Pitanje: Da li postoji određena kazna za onoga ko ostavi džihad na Allahovom putu?

339
islamske fetve

Neke od posljedica ostavljanja džihada

Pitanje:

Da li postoji određena kazna za onoga ko ostavi džihad na Allahovom putu?

Odgovor:

Sva hvala pripada samo Allahu Jedinom, a zatim:

Došli su mnogi tekstovi koji naređuju i podstiču na džihad na Allahovom putu, kao i tekstovi koji upozoravaju na posljedice ostavljanja džihada, kako u ajetima tako i u hadisama.

Ako bi muslimani ostavili džihad na Allahovom putu, i odali se dunjalučkim užicima i rahatluku, zadesilo bi ih poniženje i bezvrijednost, i njihovi uslovi za život bi bili poremećeni, i sami bi sebe izložili Allahovoj srdžbi i kazni, i time bi islam bio izložen nestajanju i to da se kufr okomi na njega, pa zato je ostavljanje džihada od velikih grijeha.

Rekao je Ibn Hadžer u svojoj knjizi „El-Zevadžir“: Grijeh trista devedeset prvi i drugi: ostavljanje džihada nakon što postane obaveza svakog pojedinca, tako što neprijatelji uđu na teritiriju muslimana ili zarobe muslimana, kojeg je moguće osloboditi od njih, kao i opće ostavljanje dzihada, ili da stanovnici nekog mjesta zapostave osiguravanje njihovih pograničnih mjesta za koja se strahuje da će nevjernici njima zavladati, ako se njihovo osiguravanje ostavi. [Kraj citata]

Zato je ovo bilo opće poznata stvar kod ashaba, da ne izostaje iz džihada ako je on obaveza svakog muslimana osim onaj koji je nemoćan ili munafik, i ovo prenosi K'ab ibn Malik, radijellahu anhu, onda kada je izostao iz bitke na Tebuku: „Kada sam izlazio među ljudima, nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao, i obilazio ih, rastužilo bi me to što nisam mogao vidjeti osim čovjeka koji je bio optuživan za nifak (licemjerstvo) ili čovjeka kojeg je Allah opravdao zbog njegove slabosti“. Prenosi ga Buhari (4066) i Muslim (4973).

Pojasnio sam neke od tih dokaza i posljedice koje se nato nadovezuju, kao što je:

  1. Ostavljanje džihada je sebeb propasti na dunjaluku i ahiretu

Što se tiče dunjaluka, kukavica je ponižen i poput roba, sljedbenik a nikako onaj koji se slijedi. A što se tiče ahireta, ostavljanje džihada je sebeb Allahove kazne.

Rekao je Allah Uzvišeni: „Udjeljujte na Allahovom putu i sami sebe u propast ne bacajte, i lijepo postupajte, Allah voli one koji lijepo postupaju“.1

Prenosi Tirmizi (2972) od Eslema Ebu Imrana da je rekao, bili smo u jednom bizantijskom gradu, pa je ispred nas istupio jedan veliki bizantijski red vojske, pa se jedan od muslimana okomio na njih sve dok nije ušao među njima, nato su ljudi povikali i rekli: ‘Slavljen neka je Allah! Sam sebe baca u propast!’ Pa je ustao Ebu Ejub El-Ensari i rekao: „O ljudi, vi tumačite ovaj ajet na ovakav način, a ovaj ajet je objavljen povodom nas Ensarija, nakon što je islam postao ponosan, i porastao broj njegovih pomagača, pa smo jedni drugima rekli tajno da zato ne zna Poslanik, sallallahu lajhi ve sellem: ‘Naši imeci su se smanjili, a Allah je islamu dao ponos, i njegovi pomagači su mnogobrojni, pa da se sada posvetimo našim imecima i povratimo ono što je od njih upropašteno, te je Allah povodom toga objavio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao odgovor našim riječima: „Udjeljujte na Allahovom putu, i sami sebe u propast ne bacajte“ pa je bacanje u propast bilo sticanje imetka i ostavljanje borbe. Zbog toga Ebu Ejub nije prestajao sa džihadom na Allahovom putu sve dok nije preselio u Kostantinopolisu gde je i ukopan. Albani je ovu predaju ocjenio vjerodostojnom.

Rekao je autor ”Tuhfetul-ahvezi”: ‘Hadis upućuje da se pod bacanjem u propast ovde cilja na ostajanje među porodicom i sticanje imetka te ostavljanje džihada. Kraj citata.

  1. Ostavljanje džihada je sebeb poniženja i slabosti

Prenosi Ebu Davud (3462) od ibn Omera da kaže: Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže „Kada budete trgovali sa ‘inom (vrsta nedozvoljene trgovine), kada se budete hvatali za kravlje repove, kada budete zadovoljni sa zemljoradnjom, i kada budete ostavili džihad, Allah će dati da će vama zavladati poniženje koje se neće uzdiči sve dok se vašoj vjeri ne vratite. Albani je ovu predaju ocjenio vjerodostojnom u knjizi „Sahih Ebi Davud“.

