Hvala i zahvala pripada Allahu, Njemu zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost za grijehe tražimo. Allahu se utječemo od zla naših duša i od naših loših djela. Onoga koga Allah uputi nema toga koji ga u zabludu može odvesti, a onoga koga On pravedno, u zabludi ostavi nema toga koji će ga na Pravi put uputiti. Svjedočim da nema božanstva koje zaslužuje da iskreno bude obožavano sem Allaha, Jedinog koji nema sudruga i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, a zatim:
Zaista je obaveza svim robovima da se pokore naredbama Gospodara nebesa i Zemlje i naredbama Izaslanika milosti za robove, te da odbace sve govore koji se suprostavljaju Kur’anu i sunnetu[1], bez svađe i inata (prkosa). To je inkijad (poslušnost, predanost) koji je jedan od uvjeta ispravnosti la ilahe illAllah.
I nema tevhida[2] osim uz pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, niti ima uspijeha i sreće osim davanjem prednosti Kur’anu i sunnetu nad mišljenjima ljudi koja podliježu promatranju i koja mogu biti prihvaćena ili odbijena. Nema nikoga a da se njegov govor prihvata i odbacuje, osim onoga koji je poslat sa Furkanom (Kur'anom koji rastavlja istinu od neistine, tj. od Poslanika, op.PV). Također nema nijednog imama, a da nema nepoželjnih govora, kod onih koji su razumom i vidom obdareni, a sretan je onaj ko se čvrsto uhvati za ove dvije Objave (Kur'an i Sunnet), pa makar mu se u tome obični puk (narodna masa) suprostavila, a nesretan je onaj ko ih zbog mišljenja ljudi odbaci.
Kada sam vidio da mnogi ljudi odbijaju Knjigu njihovog Gospodara i sunnet njihovog Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, slijepo slijedeći mišljenja, i određeni mezheb[3] ljudi koji su podložni zaboravu i grešci, te neprijateljstvo prema onome ko nije pristrasan određenom mezhebu (ili pravcu, op. PV) – a sve to čine iz neznanja o Allahovoj Knjizi koju ju je objavio najboljem stvorenju – odlučio sam da napišem ovu risalu (studiju) o obaveznosti čvrstog držanja za Kur’an i sunnet, i vraćanja njima prilikom razilaženja u spornim meselama, kako bi se riječi ujedinile na šerijatskim dokazima, kako bi se umanjilo razilaženje, ili šta više, kako bi iščeznulo vraćanjem čvrstom Allahovom užetu koje je spušteno vjernom Poslaniku, i kako bi se život na zemlji uskladio pokornošću Gospodaru Zemlje i nebesa, pa makar to neznalicama bilo mrsko. Poznato je da je najštetnija stvar koja je naškodila velikom dijelu učenih ljudi i spriječila pripajanju povorci selefus-saliha njihovo fanatičko pridržavanje mezheba kojem se pripisuju bez razmatranja šerijatskih dokaza i onoga što oni iziskuju od prioritetnijih stavova.
A koliko li je samo ova pristrasnost dovela do propasti islamskih pokrajina, zbog razilaženja i pristrasnosti i nepostojanja čvrstog držanja i pribjegavanja Kur’anu i sunnetu.
Zatim, da bi nesreća bila još veća, veliki broj onih koji pristrasno slijede imame četiri mezheba i drugih, pored svoje pristrasnosti ”zakidaju na vagi” te ispoljavaju neprijateljstvo i izruguju se onima koji slijede dokaze. Šta više, iz laži i potvore, optužuju ih za krupne stvari kako bi odvraćali od njih zbog blagodati koju im je Allah darovao, time što ih je učinio od onih koji slijede samo Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme.
