Obaveza ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem

948

Ljubav u čovjekovom srcu vezana je za motive koji bude interes, pokreću srce i vode ga prema onome što voli. Motivi koji pokreću srce mogu biti čulni, razumski i srčani. To se dešava zbog postojanja epiteta kod onoga što se voli i epiteta kojima se opisao u vidu savršenstva, ljepote, dobročinstva ili drugih povoda koji potiču na ljubav. Kada pogledamo u ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, vidjet ćemo da su njeni motivi raznovrsni i mnogobrojni zbog mnoštva odlika i vrijednosti kojima ga je Allah Uzvišeni počastio i dobara koje je dao da preko njegovih ruku pređu do njegovog ummeta.

Muslimanova ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, slijedi ljubav prema Uzvišenom Allahu. Ljubav prema Allahu Uzvišenom je temelj šerijatske ljubavi i ona iziskuje ljubav prema onome što Allah Uzvišeni voli.

Prema tome ko zavoli Allaha Uzvišenog zavoljet će i njegovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, jer je on voljen radi Allaha Uzvišenog i izražava mu se poslušnost i pokornost radi Allaha Uzvišenog.

Ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, jedan je od velikih temelja vjerovanja.Vjerovanje je ovisno od postojanja ove ljubavi. Musliman neće biti svrstan u spašene vjernike sve dok mu Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, ne bude draži od roditelja njegovih, porodice njegove, svih ljudi pa čak i samog sebe.

Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘Reci ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće imati prođe, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovu putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na Pravi put.” (Et-Tevbe, 24)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah izrekao je prijetnju onome kome njegova porodica i imetak budu draži od Allaha Uzvišenog i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i džihada na Allahovom putu. Poznato je da Allah Uzvišeni nikom ne izriče ovakvu prijetnju osim ostavljanja obaveznog ili činjenja zabranjenog. Iz toga se zna da je dužnost svakom vjerniku da mu Allah Uzvišeni i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, i džihad na Allahovom putu budu draži od vlastite porodice, braće, imetka i rodnog mjesta.

Ibnul Kajjim pojašnjava da je ovaj ajet dokaz da onaj kome Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nije preči od samog sebe, ne svrstava se u vjernike. Zatim pojašnjava da ova prednost podrazumijeva dvije stvari.

1. Da bude Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, draži čovjeku od samog sebe jer je davanje prednosti sazdano na ljubavi. Čovjek voli sam sebe više u odnosu na druge, ali i pored toga obaveza mu je da mu Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bude preči od samog sebe. Time se postiže svojstvo vjerovanja.

Iz ove prednosti i ljubavi neminovno proizilazi potpuna podređenost, pokornost, zadovoljstvo, predanost i ostale stvari koje iziskuju ljubav u vidu: zadovoljstva sa njegovom presudom, predanosti njegovoj naredbi, davanje prednosti njemu, sallallahu alejhi we sellem, u odnosu na sve drugo osim Allaha Uzvišenog.

2. Da čovjek u osnovi ne bude sam sebi sudija, nego da mu Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bude sudija, čiji je sud veći od suda robovlasnika nad robom ili roditelja nad djetetom. Čovjek nema nikakvih slobodnih postupaka, on mora da postupa onako kako je postupao Poslanik, sallallahu alejhi we sellem. Iz ovog proizlazi da je obaveza svakom vjerniku da mu je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, preči od samog sebe u svakoj stvari da njegova presuda u bilo čemu bude preferirana nad ambicijama i prohtjevima duše. Naše duše nas pozivaju u propast a Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, u spas. Zato nam je preči od samih nas.

Kad su prvi muslimani bili uvjereni u to Allah Uzvišeni ih je osnažio i dao im vlast na zemlji, a kad su strasti nadvladale i počele se slijediti bolesne ambicije, stanje je postalo potpuno suprotno. Poniženje i prezrenost poslije ponosa, te izgubljenost i razjedinjenost poslije snage i vlasti. Razlog tome je preferiranje zabluda i prohtjeva duše nad onim što voli Allah Uzvišeni i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, mora biti vjernikovoj duši draži od svega što se može voljeti, osim Allaha Uzvišenog, ili biti dostojno poštovanja od strane svih ljudi. Ko to nema nije vjernik.

Allah Uzvišeni kaže: “I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim ni malo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65)

Od hadisa koji ukazuju na obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, je hadis koji prenosi El-Buhari od Abdullaha ibn Hišama koji kaže: “Bili smo sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi we sellem, a on je držao za ruku Omera ibn El-Hattaba, radijallahu anhu. Omer, radijallahu anhu, mu je rekao: “Allahov Poslaniče ti si mi draži od svega osim samog mene.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, mu je rekao: “Ne tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, sve dok ti ne budem draži i od samoga sebe.” Onda je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Sada! Tako mi Allaha Uzvišenog, ti si mi draži i od samog mene.”Tada Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, reče: “Sada Omere !” (Buhari, Kitabul-iman, 8/161)

Ovaj hadis pojašnjava da musliman neće postići suštinu vjerovanja sve dok mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, ne bude draži od samog sebe. Ljubav čovjeka prema smom sebi je prirodna a ljubav prema drugima je odabir iz posjedovanja povoda. To je vrhunac ljubavi jer se tada musliman uzvisuje nad prohtjevima duše i njenim strastima dajući prednost ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, uz postojanje ambicija duše. Pa kome se dadne prednost takav će biti i propis.

Kada se ljubav u srcu vjernika poveća i ojača, to urađa plodom uvećanja imana i tada će rob osjetiti slast imana.

Rob ne može dostići ovaj stepen osim ako se bude trudio da postigne ono što voli Allah Uzvišeni i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, od govora i djela. Što je dosljednije nastojanje roba da postigne ove voljene stvari, povećava se njegovo vjerovanje i više osjeća njegovu slast.

Kad rob bude nemaran prema izvršavanju onoga čime je zadužen i pridržavanja šerijatskih propisa, posljedica je, pomanjkanje vjerovanja koje ukazuje na pomanjkanje ljubavi. Povećanje ljubavi je dokaz povećanja imana, a njeno smanjivanje je dokaz smanjivanja imana. Temelj imana ne postoji bez postojanja ljubavi. Nema muslimana a da u svom srcu nema ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, pa makar ona bila i slaba.

Iz ovoga se zaključuje da je veza između ljubavi i imana, čvrsta veza i postojanje jednog od njih je vezano za postojanje drugog, kao što je povećanje jednog od njih vezano za povećanje drugog.

Iz knjige Ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem

Autor: Abdurreuf  Muhammed Usman

SHARE