Opća pravila u oponašanju nevjernika (kada je oponašanje nevjernika dozvoljeno a kada zabranjeno)

morning_mist

Pitanje: Koje su (dozvoljene) granice u oponašanju zapadnjaka? Da li sve novo što nam dođe sa Zapada je oponašanje nevjernika? Drugim riječima, kako ćemo spustiti propis na neku stvar i reći da je zabranjena zato što je to oponašanje nevjernika?

Odgovor: Hvala pripada Allahu, i neka je salavat i selam na Poslanika i njegovu porodicu, a zatim:

Od Ibn Omera, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko oponaša jedan narod, on je od njih“, bilježi ga Ebu Davud u Sunenu (3512), a Albani je kazao da je hadis hasen-sahih.

Imam El-Mennavi i El-Alkami su kazali: „Tj. oblači njihovu odjeću, ide njihovim putem i slijedi ih u odjeći i nekim njihovim postupcima. Dok imam El-Kari kaže: Ko sebe poistovijeti sa nevjernicima, u odjeći ili nečem drugom; ili pak poistovijeti se sa fasicima, ili griješnicima, ili sa zahidima (askete) i dobrim ljudima (on je od njih), tj. u grijehu i nagradi.“

Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje u knjizi Iktidaus-siratal-mustekim: „Ovaj hadis je, također, za dokaz uzeo imam Ahmed i drugi, i najmanje na što ukazuje ovaj hadis jeste da je zabranjeno oponašati nevjernike, kao što stoji u govoru Uzvišenog Allaha: A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati, i ovo je slično onom što je Abdullah bin Amr rekao: Ko izgradi (kuću) u zemlji mušrika, slavi njihove praznike, i oponaša ih, te na tome preseli, bit će sa njima proživljen. Ovim se, nekada, može ciljati na opće oponašanje, jer ono obavezuje nevjerstvo, i ukazuje da je zabranjeno činiti bilo šta od spomenutog, a može se ciljati i na to da je on (tj. onaj ko ih oponaša) od njih (nevjernika) onoliko koliko ih oponaša u nečemu, pa ako je to u čemu ih oponaša nevjerstvo, ili grijeh, onda je i njegov propis shodno tome. Prenosi se od Ibn Omera radijellahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se oponašaju stranci, te je rekao: „Ko oponaša jedan narod od je od njih“, citirao ga je kadija Ebu Ja’le. Zbog toga su neki učenjaci smatrali pokuđenim oblačenje odjeće koja nije muslimanska.“ [Završen citat šejhul-islama.][1]

Stoga, oponašanje nevjernika se dijeli na dvije vrste: zabranjeno oponašanje i dozvoljeno oponašanje.

1) Zabranjeno oponašanje: to je činjenje onog djela koje je od specifičnosti vjere nevjernika, uz znanje da je to od njihove vjere, a koje nije propisano u našem šerijatu; ovo je haram, a nekada može biti i od velikih grijeha, čak šta više, neka od tih djela mogu biti i kufr shodno dokazima. Svejedno, činio to čovjek iz slaganja sa nevjernicima, ili strasti, ili šubhe misleći da je to djelo korisno na dunjaluku i Ahiretu.

Ako pak, neko kaže: da li čovjek ima grijeh ako to radi iz neznanja, poput onih koji slave „Novu godinu“? Odgovor je: Neznalica nema grijeha zbog svog neznanja, ali se mora podučiti, pa ako i nakon toga ustraje na grijehu, onda nema opravdanja.

2) Dozvoljeno oponašanje: to je činjenje djela koje, u osnovi, nije uzeto od nevjernika, ali ga, također, čine i nevjernici. Činjenje ovakvih djela ne spada pod zabranu oponašanja nevjernika, ali, kad kad, ovim se može izgubiti korist od kontriranja nevjernicima.

Oponašanje ehlul-kitabija i drugih u dunjalučkim stvarima nije dozvoljeno osim ispunjavanjem sljedećih šartova:

1- da ta stvar ne bude od njihovih tradicija i obilježja s kojima se ističu i razlikuju od drugih.

2- da ta stvar ne bude od njihove vjere, a to se potvrđuje prenošenjem od pouzdanih izvora, kao na primjer: da nas Uzvišeni Allah obavještava u Njegovoj Knjizi, ili na jeziku Poslanika, ili pak, mutevatir prenošenjem kao što je to bio slučaj dozvoljenosti pozdrava (činjenjem sedžde) kod prijašnjih naroda.

3- da za to u našem šerijatu ne postoji posebno pojašnjenje, ali, ako u šerijatu ima posebno pojašnjenje, svejedno za ili protiv toga, onda ćemo se mi zadovoljiti samo sa onim što je došlo u našem šerijatu.

4- da ovo oponašanje nevjernika ne dovodi do nečega što je suprotno šerijatu.

5- da ne bude oponašanje u njihovim praznicima.

6- da poistovjećivanje bude shodno potrebi, a ništa više od toga.

I vrati se na knjigu koju je napisao šejh Suhejl Hasan: Es-Sunenu vel-esar fi en-nehji an et-tšebbuhi bil-kuffar.

Izvor: https://islamqa.info/ar/21694
Prijevod: Put vjernika

Fusnota:

[1] Iktidaus-siratil-mustekim (1/271), i Avnul-Ma’bud (11/51).

SHARE