عن أبي سعيد الخدري رضي الله تعالى عنه قال سمعت رسول الله صلى الله عليه وسلم يقول من رأى منكم منكرا فليغيره بيده فإن لم يستطع فبلسانه فإن لم يستطع فبقلبه وذلك أضعف الإيمان رواه مسلم
Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, da je rekao: ‘Ko od vas vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako to ne može, neka to onda učini svojim jezikom. Ako ni to ne može, onda (neka to osudi) svojim srcem, ali je to najslabiji oblik imana (vjerovanja).’“Muslim, 49.
Hadis sličan ovom bilježi Muslim od Ibn Mesuda, radijallahu anhu. U njemu stoji da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao:
ما من نبي بعثه الله في أمة قبلي إلا كان له من أمته حواريون وأصحاب يأخذون بسنته ويقتدون بأمره ثم إنها تخلف من بعدهم خلوف يقولون ما لا يفعلون ويفعلون مالا يؤمرون فمن جاهدهم بيده فهو مؤمن ومن جاهدهم بلسانه فهو مؤمن ومن جاهدهم بقلبه فهو مؤمن وليس وراء ذلك من الإيمان حبة خردل
“Kojeg god je Vjerovjesnika Allah prije mene poslao on je imao svoje drugove i pomagače iz redova svog naroda. Oni su se povodili za njim i slijedili njegova naređenja. Zatim bi ih nasljeđivala pokoljenja koja su govorila ono što nisu radila. Pa, ko se bude borio protiv njih svojom rukom on je vjernik. Ko se bude borio protiv njih svojim jezikom i on je vjernik. A ko se bude borio protiv njih svojim srcem i on je vjernik. Iza toga više nema ni koliko zrno vjerovanja.” Muslim, 50.
Hadisi govore o obavezi borbe protiv zla, u zavisnosti od mogućnosti koje čovjek posjeduje, i da je najniži stupanj vjerovanja osuda zla srcem i taj stupanj je nužan jer ako neko ni srcem ne osuđuje zlo, to je dokaz da je iman nestao iz njegova srca.
Ebu Džehifa prenosi da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Prva stvar u kojoj ćete vi nadjačati na putu džihada jeste džihad rukom. Zatim džihad jezikom. Zatim džihad srcem. Pa čije srce ne bude u stanju prepoznati dobro i osuditi zlo, takav je izokrenuo prave vrijednosti.”
Ibn Mesud, radijallahu anhu, je čuo nekog čovjeka kako govori: “Propali su oni što ne naređuju dobro i ne zabranjuju zlo!” Ibn Mesud mu reče: “Propali su oni koji srcem ne prepoznaju dobro ili zlo”, aludirajući na to da je prepoznavanje dobra i zla srcem vjerska obaveza (farz) svakom muslimanu i niko ne predstavlja izuzetak u vezi s tim pitanjem. Ko to ne bude činio propao je.
Sprečavanje zla jezikom ili rukom postaje obavezom u ovisnosti od čovjekovih mogućnosti. Ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: “Uskoro će doći vrijeme pa ko ga od vas doživi gledat će zlo a neće moći ništa osim da Allah zna da njegovo srce to prezire.”
Irs ibn Umejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: “Kada se počini grijeh negdje na zemlji, onaj ko bude tu prisutan i osudi ga jeste kao i onaj koji nije bio tu prisutan. A onaj ko ne bude tu prisutan, ali ga odobri jeste kao onaj koji je bio prisutan a nije ga osudio.” Ebu Davud, 4345.
Dakle, ko prisustvuje činjenju nekog grijeha i to prezre svojim srcem on će se smatrati kao da je bio odsutan ako nije bio u stanju da to spriječi jezikom ili rukom. A ko nije tome prisustvovao, ali to odobrava i ne poriče ga, on je poput onoga koji je tome prisustvovao ali to nije osudio ili spriječio i pored mogućnosti da to učini, jer je zadovoljstvo grijesima najgori stepen harama pošto tu izostaje poricanje srcem, a to je farz svakom muslimanu i tu nema izuzetaka, bez obzira na situaciju.