Međutim, sljedbenicima čistog tevhida neće škoditi buka širitelja lažnih vijesti i optužba lažova (dangubnika) jer je njihova galama poput dima. To je sunnetullah (Allahov zakon) u Njegovim robovima – vjernicima, tako da muslimanu ne preostaje ništa osim da bude strpljiv, očekujući nagradu od Allaha, sve dok mu Allah ne da olakšanje i izlaz. Neka se pri tom ugleda na one koji su bili prije njega, a koje su raskalašeni jezici njihovih protivnika uzimali za predmet razgovora, i istjerivali iz njihovih domova i rodnih mjesta, kao što se to desilo sa islamskim imamima i obnoviteljima, pa kako li je tek sa onima koji žive u poslijednjem vremenu, kada je vjera postala strana među ljudima.
Kaže vjerni Poslanik koji je poslan kao milost svim svjetovima, neka je na njega salavat od našeg Gospodara sve do Sudnjeg dana:
بدا الإسلام غريبا وسيعود كما بدا فطوبى للغرباء
“Islam je počeo kao stran (garib) i vratit će se kao što je počeo, pa blago li se tim garibima (strancima).” [4]
Musliman je garib među nevjernicima, a slijedbenik sunneta je garib među novotarima i kad god ojača iman[5] kod roba, ojača i njegov gurbet (stranost, otuđenost).
Onaj koji se istinski i čvrsto drži za sunnet u ovom vremenu, je stranac među ljudima, na njega se upire prstima, zato što se njegov menhedž[6] razlikuje od njihova menhedža, njegov put sa njihovim putem i njegov pravac sa njihovim pravcem.
Kaže Sehl ibn Abdillah:
‘Držite se esera[7] i sunneta jer zaista se bojim da će uskoro doći vrijeme da, kada čovjek spomene Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, i slijeđenje njega u svim stvarima, da će zbog toga biti koren (grđen), da će drugi biti odvraćani od njega, da će se odreći od njega, i da će zbog toga biti ponižavan i vrijeđan.’
Kaže Sulejman ibn Abdillah ibn Muhammed ibn AbdilVehhab, Allah im se smilovao:
‘Allah se smilovao Sehlu kako je njegova pronicljivost bila istinita, jer to se već desilo a i više od toga, a to je da se čovjek danas tekfiri zbog njegova tevhida i slijeđenja, zbog toga što naređuje da se ibadet iskreno čini Allahu, a da se ostavi obožavanje drugig mimo Njega i zbog toga što naređuje da se pokorava Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we selleme, i da se on kao sudac prihvata u svim sporovima, malim i velikim.’[8]
Od Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, se prenosi da je rekao:
يأتي على الناس زمان، الصابر فيهم على دينه كالقابض على الجمر
“Ljudima će doći vrijeme kada će onaj koji se strpljivo bude držao svoje vjere biti kao onaj koji drži žeravicu u ruci.”[9]
Takvi su ti istinski garibi.
‘Vlasnici ovog gurbeta su Allahovi istinski ljudi. Oni ne traže utočište kod nekog drugog mimo Allaha, niti se vežu za nekog drugog mimo Njega. Pripisuju se samo Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we selleme, i pozivaju samo onom čemu je on pozivao. Oni su ti koji su se odvojili od ljudi onda kada su bili u najvećoj potrebi za njima, stoga kada ljudi na Sudnjem danu krenu zajedno sa svojim božanstvima, oni će ostati na svojim mjestima, pa će im biti rečeno: ‘Zar nećete krenuti tamo gdje idu ljudi?’ Pa će reći: ‘Ostavili smo ljude onda kada smo bili u većoj potrebi za njima, nego li danas. Mi čekamo našeg Gospodara kojeg smo obožavali.’ Ovaj gurbet nije otuđenost (usamnjenost) za njegovog vlasnika, naprotiv, on je prisnost i radost kada ljudi budu usamljeni i uplašeni. Njegov Zaštitnik je Allah i Njegov Poslanik i oni koji vjeruju, pa makar mu većina ljudi izražavala neprijateljstvo i surovost.’[10]
I ovi stranci su ‘ti koji istinski drže žeravicu u ruci, i većina, ili šta više, svi im prijekor izražavaju, pa ih zbog njihovog gurbeta među ovim stvorenjima smatraju nastranjenim i iznimnim ljudima koji su novotari i koji se odvajaju od većine.’[11]
Allah je Taj od Koga se traži pomoć i na Njega se oslanja i nema snage i moći osim sa Allahom.
