Devetogodišnja Hamida ima zavoj oko glave i prazne oči koje ukazuju na to da su njeni tijelo i um dva svijeta. Nikada nisam vidio da dječije lice izgleda tako prazno.
Njen amidža Ali, koji se sada brine o njoj – iako je ona jedanaesta koju mora hraniti – kaže da ona rijetko govori. To jeste, do sumraka svaku večer. To je vrijeme kada se užas vraća.
„Ona počne plakati i dozivati majku vrištećim glasom“, kaže Ali. „Tokom dana, ona je dobro, ali sve se promijeni kada padne mrak. Osjeća veliki bol. Ne može spavati.“
Saznajem da su Hamidine majku, oca i trojicu braće ubili mijanmarski vojnici. Cijela njena porodica pobijena je u svega nekoliko minuta.
Vojnici su ušli u njihovo selo u državi Rakhine na sjeveru Mijanmara i otvorili vatru, zapalivši kuće i ubijajući sve pred sobom bez razlike. U toj haotičnoj borbi za život, ljudi su pobjegli u džunglu, uključujući i Hamidu. Nije bilo vremena da nešto ponese sa sobom ili da spasi svoju porodicu.
Brutalni masakr
Bio je to brutalni, planirani masakr, kaže Ali, čiji su roditelji također ubijeni.
Srećom, grupa mještana odlučila je pobrinuti se za Hamidu. Noseći samo odjeću na leđima, pješačili su danima, putem koji se čas spuštao, čas uspinjao uz planinu, a dugo ih je pratila velika kiša.
Iscrpljeni i slabi, konačno su stigli do Cox's Bazara u Bangladešu, koji je sada dom za nekih 800.000 Rohinja, uključujući i više od pola miliona onih koji su stigli u proteklih sedam sedmica.
Većina se sklonila u improvizirana skloništa udaljena manje od pola sata hoda od rijeke Naf, koja je prirodna granica između dvije države. S mjesta na kojem su, vide mijanmarska brda na drugoj strani.
Ali mi priča kako je posvuda tražio Hamidu, i kako je čuo da je u lokalnoj bolnici. U vrijeme beskrajnog očaja, ovaj susret donio je rijetke trenutke radosti.
Sama naselja su upečatljiv prizor. Brda koja su nekada bila raskošna i zelena, sada su ogoljena. Terase su urezane u glinu da se oslobodi prostor za veći broj skloništa od bambusa i plastike. Kada pada kiša, tlo se pretvori u niz blatnjavih vodopada i bazena sa prljavom, zagađenom vodom koji su posvuda.
Košnica aktivnosti
Putevi unutar kampa prava su košnica aktivnosti, sa velikim kamionima koji dovoze tone pomoći. Muškarci goli do pasa voze velike svežnjeve bambusa dok usamljena djeca lutaju u potrazi za hranom, novcem ili nečim što će raditi. Kišobrani su posvuda, štite ljude od jarkog sunca ili velike kiše – izgleda kao između te dvije krajnosti nema ništa drugo.
Ovo strano mjesto za sada je dom za Hamidu i više od 300.000 druge novopristigle djece Rohinja, čiji dani uglavnom protiču u sličnom šoku, posljedici traume.
U proteklih nekoliko sedmica, razgovarao sam sa dvadesetak muškaraca, žena i djece Rohinja o događajima u Mijanmaru i o njihovom životu u Bangladešu.
Svako od njih ispričao mi je slične priče o smrtonosnim napadima i očajničkim bijegovima. Tuga koja slama srce je posvuda.
Razgovori su bili otvoreni i emocionalni. Žene su jecale pred mojim očima dok su mi prepričavale kako su im rođaci nastradali i kako su im domovi pretvoreni u rasplamsanu vatru.
Traumatizirana djeca
U proteklih pet godina, bio sam raspoređen u mnoga krizna područja kao što su Južni Sudan, Irak, Afganistan. Ali nikada nisam vidio nešto ovakvo, nigdje tako mnogo ljudi – posebno djece – nije bilo tako vidljivo potreseno i traumatizirano.
Način na koji ćemo se postaviti prema ovoj traumi bit će ključni dio odgovora na humanitarnu krizu. Agencije kakva je Save the Children već vode posebna igrališta za mlađu djecu poznata kao „prostor za djecu“.
Međutim, ono što im je zaista potrebno je obrazovanje. Škola nije samo mjesto na kojem djeca uče; ona pruža osjećaj normalnosti, ona je mjesto na kojem djeca mogu sklapati prijateljstva, igrati se i prisjetiti se kakav je osjećaj biti dijete. Škola je također ključni oblik zaštite od eksploatacije i zlostavljanja, kao što je trgovina ljudima.
Pa ipak, trenutno više od 450.000 djece Rohinja školskog uzrasta ne ide u školu.
Pristup obrazovanju u ovakvim kriznim situacijama spašava živote. Vidjevši prazna lica tako velikog broja traumatizirane djece poput Hamide, nikada nisam bio sigurniji u to.
*Ime je promijenjeno da se zaštiti identitet djeteta.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