Što se tiče sprečavanja zla rukom i jezikom, to treba biti u skladu s mogućnostima, kao što se to jasno potvrđuje u predanju koje prenosi Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže: “Svaki narod u kojem se čine grijesi i u mogućnosti je da ih spriječi, a to ne učini, uskoro će ih Allah obuhvatiti Svojom kaznom.” Ibn Madža, 4005.U predanju koje prenosi Š'ube stoji: “Svaki narod u kojem se čine grijesi a oni koji ih čine su većina…”
Ebu Seld el-Hudri, radijallahu anhu, kaže da je čuo Poslanika, alejhis-selam, kako kaže: “Zaista će Allah upitati čovjeka na Sudnjem danu: Šta te je spriječilo da porekneš zlo kada si ga vidio?’ Pa ako Allah prihvati dokaz Svojeg roba, čovjek će reći: ‘Gospodaru, Tebi sam se nadao a od ljudi sam odustao!”‘ Ibn Madža, 4017.
Imam Ahmed bilježi predanje: “…zaista nikome to neće ubrzati smrt niti mu udaljiti opskrbu ako kaže istinu ili opomenu Veličanstvenog.” Tirmizi,2192
Imam Ahmed i Ibn Madža bilježe da je Božiji Poslanik rekao: “Nemojte omalovažavati sami sebe”. Rekoše: “Božiji Poslaniče, kako mi možemo sebe omalovažavati?” “Tako što ćete se naći u prilici kada treba pričiti o nekoj Allahovoj odredbi, a vi ćete prećutati. Allah će reći: ‘Šta te je spriječilo da kažeš o Meni to i to?’ Rob će odgovoriti: ‘Plašio sam se ljudi’, a Allah će mu kazati: ‘Mene si se trebao više plašiti’.”” Ibn Madža, 4008, Ahmed, 3/30, 47 i 73. Sened ovog hadisa je slab.
Ova dva hadisa ukazuju na to da je osudu ovih stvari sprečavalo samo opći strah, a ne neposredni strah koji bi spriječio tu osudu.
Seid ibn Džubejr rekao je Ibn Abbasu: “Da li trebam vladaru naređivati dobro i da ga sprečavam od zla?” On mu odgovori: “Ako se bojiš da će te ubiti, nemoj.” Seid pripovijeda da je još dva puta to isto pitao, a Ibn Abbas mu je isto odgovarao. Na kraju mu je rekao: “Ako to moraš učiniti, onda to uradi samo zbog onog što je između tebe i njega.”
Tavus pripovijeda da je neki čovjek došao Ibn Abbasu i upitao: “Zašto da ne odem kod onog vladara i da ga odvratim od zla i da mu naredim dobro!?” Ibn Abbas odgovori: “Nemoj da ti budeš povod njegove smutnje.” Ovaj upita: “Ako mi naredi grijeh?” Ibn Abbas reče: “Da li je to ono što želiš? Eh, tada se pokaži muškarcem.”
Ovo je dokaz da je džihad protiv nepravednih vladara borba rukom, silom, međutim, imam Ahmed opovrgava vjerodostojnost Ebu Davudovog hadisa i kaže da je to u suprotnosti s hadisom u kojem Poslanik, alejhis-selam, naređuje strpljenje s nepravednim vladarima.
Međutim, na to se može replicirati time da promjena zla rukom kod vladara ne obavezuje oružanu borbu. Čak i Ahmed u jednom predanju od Ebu Saliha veli: “Promjena rukom ne znači borbu sabljom i oružjem.”