Autor: šejh Sulejman el-Ulvan
Iz knjige: Skretanje pažnje ummetu, Uvodno poglavlje
Fusnote:
[1] Sunnet je sve ono što se pripisuje Poslaniku, sallAllahu alejhi we selleme, od riječi, djela, potvrde ili svojstava (izgleda i ponašanja). (op.prev.)
[2] Tevhid je iskreno ispovjedanje vjere Allahu i obožavanje Njega Jedinog, Koji nema druga. (op.prev)
[3] Mezheb je učenje, pravac, doktrina, škola, a ovdje se misli se na jedan od četiri šerijatsko pravne škole: hanefijski, šafijski, hembelijski i malikijski. (opr.prev.)
[4] Ovaj hadis je prenešen od skupine ashaba Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme:
Od Ebu Hurejre, a njegov hadis bilježi Muslim u svom Sahihu (Nevevi 2/175 – 176), Ahmed, Ibn Madže i drugi.
Od Abdullaha ibn Mesu’da, a njegov hadis bilježi Tirmizi (5/19) i drugi.
Od Abdullaha ibn Omera , a njegov hadis bilježi Muslim u svom Sahihu (Nevevi 2/176) i drugi.
Od Enesa ibn Malika, a njegov hadis bilježi ibn Madže (2/1320) i drugi.
Od Sa’da ibn ebi Vekasa, a njegov hadis bilježi imam Ahme u svom Musnedu (1/184),
Od Amra ibn Aufa ibn Zejda el-Muzenija, a njegov hadis bilježi Tirmizi (5/19) i drugi.
Od Džabira ibn Abdillaha, Ebu Derda’a, Ebu Umame, Vasile ibn Eska'ai drugih Allah bio zadovoljan sa njima.
‘Iman je govor i dijelo, to smo uzeli od onih koji su bili prije nas’.. A kaže ibn Qajjim el – Dževzi u Hukmu tariku es – salah: ‘Govor se dijeli na dva dijela: Govor srca – a to je ubjeđenje i govor jezika – a to je izgovaranje riječi islama. Djela se dijele na dva dijela: Djela srca – a to je njegov nijet i iskrenost i djela udova (tijela). Ako nestanu ove četiri stvari onda nestaje i imana u potpunosti.’
Kaže imam Evzai:
‘Iman bez govora nije ispravan, niti je ispravan iman i govor bez djela, a niti je ispravan iman, govor i djelo osim sa nijetom koji se poklapa sa sunnetom. Oni koji su bili od selefa nisu razdvajali iman od djela, djelo je od imana i iman je od djela.’ (el – Ibaneh) (op.prev.)
[7] Eser u jeziku jeste ostatak nečega ili trag, dok u terminologiji ima dva mišljenja…
[8] Tefsirul Azizi el-Hamid (61 str.)
[9] Bilježi ga Tirmizi u svom Džami'u (Tuhfetul ahvezi 6/538) sa trojnim senedom (tj. u senedu ima samo tri ljudi op.prev.). Kaže: Pričao nam je Ismail ibn Musa el-Fezarij ibn ibneti es-Suddij el-Kufi, obavjestio nas je Omer ibn Šakir od Enesa ibn Malika kaže: Kaže Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve selleme… pa je spomenuo hadis. Nakon toga Tirmizi kaže: Ovaj hadis je garib ovim putem kojim se prenosi. Što se tiče Omera ibn Šakira od njega prenosi puno učenjaka i on je šejh iz Basre.
Kaže Ibn Hadžer u Takribu (2/57): ‘Omer ibn Šakir je slab.’ Hadis prenosi i Ibn Adij u el-Kamilu (5/1711) u biografiji Omera ibn Šakira i Ibn Betta u el-Ibani (1/196): Hadis je daif ali se prenosi drugim putevima koji ga jačaju poput hadisa Ebu Hurejre kojeg bilježi imam Ahmed (2/390), hadisa Ibn Mesu'da i Ebu Salebe el-Hašemija.
