, to je jedino što su mogle te mudžahide i da uzdahnu. Još uvijek istrajne u pokušajima da uče Njegove, subhanehu we te'ala, ajete ljubavi svakog nedjeljnog jutra i druge islamske aktivnosti kada nastupi podne. Iako se stalno pojavljuju  prepreke na tom putu, one su još uvijek ustrajne, kreću se tim putem isključivo radi postizanja Njegovog, subhanehu we te'ala, zadovoljstva…

 

Ida Raihan

Chung Sha Wan – Hong Kong

Petak, 8. januar 2010. god.

 



[1] Da'wa (dava, da'va) – pozivanje u islam, misionarstvo

SHARE