Opravdanja učmalih mrzljivaca

175

…puno ljudi, posebno oni mladi, optužuju učenjake i bezmilosno ih kritikuju jer očekuju da upravo učenjaci ponesu odgovornost oko svega i zbog svega. Napadaju i one koji se trude da pozivaju Allahovoj vjeri i njih dosta često krive zbog ličnih neuspjeha ili nekih edukativnih propusta u njihovom djelovanju.


Dezorijentacija i ideološki krah

Neki tvrde kako ih je voz „mimoišao“, kako nisu u stanju uhvatiti korak sa svim ovim događajima i kako nisu u stanju pronaći odgovarajući način djelovanja u ovim okolnostima. To je rezultat nesposobnosti i osjećaja neodgovornosti. To je izraz nepostojanja vatrenosti u srcu i duši vjernika kada je u pitanju oživljavanje vjerskih nauka u zajednici.

Malik ibn Dinar veli: „Zaista prsa vjernika ključaju od dobročinstva! Zaista srca pokvarenjaka ključaju od pokvarenjaštva! Uzvišeni Allah gleda u vaše nijjete i želje, pa dobro pripazite koje su vaše želje, Allah vam se smilovao!“

Pravdanje nepostajanjem metodologije i strategije

Upravo zbog ovog razloga puno ljudi, posebno oni mladi, optužuju učenjake i bezmilosno ih kritikuju jer očekuju da upravo učenjaci ponesu odgovornost oko svega i zbog svega. Napadaju i one koji se trude da pozivaju Allahovoj vjeri i njih dosta često krive zbog ličnih neuspjeha ili nekih edukativnih propusta u njihovom djelovanju.

Ti kritičari zaboravljaju da su i oni također dužni da razmišljanjem ili plodnim prijedlogom doprinesu poboljšanju stanja ummeta. Ako nemaju većeg prostora, onda neka počnu sa svojim komšijama ili neka se jednostavno sa braćom u njihovoj mahali dogovaraju kako će i na koji način pomoći stvar ove vjere.

Danas je popularno graditi lijepe i velike kuće i zbog toga je puno „muslimanskih kritičara“ koji znaju dobro isplanirati kako će izgledati njihova kuća i njihov dom. S druge pak strane, kada je islam u pitanju, oni samo kritikuju bez ikakvog prethodnog iskustva na tom polju a onaj koji ne zna, nije u stanju to znanje prenijeti na druge.

Kako onda možemo očekivati da ćemo od takve ličnosti vidjeti dobro ili kakvu džematsku korist.

Neko je rekao: “usidjelice ne razmišljaju.” Pa, kako tražiti nove metode od onih koji nisu navikli na razmišljanje kako pomoći ovu dawu (pozivanje u Islam).

Ko god ne živi sa problemima dawe i ne razmišlja kako pomoći u rješavanju istih, taj je poput čovjeka koji je nekome izdao kuću pod najam a sam ne zna gdje će stanovati.

Pretjerano poklanjanje pažnje prikupljanju dunjalučke opskrbe

Ima onih koji svoje vrijeme maksimalno ulažu u dunjalučku zaradu kako bi nahranili svoje supruge i kako njihova djeca ne bi ostala u oskudici. Takvi zaboravljaju da je njihova opskrba na nebu kod Allaha i već im je određena. Ti ljudi zaboravljaju da ta dunjalučka potreba ashabe nije odvukla od pokornosti Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, niti je iko od selefa „digao“ ruke od borbe za pomaganjem ove vjere.

Opskrba je svakom zagarantovana i niko neće umrijeti dok se Allahova opskrba ka čovjeku ne upotpuni. U tom kontekstu Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: „Bojte se Allaha i uljepšajte potragu za opskrbom. Neka vas kašnjenje opskrbe ne navede da istu potražte grijehom prema Allahu jer ono što je kod Allaha ne može se dobiti osim pokornošću prema Njemu.“

Ljudi koji pretjeruju u gomilanju imetka ili oni što svoju opskrbu zarađuju na način ispunjen grijehom, pate od muke, nesreće, jada, trauma, stresova i postojane napetosti. To nikako nije i ne može biti svojstvo iskrenog vjernika u Uzvišenog Allaha.

