Niko nije iznad ukora i savjeta

Kada prigovaraš nekome od ljudi – koji se pripisuju ispravnom islamu – lijepom i blagom riječju s kojom se cilja dobro, i savjetuješ ga kako treba da se ponaša i postupa, vidiš kako on odmah plane i eksplodira i objavljuje “rat”¹, i tada izgled ovog nesihata (savjeta) i ukora izlaze iz svog kolosjeka i izgleda… iako je prvobitna situacija bila potpuno smirena i normalna uz puno osmjeha i niježnosti, i odmah se preobratila ali ni zbog čeg drugog, osim zbog toga što taj čovjek vidi sebe da je iznad nesihata i iznad ukora! Šta više, čućeš ga kako puše poput lokomotive zato što nije navikao da sluša i prihvata nesihat i ukor.

Utječemo se Allahu od poniženja.

Kada bi neko bio iznad nesihata i ukora, onda Poslanik alejhis-selam ne bi rekao poznate riječi u hadisu: „Vjera je savjet, vjera je savjet, vjera je savjet“, rekoše: ‘Od koga?’ odgovori Poslanik: „Od Allaha, Njegove Knjige, Njegova Poslanika, imama muslimana i običnih ljudi“. (Muslim)

Doista, postoji činjenica koju obavezno moramo naučiti i istinski joj obratiti pažnju.

Ova činjenica se prikazuje u tome da su menhedž² kojeg nam je Allah odabrao i mjerila koja nam je odredio čvrsti, koji se ne mijenjaju, a ljudi su ti koji su promjenjljivi i prevrtljivi, ali ništa od njihove promenljivosti i prevrtljivosti se ne pripisuje niti smije pripisivati mehnedžu, niti da to mijenja vrijednosti i čvrsta mjerila koje menhedž posjeduje.

I zato vidimo da pravi islamski menhedž kada ljudi griješe opisuje ih da su pogriješili, a kada skrenu sa ispravnog puta, tada ih opisuje da su skrenuli, i ne prelazi preko njihovih grešaka i prijestupa – kojeg god da su stepena, godina i ugleda, i ne skreće s pravog puta kako bi im se pridružio u njihovom odstupanju i skretanju.

Po ovom pitanju islamski književnik i velikan, autor knjige „Ez-Zilal“ Sejjid Kutb kaže: “Mi iz ovoga učimo, da opravdavanje osoba ne znači kaljanje ugleda menhedžu! I da je od hajra za islamski ummet da načela i osnove njegovog menhedža ostanu ispravne jasne i kategorične, i da se oni koji pogriješe ili skrenu od njih opisuju s onim opisom kojeg su zaslužili – ma koji god oni bili – i da se njihove greške i skretanja ne odobravaju nikada na račun iskrivljavanja menhedža, i mijenjanja njegovih mjerila i vrijednosti. I ovo iskrivljavanje i mijenjanje je opasnije po islam, od toga da se poznatim ličnostima i velikanima islama pripisuju greške ili devijacije… pa menhedž je doista veći i preči da ostane (ispravnim) nego li osobe.”

Šejh Sejjid Kutb – Allah mu se smilovao – želi da nam pojasni činjenicu koja se prikazuje u tome „da historijska stvarnost islama nije svako djelo i svako stanje koje su muslimani napravili u svojoj historiji, već je to svako djelo i svako stanje koje su muslimani napravili a koja su u skladu sa čvrstim osnovama i vrijednostima islamskog menhedža, u suprotnom to je greška ili devijacija koja se ne pripisuje islamu, a niti historiji islama, već se računa i pripisuje samo vlasnicima tih djela, i ti vlasnici se opisuju opisom kojeg zaslužuju, od greške ili devijacije, ili borbe protiv islama.

Doista historija islama nije isto što i historija muslimana iako su oni muslimani. Već je, zaista, historija islama historija istinskog praktikovanja islama, u koncepciji i poimanju ljudi i njihovom vladanju, u njihovim životnim situacijama, i u njihovim društvenim strukturama.

Islam je čvrsto središte (srednji put), oko njega kruži ljudski život u čvrstom okviru, pa kada oni izađu iz ovog okvira, ili kada ostave to središte, pa šta tada islam ima s njima? I što se njihovi postupci i ophođenje stavljaju na račun islama, ili se njima objašnjava islam? Naprotiv, oni su na rubu podlokane obale koja se nagnula. Pa oni nisu muslimani osim zbog toga što praktikuju ovaj menhedž u njihovom životu, a ne zato što su njihova imena muslimanksa imena, i niti zbog toga što svojim ustima govore da su oni muslimani.

Ovo je ono što islamski ummet obavezno mora naučiti, kada vidi Allahovu Knjigu da ukazuje na greške i prijestupe muslimanske zajednice, i zabilježava joj slabosti i manjkavosti – preda svih, i bližnjih i daljnjih, i prijašnjih i sadašnjih, zatim nakon toga Uzvišeni se smiluje toj zajednici i oprosti joj, i sačuva je od kazni za te slabosti i manjkavosti na Sudnjem danu, iako ju je iskušao s nečim od tih kazni za te slabosti i manjkavosti na dunjaluku!”, završen govor uz malo izmjena.

Ovo je kao uvod kojeg sam htio postaviti za seriju nadolazećih govora u kojima ću ukazivati na opasnosti u koja upadaju mnogi od onih koji smatraju da niko drugi mimo njih nije na usluzi islamu, i da su oni iznad nesihata i ukora, i da su postigli vrh u potpunosti i krajnju granicu u znanju.

Napisao: šejh Abdul-‘Aziz ibn Salih El-Džerbu’a

Izvor: http://tawhed.ws/r?i=ymsbrtfb

Fusnote:


1. Ovdje se ne cilja na pravo značenje ratovanja, već je upotrebljena metafora s kojom se želi opisati granica njegove ljutnje itd.

2. menhedž – put, pravac, metodologija

SHARE