Muslimani danas nedvojbeno žive u ekstremno nenormalnoj situaciji.
U istoriji islama, prve generacije, selefu salihin, uvijek su živjele po islamskim propisima i na individualnom i na političkom nivou, slijedeći jednog vođu, imama ili halifu.
Nakon dugogodišnjih krvavih krstaških pohoda, hilafet ovog ummeta je uništen 3. marta 1924. godine preko engleskog parlamenta uz pomoć njihovog saradnika turskog predsjednika Mustafe Kemala Ataturka.
Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, opisujući vođu (imama) muslimana kao štit, kaže: “Zaista vođa (imam) muslimana je štit iza kojeg se muslimani bore i štite se…”1
Danas islamski ummet nema nijednog vođe koji će voditi svoje stado. Svi su prodali svoju vjeru za nešto što malo vrijedi i izabrali kufr umjesto imana.
Ako je Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako imaju dva imama (halife) ubijte jednog.”,2 šta bi onda rekao danas, gdje je njegov ummet podijeljen na 55 vladara svaki sa svojom državom i ustavom i svi su poslušni prijateljima šejtana i taguta.
Poniženja, napadi, okrutnost i katastrofe koje doživljavamo danas u Afganistanu, Čečeniji, Iraku, Pakistanu, Palestini, Somaliji i po cijelom svijetu su produkt naše nemoći i nesloge da izaberemo jednog vođu (halifu) koji će nas voditi prema propisima Kur'ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.
Kako možemo tvrditi da smo sljedbenici sunneta i čuvari vjere kada mi dajemo prednost životu među nevjernicima (pod njihovim zakonom), oponašamo ih i ne razlikujemo se od njihovog tabora? Kako možemo tvrditi da volimo Allaha Uzvišenog i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kad smo osramoćeni i poniženi sprovodeći nevjerničke zakone u našim životima i kad smo previše nemarni da uspostavimo Šerijat, zakon Allaha Uzvišenog, na dunjaluku, što je dužnost svakog muslimana?
Raditi na osnivanju hilafeta je jedna od najvećih dužnosti danas, poslije tewhida u Allaha Uzvišenog. Ova dužnost se ne može ispuniti sve dok ne budemo radili zajednički pod vođstvom jednog imama. Ovo je iz razloga što ono što vodi ispunjenju jedne dužnosti i samo postaje dužnost. Drugačije rečeno, hilafet se ne može uspostaviti raspršenim individualnim trudom, raditi za njega kolektivno postaje obaveza džemata.
Dobro nam je poznato da je obaveza zabranjivati zlo, koje je zavladalo svuda oko nas. Činjenica je da je ljudski zakon, danas najveće zlo jer je to – širk. Danas je farz za sve muslimane da skupa oslobode svijet ovog velikog munkera (zla).
Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Onaj ko umre bez prisege halifi umrijet će u stanju džahilijeta[1]“.3 Danas nema halife kome je obaveza dati prisegu na vjernost. Zato da bismo se spasili od spomenute smrti moramo se potruditi da zajednički postavimo imama (halifu) koji je na akidi ehli sunneta wel džemata, tj. onoga koji će slijediti Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i njegove ashabe.
Izvor: Izharudin
Obrada: Put vjernika