Onaj koji uljepša svoju potražnju za Allahovom opskrbom, taj će se zaista urahatiti od dunjalučkih nemira i postojanih psihičkih padova.

Imam Malik je rekao: „Koliko čezneš za dunjalukom, toliko ti iz srca izlazi žudnja prema ahiretu. Koliko čezneš za ahiretom, toliko ti iz srca izlazi žudnja za dunjalukom.“

Uzvišeni Allah je u opisu iskrenih vjernika rekao:

„U džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz klanjaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni.“

Pretjerana posvećenost dunjalučkim radnim zadacima

Ima ljudi koji se pravdaju angažmanom na poslu i znaju tom poslu posvetiti srž i dragulj svog vremena. Pravdaju se kako je njihov radni zadatak od koristi porodici a samim tim i društvu a samim tim i dawi. Međutim, koliko je takva osoba u stanju naređivati dobro i odvraćati od zla!?

Sufjan ibn Ujejne kaže: „Ko popravi svoje stanje između njega i Allaha, Allah će popraviti stanje između njega i ljudi! Ko god radi za ahiret, Allah će mu od dunjaluka dati koliko mu je zaista potrebno!“

Obuzetost kritikama na račun drugih

To se obično dešava kada se skupina ljudi okupi na jednom mjestu i sebi daju za pravo da bez ikakvog razloga kritikuju ljude koji se trude da govore o Allahovoj vjeri i sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. To je rezultat postojanja neke vrste zavisti u njihovim srcima.

Neki od njih govore kako određeni daija ne zna održati predavanje, neki govore kako mu „pero“ ne ide od ruke, neki govore kako taj čovjek nije zaslužio položaj u džematu i tome slične stvari.

Kada se jednom prilikom Hasan el-Basri zatekao u mesdžidu u kojem su neki ljudi razgovarali praznim govorom, reče: “Ovima je ibadet dojadio! Čini se kako im je lakše da samo govore jer su svoju pobožnost utrnuli i sada samo ćaskaju!“

Velid ibnil-Mezid pripovijeda kako je čuo Ewzaija da kaže: „Vjernik govori malo a djeluje mnogo! Munafik govori mnogo a djeluje malo!“ Nesabetu Bikri je upitao Rubeta ibnil-Hadžadža: „Šta je najveći neprijatelj autoriteta?“ Ovaj mu odgovori: „Hajde me obavijesti o tome!“ Nesabe mu reče: „Nosioci zla! Kada kod tebe vide dobro, prikriju ga! Kada te vide na kakvom zlu, odmah pojure da to obznane!“

Pravdanje nemarnošću istaknutih ličnosti

To je ona situacija kada se neki od braće poziva na nemarnost nekog od daija, recimo, ili nekog sa zapaženim autoritetom u zajednici. Međutim, taj brat zaboravlja da će u grob otići sam i da će na Sudnjem danu biti sam proživljen. Zaboravlja da će svoju smrt sam umrijeti. Zaboravlja da će na Danu polaganja računa sam stajati pred Uzvišenim Gospodarom, subhanehu we te'ala. Zaboravlja da tog Dana nasilnicima i grješnicima opravdanje neće koristiti.