Borba protiv nepravednih vladara znači rukom odstraniti vjerom pokuđena djela koja oni čine, kao npr. prolijevanje njihova vina, razbijanje njihovih sredstava koja odvraćaju od prisebnosti itd., da se rukom spriječi nepravda koju su oni naredili, ako se to u mogućnosti učiniti. Sve je to dozvoljeno i ne smatra se zabranjenim oblikom borbe niti zabranjenom pobunom. Najviše čega se treba bojati u ovom slučaju jeste to da onaj koji to primijeni ne bude ubijen. A što se tiče oružanog ustanka protiv njih, tu postoji bojazan od bespotrebnog prolijevanja nevine muslimanske krvi.
Dakle, ako postoji bojazan da će nečije negiranje zla vladarima proizvesti loše posljedice za njegovu porodicu i komšije, onda se u tom slučaju ne treba to raditi jer loše posljedice tog djela, tj. štetu osjećaju i drugi. To je stav Fudajla ibn Ijjada i drugih. Isto tako, ko se bude bojao za sebe njihove sablje, biča, hapšenja, deportacije ili uzurpacije imetka, s njega spada dužnost naređivanja dobra ili sprečavanja zla prema njima. To je stav Malika, Ahmeda i Ishaka. Imam Ahmed dodaje: “Ne staje se ispred sultana jer je njegova sablja isukana.”
Ibn Šibrima, rahimehullah, rekao je: “Naređivanje dobra i zabranjivanje zla jeste poput džihada. Jednom je dužnost (vadžib) da se strpi nad dvojicom neprijatelja i haram mu je pobjeći ispred njih. Međutim, ako ih je više, nije mu zabranjeno da ih izbjegne.”
Bojazan od psovke i slušanja ružna govora ne spada u dužnost sprečavanja zla. O tome se Ahmed jasno izjasnio. A ukoliko je čovjek u stanju izdržati fizičku torturu, onda je to bolje. I tu je Ahmed imao jasan stav.
Ahmed je upitan: “Zar nije preneseno da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: ‘Vjerniku nije dozvoljeno da se ponižava…'”” Ibn Madža, 4016.tj. da sebe izlaže patnjama koje ne može podnijeti!? Rekao je: “Ovo se ne odnosi na tu situaciju.”
Govor Ahmeda potvrđuje hadis Seida, radijallahu anhu, u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže: “Najbolji je džihad reći istinu u lice nepravednom vladaru.” Ibn Madža, 482
Što se tiče hadisa: “Vjerniku nije dozvoljeno da se ponižava…” jasno se vidi da je riječ o čovjeku koji je svjestan da ne može podnijeti iskušenja niti se strpjeti nad njima. Takvom nije dozvoljeno suprotstaviti se vladarima i to je zaista tako. Prema tome, spomenuti hadis odnosi se na čovjeka koji zna da to može podnijeti i izdržati. To mišljenje zastupaju neki od imama kao što su Ahmed, Sufjan, Fudajl bln Ijad i drugi. Prenosi se od Ahmeda nešto o ovom pitanju iz čega se razumije da je u spomenutom slučaju dovoljno zlo osuditi srcem.
Ebu Davud bilježi da je Ahmed rekao: “Nadamo se da ako neko to osudi srcem, spasit će se, a ako to porekne rukom, to će biti bolje.” Ova izjava odnosi se na stanje postojanja straha kod čovjeka od suprotstavljanja vladarima.
Radi Ebu Ja'la prenosi dva predanja od Ahmeda, a u jednom od njih govori se da je čovjek obavezan sprečavati zlo, pa makar i znao da onaj ko ga čini neće prihvatiti njegov savjet, i opredijelio se za predanje gdje se to obavezuje. To je ujedno mišljenje većine učenjaka. Neki od selefa upitani o ovome rekli su: “Učini to da ti bude opravdanja kod Allaha”. To je isto poput onih koji su osuđivali one koji su se ogriješili o subotu, te su rekli onima koji su im prigovarali:
لِمَ تَعِظُونَ قَوْمًا ۙ اللَّهُ مُهْلِكُهُمْ أَوْ مُعَذِّبُهُمْ عَذَابًا شَدِيدًا ۖ قَالُوا مَعْذِرَةً إِلَىٰ رَبِّكُمْ وَلَعَلَّهُمْ يَتَّقُونَ
“…zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškom kaznom kazniti?” oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.” (El-A'raf, 164)
Ima i predanja na osnovu kojih se dokazuje da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla neobavezno ukoliko se ustanovi da neće biti korisno.
