Pomaganje kafirom u borbi protiv muslimana zulumćara

1991
islamske teme fetve

Zbog bitnosti ovog pitanja i sve većih praktičnih grešaka koje se događaju kao produkt neznanja kod mnogih muslimana ukratko ćemo spomenuti pojašnjenje selefa u ovoj mes’eli.

Uopšteno govoreći imamo dva stava koji su bliski:

1. Stav većine (džumhura) je zabrana, kažu to je haram. Ovog stava su bili malikije, šafije, hanbelije i drugi.

Kao dokaz navode općenite tekstove koje su učenjaci spomenuli o zabranjenosti potpomaganja nevjernicima protiv vjernika. A takvih dokaza je puno.

2. Stav hanefija je dozvola pod uvjetom da su muslimani gornji a nevjernici su pod komandom, vlašću, upravom muslimana.

Kao dokaz navode da je to poput potpomaganja psima u borbi i sl.

Za detaljnije pojašnjenje ova dva stava, njihove dokaze i koji je stav ispravniji pogledati tekst “Propis potpomaganja nevjernicima u borbi protiv muslimana”

(http://www.stazomislama.com/propis-potpomaganja-nevjernicima-u-borbi-protiv-muslimana/ )

Ova dva stava su jako bliska jer čak i neki od učenjaka koji u osnovi vide zabranu ovakvog postupka dozvolili su to u određenim situacijama.

Tako poznati Šafijski učenjak Sulejman ibn Muhammed Budžejrimi, kaže:

ولا يستعان عليهم بكافر لأنه يحرم تسليطه على المسلم إلا لضرورة بأن كثروا وأحاطوا بنا

„Nije dozvoljeno potpomognuti se nevjernikom u borbi protiv bugata jer nije dozvoljeno učiniti nevjernika nadmoćnim nad muslimanom, osim ako se radi o nuždi (daruri), poput toga da ih ima puno i da su nas opkolili.” (Tuhfetul-Habib ala Šerhil-Habib, 4/234)

Mustafa ibn Sa’d Er-Ruhajbani, od hanbelijskih učenjaka nakon što je spomenuo opštu zabranu pomaganja kjafirima protiv bugata (nasilnika od muslimana) kaže: „Osim ako se radi o nuždi poput toga da im se nosioci istine ne mogu suprostaviti.” (Metalibu Ulin–Nuha fi Šerhi Gajetil-Munteha, 6/268)

Ibn Hazm kaže: “A što se tiče onoga od muslimana koji je na granici a koga njegova srdžba navede pa se potpomogne mušricima i harbijjinima (ljudi iz nevjerničke zemlje protiv koje muslimani ratuju) i dopusti im da ubijaju onoga ko se njemu suprostavlja od muslimana, da im uzimaju imetak ili da ih porobljavaju, pa ako je njegova ruka gornja (tj. ima vlast nad njima) i kafiri slijede njega (tj. pod njegovom su kontrolom) onda je on tim postupkom na vrhuncu fiska ali time nije nevjernik, jer nije učinio nešto što iziskuje kufr; po Kur’anu ili idžma’u.”

Ovo nije me’sela kada kafir ratuje protiv muslimana pa ga musliman pomogne što predstavlja kufr, već me’sela kada se musliman bori protiv muslimana pa pozove nevjernike u pomoć.

Nastavlja Imam ibn Hazm i kaže: “Ali, ako se nad njim sprovodi odluka nevjernika (tj. oni imaju vlast nad muslimanima) onda je on kafir shodno onome što smo spomenuli. A ako su podjednaki u tome (niti on ima vlast nad njima niti oni nad njim) onda ne vidimo da je time postao kafir, a Allah najbolje zna.” (El-Muhalla bil-Asar, 12/126)

Ibn Hazm, dakle, pravi razliku pa pojašnjava da se ovo djelo neće smatrati kufrom osim ako muslimani budu ispomoć kjafirima u borbi protiv muslimana. Međutim, ako u toj borbi i vlasti jednih nad drugima budu muslimani gornji ili budu podjednaki sa kjafirima onda uzimanje nevjernika kao ispomoći neće biti djelo kufra. Ovaj govor također navodi i šejh Abdul-Aziz Et-Tarifi u djelu El-I’lam bi Šerhi Nevakidil-Islam, 31. str. te spominje da jedino ako će takva borba protiv bugata dovesti do jačanja i dominiranja kafira nad muslimanima i okorišćavanje kafira tom borbom biti veće od okorišćavanja muslimana onda je to, bez sumnje kufr a mimo toga nije kufr i riddet.

Hanefijski učenjak Muhammed ibn Ahmed Es-Serhesi kaže, nakon pojašnjenja da se ne smiju pomoći kjafiri dok oni napadaju muslimane:

ولا بأس بأن يستعين أهل العدل بقوم من أهل البغي وأهل الذمة على الخوارج إذا كان حكم أهل العدل ظاهرا.