Ovaj brat zaboravlja da je Gospodar, subhanehu we te'ala, o takvim ljudima rekao:

„Zadovoljavaju se da budu sa onima koji ne idu u boj, srca njihova su zapečaćena, pa oni ne shvaćaju!“

Ibrahim el-Harbi opisuje imama Ahmeda riječima: „Družio sam se sa njim dvadeset godina. Ljeti i zimi, danju i noću. Svakog dana je bio vrijedniji nego li jučer!“

Hamad ibn Seleme o Sulejmanu et-Tejmi kaže: „Kada god je bilo vrijeme ibadeta Allahu, subhanehu we te'ala, Sulejman je to činio. Kada je bilo vrijeme namaza, zatekli bi ga u namazu; kada nije bilo vrijeme namaza, zatekli bi ga kako se abdesti ili bi ga zetekli u posjeti bolesnom bratu ili bi ga zatekli na dženazi ili bi ga vidjeli kako sjedi u mesdžidu. Bili smo uvjereni da taj čovjek ne zna počiniti grijeh!“

Osjećaj totalnog psihičkog kolapsa nakon upućene kritike ili ukora

Većina ljudi ne voli kada ih neko savjetuje a kamoli kritikuje. Da o ukoru i ne govorimo. Ima onih koji, kada god im se uputi savjet ili kritika, odjednom „dižu ruke“ od djelovanja i potpuno se povlače poraženi svojom slabošću i kukavičlukom.

Možda smo i mi takvi, ne govorimo da nismo. Ali stvar je u tome što se moramo potruditi da se i po tom pitanju poistovijetimo sa selefima.

Čujmo šta kaže vladar pravovjernih Omer ibnil-Hattab, radijAllahu anhu: „Neka se Allah smiluje čovjeku koji će mi ukazati na moje mahane i propuste!“

Omer ibn Abdulaziz, vladar pravovjernih, čovjek kod kojeg skromnost i pobožnost dostižu kulminaciju i koji nas ostavlja bez daha kada čitamo o tome kako je djelovao i živio. On je živi prikaz islama. Govorio je svome pomoćniku: „Vladari svoje oko drže nad zajednicom o kojoj se brinu! Ja tebe postavljam da budeš moje oko nada mnom! Ako nešto čuješ od mene ili kod mene vidiš nešto što prezireš, onda me upozori i spriječi me od toga!“

Neki od selefa su rekli: „Pametan čovjek treba svoje mišljenje uporediti sa mišljenjem učenjaka. Njegov razum treba povinuti mudrosti mudrih. Nesvakidašnji stav je može biti pogrešan, osamljeni razum je podložan zabludi.“

Beskorisno i besmisleno trošenje snage na iznalaženje konačne i uspješne metodologije djelovanja

Obično se ovo stanje pojavlje kod ljudi sa nejasnom vizijom djelovanja i njihove nespremnosti na suradnju sa samim sobom. To se dešava kod ljudi koji su danonoćno u stanju gotovosti da kod aktivista uvijek pronađu nedostatak i da uvijek prokomentarišu kako dotične metode nisu uspiješne i aktraktivne i kako se osjeća potreba za nečim konkretnim, nečim što će oni kreirati.

Tako će se ovi ljudi uvijek nalaziti u stanju lične konfuzije i uvijek će smatrati da ono jučer nije trebalo učiniti jer je ovo danas bolje i efikasnije a sutra će ono od danas omalovažavati i jednostavno će ga baciti u zaborav.

To je katastrofalna greška. Takav čovjek će uvijek osjećati nepostojanje nečeg novog i to će značiti nezadovoljavanje njegovih svakodnevnih potreba. Zar se može tvrditi da vjernik treba non-stop mijenjati svoj menhedž i način djelovanja. To je notorna neistina i to je u suprotnosti sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Takav čovjek će uvijek u drugima nalaziti povod i razlog nazadovanja muslimana i dawe! Istovremeno on neće biti u stanju da ponudi nešto svježe, nesto novo, nešto bolje i adekvatnije.

Onda je stvar jasna kao dan. Čovjek takvog stanja to radi zbog zavisti prema drugima ili zbog želje da se domogne nekog položaja ili jednostavno budi rečeno, on se želi odvojiti i želi samostalno djelovati bez ikakvog prihvatanja savjeta sa strane.

