Hvala Allahu Koji nam propisa i pojasni šta je vrhunac islama, i Koji za šehadet izdvaja najbolje iz ovog ummeta. Neka je salavat i selam na istinskog vođu džihada, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu časnu porodicu, i sve mudžahide od ashaba i onih koji ih u tome slijede, a potom:
Veliki i poznati imam i muhaddis, Ibn Hadžer El-Askalani, rahimehullah, je izrekao lijepu izreku: “Kada čovjek počne govoriti o onome što mu nije struka, doći će sa čudnim stvarima!” [1]
Svjedoci smo da u današnje vrijeme malo ko govori o jednom od najbitnijih i najvrijednijih islamskih ibadeta, koji je ujedno i sami vrh islama, a to je džihad na Allahovom putu. Povod takvom stanju jeste taj što su se neprijatelji islama okomili na islam i muslimane, napadajući ih svim mogućim sredstvima. Pa tako, od opće poznatih islamskih obreda koji se žestoko napada od strane nevjernika jeste i džihad, zbog toga što oni dobro znaju šta znači kada se muslimani prihvate džihada.
Cijelokupnost ovakve situacije u svijetu je – između ostalog – utjecala i na samo obrazovanje kod muslimana. Kako ne bi duljili, želim odmah preći na stvar i pojasniti sebeb promjene toka islamskih studija u muslimanskim obrazovnim ustanovama. Nema sumnje da su izdajnici i munafici ovog ummeta ti koji se povinuju nevjernicima i prijateljuju s njima, te na taj način izvršavaju naredbe koje dobijaju od svojih štićenika i prisnih prijatelja.
Nekada se javno govorilo o džihadu i podsticalo na isti – kao na primjer tokom džihada u Afganistanu, Bosni itd. – te su se tom fikhskom poglavlju podučavali talibi koji su bili na islamskim fakultetima. Ali , kako se političko stanje vremenom mijenjalo, tako je i izučavanje džihada počelo blijediti i nestajati, dok nije došlo vrijeme da se tome skoro i ne podučava. A i da se eventualno podučava, onda je to nešto sasvim površno ili su u pitanju osnovni propisi, kao na primjer: odlike džihada, stepeni mudžahida, nagrade šehida itd. Dakle, ovo su ta pitanja koja talibi izučavaju na fakultetima (a moguće je da izučavaju i teme koje idu u korist tim izdajničkim tagutima i marionetama, kao što su: ‘svetost krvi nevjernika kojima je data sigurnost’, ‘džihad se ne vodi bez dozvole vladara’, ‘zabrana šehidskih akcija’ idr.)
Međutim, džihad je daleko opširnije i složenije poglavlje od onoga što oni izučavaju. Na primjer, šafijski učenjak Ibn En-Nuhas je napisao zasebno djelo u dva toma o džihadu i njegovim propisima.[2] Isto tako, hanefijski učenjak Es-Serhasi je napisao komentar na zasebnu hanefijsku knjigu o džihadu, u tri toma.[3] Također, malikijski imam Ibn El-Menasif je napisao jednu od najboljih knjiga o džihadu, koja ima više od pet stotina stranica.[4] I imam Ibnul-kajjim, rahimehullah, je napisao knjigu o viteštvu čiji broj stranica prelazi cifru od pet stotina. [5]
Pored toga, svaka fikhska knjiga (iz sva četiri mezheba) ima zasebno poglavlje o džihadu u kome se džihad detaljno pojašnjava i obrađuje, kao na primjer kapitalno djelo u hanbelijskom mezhebu: „El-Mugni“. Poglavlje džihada u ovoj knjizi je obrađeno u više od 250 stranica.
Dakle, ovo su osnovne knjige koje čovjek treba iščitavati i proučavati kako bi se upoznao sa džihadom i njegovim propisima. A onome koji je pročitao par stranica, ili pak malu knjižicu poput zbirke hadisa o odlikama džihada od Abdullaha ibn Mubareka, rahimehullah, i sl. – pa ne samo da to nije dovoljno, nego mu je zabranjeno da na osnovu toga govori o najosnovnijim propisima džihada.
Iz tog razloga, danas vidimo kako neke daije, svejedno bili magistri ili doktori, daju sebi za pravo da govore o najkomplikovanijim i najvažnijim pitanjima džihada, kao što je propis šehidskih akcija, borba na strani nevjernika protiv muslimana, propis špijuna koji špijunira u korist nevjernika itd. Propise o ovim i sličnim meselama džihada, u većini slučajeva, daije grade na osnovu svog manjkavog i vrlo ograničenog znanja o džihadskim propisima, te par fetvi današnjih učenjaka. Zbog toga poslije nailazimo na naispravne i devijantne stavove koji su suprotni Kur'anu, sunnetu, i konsenzusu svih ashaba!
Prema tome, onaj ko je na fakultetu učio o ibadatima i mu'amelatima (međuljudskim odnosima), neka o tome i govori. Onaj ko je učio kiraete i Kur'anske nauke, neka tome podučava druge. Onaj ko je izučavao islamsku ekonomiju, neka ne prelazi granice svog saznanja, petljajući se tamo gdje za njega nema mjesta. Onaj ko je izučavao davu i usulid-din, neka ljude poziva onako kako ih je Poslanik pozivao, i neka svako govori o onome što mu je struka, kako se na njega ne bi odnosio govor Ibn Hadžera.
A davno je neko kazao: “Allah se smilovao čovjeku koji spozna granicu svojih mogućnosti.”
Stoga, o vi koji podučavate muslimane, govorite samo ono što znate. I nemojte se upuštati u ono što ne znate, ili pak o tome malo saznanja posjedujete, jer ćete time biti sačuvani grijeha koji donosi Allahove kazne:
„Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje gnusna djela, i javna i tajna, i grijehe, i bespravnu upotrebu sile, i da Allahu u obožavanju pridružujete one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate“ (El-‘Araf, 33.)
Rekao je imam Es-S'adi:
„i da o Allahu govorite ono što ne znate“ – po pitanju Njegovih imena, sifata, djela i šerijata: sve ove stvari je Allah zabranio. I zabranio je robovima da se toga dotiču, jer se u tome nalazi pojedinačna i općenita šteta, te zbog toga što je u tome zulum i protivljenje Uzvišenom Allahu, uzdizanje nad Njegovim robovima, te mjenjanje Njegove vjere i šerijata.[6]
Molimo Uzvišenog Allaha da nas uputi na pravi put i da nas na njemu učvrsti sve dok u Džennet ne uđemo; da nas učini od onih koji svoje živote i sve što posjeduju troše na Njegovom putu kako bi Njegova riječ bila gornja, a riječ nevjernika donja. I hvala Allahu, Gospodaru svih svijetova.
Napisao:
Sluga džihada i mudžahida, Ebu Abdur-Rahman
[1] Fethul-Bari (3/584).
[2] Naziv knjige: „Mešari'ul-ešvak ile mesari'il-uššak“.
[3] Naziv knjige: “Šerh es-sijer el-kebir“.
[4] Naziv knjige: „El-Indžad fi ebvabil-džihad“.
[5] Naziv knjige: „El-Furusijje“.
[6] Tefsir Es-S'adi (1/287).