Bilježi se u Sunenu Ebu Davuda, Ibn Madže i Tirmizija od Ebu Salebija da je bio upitan: “Šta kažeš za ovaj ajet: ‘O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao.'” (El-Maide, 105.) Rekao je: “Pitao sam o njemu stručnjaka, tj. Ibn Abbasa pa mi je rekao: Tako mi Allaha, pitao sam o njemu Poslanika, alejhis-selam, pa je rekao: ‘Naređujte dobro i sprečavajte zlo sve dok ne vidite da se škrtost obožava, strasti slijede, dunjaluku daje prednost i da je svako svojim mišljenjem zadivljen. Tada se brini samo o sebi i okani se svjetine.’“! Hadis je hasen kako sam to ustanovio u svom djelu El-Kabidune alel džemri.
Abdullah ibn Amr kaže: “Sjedjeli smo kod Poslanika, alejhis-selam, kada je govorio o smutnji, pa nam je rekao: ‘Kada vidite ljude kako zanemaruju svoje ugovore i kada im pomanjka povjerenja i kada budu ovako (pa je isprepleo svoje prste).'Ja mu rekoh: ‘Kako da se ponašam tada, dabogda me Allah učinio tebi najprečim?’ On odgovori: ‘Drži se svoje kuće, pazi na svoj jezik, radi ono što znaš da je dobro a kloni se onoga što znaš da je loše i brini se samo o sebi i okani se običnog svijeta.” Ebu Davud, 4343.
Prenosi se da su neki od ashaba o ajetu: “O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao…” (El-Maide, 105) rekli: “Još njegovo značenje nije došlo, ono će doći neposredno pred Sudnji dan.”
Ibn Mesud, radijallahu anhu, rekao je: “Kada se vaša srca i mišljenja raziđu, i kada se podijelite u grupe mnoge, i kada se međusobno sukobite, neka se čovjek sam sebi obrati. To je tumačenje ovog ajeta.” Ibn Omer, radijallahu anhu, kaže: “Ovaj se ajet odnosi na one poslije nas. Kada budu govorili, njihov se govor neće prihvatati.”
Džubejr ibn Nufejr prenosi da su neki od ashaba govorili: “Kada vidiš kako ljudi škrtare, slijepo strast slijede, i kada svako bude impresioniran svojim razmišljanjem, onda povedi brigu o sebi. Neće ti naškoditi onaj koji je zalutao ako si ti na Pravom putu.”
Mekhul, rahimehullah, kaže: “Njegovo značenje još nije došlo. Kada se savjetodavac prestravi a savjetovani odbije bilo kakav savjet, povedi brigu o sebi. Neće ti naškoditi onaj koji je zalutao ako si ti na Pravom putu.” Sve spomenuto odnosi se na one koji nisu u mogućnosti naređivati dobro ili se boje posljedica koje mogu proisteći iz toga. Takvom čovjeku to nije obaveza. Izjava Ibn Omera jasno govori da ukoliko opominjač shvati da se njegovo opominjanje neće prihvatiti, dužnost naređivanja dobra i zabranjivanja zla spada s njega. A'o tome je preneseno predanje i od Ahmeda. Imam Evzai, rahimehullah, rekao je: “Upozoravaj onog za koga smatraš da će to prihvatiti od tebe.”…
A Allah najbolje zna.