Istinu je rekao naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, zaista onaj ko pogleda u stanje muslimana danas vidi da su nemarni spram njihove vjere u velikoj mjeri… pa su počeli uzimati kamatu, i predali se dunjaluku, ostavili su džihad na Allahovom putu, i kakva je bila posljedica toga?! Allah im je dao poniženje, pa se priklanjaju istoku i zapadu, pokorni i poniženi traže od njih da ih pomognu protiv njihovih neprijatelja, a ovi nisu spoznali da se poniženje od njih ne može uzdići sve dok se ne vrate svojoj vjeri, kao što nas je o tome obavjestio Iskreni koji istinu govori, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

I istinu je rekao Uzvišeni Allah: „Obraduj munafike sa bolnom kaznom. Oni koji nevjernike za zaštitnike uzimaju mimo vjernika. Zar da kod njih traže ponosa, kada sav ponos pripada Allahu“.2

  1. Ostavljanje džihada je sebeb spuštanja kazne i na dunjaluku i na ahiretu.

Prenosi Ebu Davud (2503) od Ebu Umame da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Onaj ko se ne bori, niti otpremi borca, niti zastupi borca nakon što ode u borbu na lijep način, Allah će dati da ga zadesi „kari'a“ prije nego što Sudnji dan nastupi“. Albani ga je ocjenio dobrim u knjizi „Sahih Ebi Davud“.

Riječ „kari'a“ znači nedaća koja upropasti čovjeka i koja dolazi iznenada, kaže se „kare'ahu emr“ onda kada ga zadesi iznenada.

Rekao je Uzvišeni Allah: „O vjernici, zašto ste neki od vas oklijevali kada vam je bilo rečeno: ‘Krenite u borbu na Allahovom putu!’ Kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovom svijetu prema onom svijetu nije ništa. A ako ne budete u boj išli, On će vas na nesnosne muke staviti i drugim će vas narodom zamijeniti, a vi Mu nećete nimalo nauditi. A Allah sve može“.3

Rekao je Sejid Kutb, rahimehullahu: ‘Kazna kojom im se prijeti nije samo ahiretska kazna, ne, nego dunjalučka i ahiretska kazna, kazna poniženja koja pogađa one koji ne odlaze u džihad, kazna uskraćivanja dobara od koje koristi ima neprijatelj nevjernički, a oni i pored svega toga gube i živote i imetke mnogo više nego u džihadu, i biće privođeni klanicama poniženja u mnogo većem broju nego što bi bilo stanje da su se žrtvovali za očuvanje časti, i nijedan umet neće ostaviti džihad a da Allah na njih neće spustiti poniženje, pa će nakon toga biti brinuđen da plati mnogo skuplju cijenu nego što bi platili u džihadu protiv neprijatelja’.4

Rekao je šejh Es-S'adi, rahimehullahu: „O vi koji vjerujete“ zašto ne radite po onome što iman od vas iziskuje, i onome na što ubjeđenje podstiče, od požurivanja u izvršavanju Allahovih naredbi, i požurivanju ka postizanju Njegovog zadovoljstva, i džihada protiv neprijatelja vaše vjere. „Zašto ste neki od vas oklijevali kada vam je rečeno krentite u boj, kao da ste za zemlju prikovani“, tj. bili ste lijeni, i dali ste prednost užicima i životu na ovom svijetu. „Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta“ tj. vaše stanje nije osim stanje onih koji su zadovoljni dunjalukom, i rade za njeg, a za ahiret ne mare kao da u njega i ne vjeruje. „A uživanje na ovom svijetu“ kojim ste vi naginjali, i dali prednost nad ahiretom
nije ništa“ zar vam Allah nije dao razuma, kojim ćete vagati stvari i čemu se treba dati prednost?

Kolika je dužina čovjekovog kratkog života na dunjaluku da bi se to učinilo krajnim ciljem, i koji drugog cilja mimo toga nema, pa da sav svoj trud, umor, brigu i želju usmjeri ka dunjaluku kratkom koji je prepun sa raznim poteškoćama i opasnostima.

Pa koje je to razumjevanje koje vas je navelo da ovom životu date prednost nad ahiretom, koji posjeduje sve užitke i ono što duše požele, i ono što je očima drago gledati, i u kojem se vječno boravi. Tako mi Allaha, ne daje prednost dunjaluku nad ahiretom onaj čije je srce smireno sa imanom, niti onaj koji je oštouman, niti onaj koji je opisan da je od onih koji su razumom obdareni.

A zatim im je zaprijetio ako ne odlaze u borbu i rekao: „A ako ne budete u boj išli On će vas na nesnosne muke staviti“ na dunjaluku i ahiretu, neodazivanje kada se pozove u boj je od velikih grijeha koji imaju za poslijedicu najžešću kaznu, zbog onoga što je to sebeb velikih šteta, a onaj koji ne odlazi u borbu se ogriješio prema Alahu, i uradio je nešto što mu je zabranjano, nije nastojao da se Njegova vjera pomogne, niti je branio Allahovu Knjigu i šerijat, niti je svoju braću muslimane pomagao protiv njihovih neprijatelja, koji želi da ih iskorijeni i da uništi njihovu vjeru, pa se možda za njim povede neko od onih koji su slabog imana, a možda zbog njega odustane neko od onih koji se bore protiv Allahovih neprijatelja, pa onaj čije je stanje ovakvo je zaslužan da mu Allah prijeti žestokom pretnjom, onda kada je rekao: „A ako ne budete u boj išli on će vas na nesnosne muke staviti i drugim će vas narodom zamijeniti, a vi Mu nimalo ne možete naštetiti“. On Uzvišeni se obavezao da će pomoći svoju vjeru i da će uzdiči svoju riječ, svejedno vi postupili onako kako vam je naređeno ili tu naredbu bacili iza vaših leđa.

A Allah sve može“, ništa mu nije teško da uradi od onoga što hoće, niti Ga neko može savladati.5 [kraj citata]

Molimo Allaha Uzvišenog da muslimane povrati njihovoj vjeri, i da od njih uzdigne slabost i poniženje.

A Allah najbolje zna.

Izvor: https://islamqa.info/ar/46807

1 El-Bekara: 195.
2 En-Nisa: 138-139.
3 Et-Teube: 38-39.
Ez-Zilal (3/1655).
5 Tefsir Es-S'adi (532 str).