Ove ljude podsjećamo na riječi Sekatija el-Bagdadija: „Ono što upropaštava djela, kvari srca, uništava čovjeka, izaziva tugu, priziva kaznu, proizvodi samoljublje, samozaljubljenost i ljubav prema vodećoj poziciji, sve je to rezultat čovjekovog nepoznavanja sebe i njegovo postojano kritikovanje mana drugih ljudi!“

Ovaj tip ljudi će svakog dana sebi proizvoditi menhedž i shodno potrebi oni će sebi pronalaziti čovjeka čiji će im se govor dopasti i onog trenutka kada uvide da to više ne odgovara njihovom mentalnom sklopu, oni jednostavno okreću leđa i kreću svojim putem čiji je kraj samo njima poznat. Kada bi samo prihvatili ono korisnije i konkretnije bilo bi im bolje, ali, to izuskije strpljenje i ustrajnost koju oni nemaju.

U ovom kontekstu Ibn Kajjim kaže: „Možda je neko djelo za određenu ličnost bolje nego li za nekog drugog. Primjera radi, bogataš koji ni sam ne zna količinu svog bogatstva ali eto, duša mu škrtari i ne podstiče ga na udjeljivanje sadake, ta, njemu je sadaka bolja nego li klanjanje noćnog namaza ili svakodnevni post. Također čovjek koji je izuzetno hrabar i neustrašiv, onaj od kojeg se neprijatelji islama boje, njemu je bolje da samo jedan sahat učestvuje u džihadu nego li da ode na hadž ili da posti ili da uvijek udjeljuje milostinju. Učenjak koji je poznat po znanju sunneta, halala i harama, i zna usmjeriti ka putu dobra i odvratiti od puta zla, njemu je bolje da se uvijek miješa među ljude nego li da svoje vrijeme provodi u samoći, klanjanju nafile namaza, čitanju Kur'ana ili da puno zikri. Valadaru kome je Uzvišeni Allah odredio vlast nad ljudima bolje je da jedan sahat provede u pomaganju onih kojima je učinjeno nasilje, da sprovodi Allahove granice i da onemogući zlotvora, ta, to mu je bolje nego li godine i godine ibadeta…“

Bikr Ibn Abdullah nam slikovito prikazuje stanje ljudi i njegove su riječi fantastična predstava ljudske raznolikosti i potrebe za postojanim upotpunjivanjem ličnosti vjernika. On kaže:

– ko želi gledati u najučevnijeg čovjeka kojeg smo zatekli u njegovom vremenu, neka gleda u Hasana jer nismo vidjeli učevnijeg od njega;

– ko želi gledati u najskromnijeg čovjeka kojeg smo zatekli u njegovom vremenu, neka gleda u Ibn Sirina koji je zbog straha od grijeha napustao dozvoljene stvari;

– ko želi gledati u najpobožnijeg čovjeka kojeg smo zadesili u njegovom vremenu, neka gleda u Sabita el-Benanija jer nismo vidjeli pobožnijeg od njega;

– ko želi gledati u čovjeka najboljeg pamćenja koji prenosi govor kako ga je čuo, neka gleda u Katadeta.

Uvijek prisutno mijenjanje džemata i ideja

Omer ibn Abdulaziz kaže: “Ko od svoje vjere učini podneblje svađe i rasprave, taj će uvijek prelaziti iz jedne u drugu (krajnost). To će mu dojaditi pa će na koncu zanemariti svako dobro. Možda će biti pogođen sumnjama i komešanjem stavova i ideja. Takav će sumnjati u sve oko sebe.“

Dakle, ustrajnost na ispravnom menhedžu čovjeku donosi dunjalučku i ahiretsku sreću. Ustrajnost je tvoj štit koji te štiti od kolebanja i zbunjenosti i ukoliko si ti siguran da si na Istini u suglasnosti sa Kur'anom, Sunnetom i postupcima selefa, trebaš znati da ti suprotstavljanje drugih ideja i stavova ne može nauditi.

Ne dozvoli da te smutnja skrene s puta ili da te iskušenje „ukopa“. Sjeti se riječi Gospodara, subhanehu we te'ala:

“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome što ste radili.”

Husejn Ebu Idris

SHARE