Podmetanje dokaza i novinarski „profesionalizam“!

194

Nakon neuspjeha kojeg je doživjela akcija hapšenja i teroriziranja muslimana u Gornjoj Maoči, i osude javnosti koja je nakon toga uslijedila, policija se polako okreće staroj metodi obavještajnih službi. Pretpostavljate već o čemu je riječ?! Da, riječ je o podmetanju dokaza!

U toj prljavoj raboti vješto im pomažu islamofobični i fašistički bh. i strani mediji koji već nekoliko dana svaku, pa i najobičniju sitnicu koju mogu dovesti u vezu sa Maočanima prikazuju kao nešto zastrašujuće i nešto prijeteće za bosanskohercegovačko društvo.

Ovi ljudi-lešinari, koji tiraž svojih novina povećaju izmišljajući priče o „opakim islamskim teroristima u BiH“, zarađujući tako poene kod svojih gospodara na nevolji nevinih muslimana, nisu jedini akteri događaja.

Rame uz rame s njima staju “antiteroristički stručnjaci” poput Domagoja Margetića i Dževada Galijaševića koji su posljednjih dana postali toliko popularni da im mogu pozavidjeti i holivudske zvijezde. Ova dva jadnika su spremna na svaki oblik laži koje će islamofobični i fašistički mediji u BiH i regiji plasirati javnosti, jer njihov cilj jeste kaljanje časti vjernika i prikazivanje vjernika kao potencijalnih terorista s kojima država treba da se obračuna.

O kakvim se ekspertima radi dovoljno svjedoče laži koje oni preko medija plasiraju u javnost. Jedna od tih laži je tvrdnja da su Maočani imali saznanja i informacije o famoznoj policijskoj akciji, čiji je besmisao zaprepastio ne samo domaću, već i svjetsku javnost. Možda se pitate odkud sada ova informacija?

Ako samo malo razmislite doći će te do logičkog zaključka. Naime, operacija hapšenja i teroriziranja muslimana u Maoči je prema nekim izjavama koštala 117 000 KM, a po drugim izjavama 170 000 KM. U svakom slučaju, radi se o velikoj količini novca za koje će nadležni u akciji morati nekome da polažu račune. Kako je sama akcija doživjela totalni debakl, i kako od silnog medijskog napuhavanja i tenzija nije ispalo nešto veliko kao što su očekivali, sada policija traži načina da opravda ovaj svoj neuspjeh.

U saradnji sa novinarima, policija u javnost polako počinje da plasira informaciju da je u okolici Maoče skriveno pola tone eksploziva, što zvuči zastrašujuće. No, ta bijedna policija nema informaciju tačne lokacije, ali zato su tu lešinari novinari koji putem njihovih novinarsko-spletkaroških metoda počinju da informišu javnost kako jedan od uhapšenih priznaje da je eksploziv sakriven, ali da on ne zna gdje. Jedini koji to zna je Nusret Imamović, na kojeg je kao imama džemata u Maoči svakako najlakše baciti ljagu i lažno ga optužiti.

Međutim, policija u svojim nesigurnim izjavama “da se trenutno ne može sa sigurnošću tvrditi da je poslije akcije ostalo u Gornjoj Maoči još naoružanja, ali se ne može tvrditi da je sve pronađeno”, koju je dao Mirko Okolić za “Fokus”, ostavlja novinarskim lešinarima prostor za manipulaciju i izmišljanje priča.


Novinari tako pričom o sakrivenom eksplozivu pripremaju javnost koja treba da prihvati „dokaze“ od strane policije. To nije nešto neobično. Nakon ovako velikog neuspjeha akcije policija mora da pruži javnosti dokaze o opravdanosti iste kao i da nadređenima polože račune za protraćeni novac. Isto tako, tužilaštvo mora da pronađe dokaze za „napakovane“ optužbe o prijetnji ustavnom poretku BiH. Tako policija čeka pogodan momenat da u javnost plasira “dokaze” o sakrivenom eksplozivu.

Iz ovoga vam je jasno koji će koraci uslijediti. Policija će podmetnuti eksploziv na neku lokaciju okolo sela Maoče, a zatim će tu lokaciju “otkriti” javnosti. Zatim dolaze novinari-lešinari da tu lokaciju slikaju i snimaju i eto ga – javnost je dobila dokaze da su policija i lešinari, pardon, novinari, govorili istinu.

Oni koji će plasirati takvu „istinu“ ni sami ne vjeruju u nju. Hoće li javnost povjerovati, ostaje da se vidi?

Put vjernika

24. safer 1431.

8. februar 2010.

 

 

SHARE