„A nema prepreke da se pravedni muslimani potpomognu bugatima i zimijama (nevjernici štićenici u islamskoj državi) protiv haridžija ako je sud muslimana gornji.” (El-Mebsut, 10/134)

Imam Nevevi od šafijskih učenjaka kaže: „Nije dozvoljeno potpomagati se nevjernicima protiv njih (bugata), jer nije dozvoljeno uzdići kafira nad muslimanom.”

Dok nije rekao:

إلا أن يحتاج إلى الاستعانة بهم، فيجوز بشرطين:

“Osim ako budu u potrebi za pomaganje sa njima (kjafirima), tada će to biti dozvoljeno pod dva uvjeta:

– Prvi: Da imaju hrabrosti i da idu naprijed.

– Drugi: Da su (muslimani) u mogućnosti da ih spriječe (kjafire) od toga da nasrnu na bugate nakon što oni budu poraženi.

Obaveza je objediniti ova dva uvjeta kako bi pomaganje sa njima bilo dozvoljeno.” (Revdatuet-Talibin, 10/60)

Ebu Muhammed, od hanefijskih učenjaka dodaje još neke uvjete pa nakon što je spomenuo da je dozvoljeno pomoći se kjafirima protiv bugata u situaciji kada muslimani nisu u mogućnosti sami se odbraniti kaže:

ما أيقنو أنهم في استنصارهم: لا يؤذون مسلما ولا ذميا – في دم أو مال أو حرمة مما لا يحل.

“Ako oni (muslimani) budu sigurni da dok im ovi (kjafiri) budu pomagali neće uznemiravati muslimane ili zimmijje (štićenike muslimanske države) kada za to nemaju pravo bilo da se radi o krvi ili imetku ili drugome. Dokaz za to (dozvolu uzmanja kjafira kao pomoć u borbi protiv bugata) je govor Allaha, Uzvišenog:

وقد فصل لكم ما حرم عليكم إلا ما اضطررتم إليه

“On vam je već objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji (potrebi).” (El-En’am, 119)

I kaže dalje:

“A ako musliman, pojedinac bio ili skupina, zna da će u traženju pomoći od onih sa kojima ratuje ili od zimmijja biti uznemiravanja (činjenja nepravde) nekog od muslimana ili štićenika kada to nema pravo onda mu je haram da se njima pomaže pa makar i bio ubijen. On će saburati na Allahovoj odredbi pa makar bio uništen njegov život, porodica i imetak. Ili da se bori dok ne preseli kao plemeniti šehid. Smrt će svima doć i niko ne može produžiti svoj rok. Dokaz za ovo je to da nije dozvoljeno odagnati nepravdu od sebe na taj način što ćeš je prebaciti na druge, i oko ovoga nema razilaženja.” (pogledaj El-Muhalla bil-Asar, 11/355)

Iz prethodno rečenog se zaključuje da su uvjeti onih koji su dozvolili ovaj postupak sljedeći:

1. Da muslimani budu u potrebi za tim.
2. Da muslimani vladaju nad kjafirima.
3. Da kjafiri budu pod komandom muslimana.
4. Da kjafiri idu naprijed u borbu.
5. Da kjafiri obustave napad kada muslimani kažu.
6. Da se ne čini nepravda nikome.

Od onih koji su kategorički odbili da se musliman pomogne kjafirom protiv bugata je bio šejh Abdullatif ibn Abdur-Rahman Alu Šejh, koji kaže:

“A što se tiče toga da musliman traži pomoć od mušrika protiv bugata to niko nije dozvolio osim iznimno mišljenje onih koji se oslanjaju na kijas (analogiju).” (pogledaj Medžmu’atur-Resail vel-Mesail en-Nedždijje, 3/68)

Pa kao rezime možemo reći da se ovaj postupak ne može smatrati kufrom i otpadništvom i da to niko od učenjaka nije rekao. Oko dozvoljenosti postoji razilaženje, kao što smo već spomenuli, ali se ni onaj ko ovo dozvoli niti onaj koji ovo počini ne smije tekfiriti. Ne postoji dokaz koji na to ukazuje.

Ovim biva jasna greška nekih muslimana koji nisu ispravno shvatili ovo pitanje pa su pomislili da je ovo pitanje poput pitanja da musliman pomaže kjafirima protiv drugih muslimana i tako tekfirili one koji nisu upali u djelo riddeta.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: prof. Ifet Zukorlić

Izvor: http://dzematfurqan.blogspot.de/2015/08/da-li-je-uzimanje-kjafira-kao-pomocnika.html

Obrada i naslov: Put vjernika

SHARE