Poslat sam u daleku zemlju da se borim protiv muslimana, ali sam, umjesto toga, postao jedan od njih

548

Majkovo interesovanje za islam je počelo 2001. godine kada mu je njegov prevodilac iz Afganistana poklonio Kur’an.  Majk je zapravo osjećao duboko poštovanje prema duhovnoj snazi ljudi protiv kojih se borio.  Želio je da shvati šta je to u njihovoj vjeri što ih je inspirisalo da joj budu toliko privrženi. On to nikada nije mogao da razumije.

Prošlog mjeseca, godinu dana poslije privatnog učenja pred imamom Saburom, Majk je izgovorio šehadet u mesdžidu u Njujorku.  Sada je i zvanično postao sljedbenik islamske vjere.

Kao musliman, poslije uzimanja abdesta i okretanja u pravcu Ka’be u Meki, svakodnevno klanja pet dnevnih namaza.  (Prvi put je koristio kompas da bi trakom na podu označio pravac Kible).

“Islam”, rekao je imam, „je način života, što je više od obične religije.  Islam nas podučava u svakoj situaciji kako da postupimo, a sve to postaje način obožavanja Svemogućeg Allaha.”

Majk se u potpunosti složio s tim.  Prihvatio je sve zahtjeve na koje je naišao kada je postao musliman. To nije uopšte čudno za vojnika kao što je bio on.  Prema riječima Majka, islam i vojska imaju sličnu strukturu: “U pogledu discipline, vojska se ne razlikuje previše od islama.”

Svakodnevno je pratio vrijeme namaza na websajtu mesdžida.  Vrijeme pet dnevnih namaza je uređeno u skladu sa položajem sunca, od njegovog izlaska pa sve do zalaska.  Majk mora da ustaje rano u 04:30 časova po lokalnom vremenu da bi klanjao sabah na vrijeme.

Majkov prosjek ocjena na Državnom univerzitetu u Njujorku je 4.0, i namjerava da postane doktor nauka ako uspješno prođe kroz ispitivanja.  Majk je također bio u bolnici jer je patio od stresa i veoma zastrašujućih mentalnih poremećaja.

Ako bi Ujka Sem (Uncle Sam – alegorični naziv za američku vladu) koristio svoj prst kao pokazivač na Ouija ploči (ploča za gatanje) da bi pronašao omladinu od koje bi američka vojska imala koristi, najvjerovatnije bi se njegov prst zaustavio na Majku.

Majk je visok, lijep, ljubazan i stasit čovjek – vojnik bez mana.  On govori blagim tonom, pun je samopouzdanja, inteligentan je i ima široki pogled na svijet. Uvijek je bio biran za lidera, bilo na poslu, u školi ili u društvenoj zajednici.

Majk je bio jedan od prvih američkih vojnika koji su poslani 2001. godine u Afganistan.  Zatim je, 15 mjeseci kasnije, bio među prvima koji su poslani u Irak.  Baš kao i većina drugih ratnih veterana, on voli da priča o zanimljivim događajima koji su se zbili dok je tamo boravio.

Bio je najsrećnija osoba kad je čuo da se u Pešavaru, Pakistanu, koji graniči sa Afganistanom, nalazi Burger King.  Ako ne bi bilo javnog prijevoza na graničnom prijelazu Kiber, on bi sa svojim prijateljima otišao u Dželalabad koji je udaljen sat i po vremena.  Na to putovanje je išla grupa od 12 ljudi u tri vozila koja su bila puna oružja.

“Otišli bi tamo na brzinu da jedemo burgere, i onda bi se još brže vratili u Pakistan.  Ako bi smo na putu naišli na nekoga, mi bi smo ga bez razmišljanja ubili”, rekao je Majk.

Neovisno od toga, Majk je provodio vrijeme u strahu, a imao je i noćne more.

“Svi dijelovi moga tijela”, otkrio nam je blagim glasom, “ bili su kao odvojeni jedni od drugih.”

Ipak, imam Sabur je bio uyrokom njegova spasa.

“Ne znam šta je to bilo, ali sam osjećao nešto čime je zračio  imam Sabur”, Majk je rekao. “On me je već bio naučio kako da imam vjeru u Allaha. ”

“Majk zna da tu nema ništa novo niti iznenađujuće sa moje strane”, rekao je imam Sabur.  “Ja sam ga samo saslušao i podsjetio da svako napravi greške u prošlosti, i da će se vjerovatno praviti greške i u budućnosti.  Samo je Allah savršen!”

Majk se pridružio vojsci 1998. godine.  On nije uspio da završi prvi semester na univerzitetu, pa se, na preporuku svog strica, pridružio vojsci kako bi postao disciplinovanija i zrelija osoba.  Svi iz njegove porodice su veterani mornarice.  Pričali su o svojim uspjesima, ekspedicijama i drugarstvu.  Odavali su utisak da je vojnički život daleko ugodniji od univerzitetskog života, iako ni jedan od njih nije direktno učestvovao u borbama.

Nakon svog prvog odlaska na front, Majk je osjećao da je ono o čemu je sanjao postalo stvarnost.  Bio je stacioniran u Koreji i Bosni, posjetio je 27 zemalja, i zaradio nekoliko lijepih medalja na svojoj uniformi.  Prisustvovao je mnogim inaguracijama.  Uživao je u svakom tom trenutku.

Mjesec dana nakon što je istekao njegov ugovor, napadnut je Svjetski trgovački centar, pa se Majk ponovo vratio u vojnu službu.

Majk je namjeravao da postane pripadnik medicinskog osoblja u specijalnim snagama, ali su mu dali posao stručnjaka za civilne poslove, a to očigledno “nije ništa drugo nego socijalni posao koji je previše cijenjen.”

Majkov zadatak je bio da uradi procjenu štete i situacije u selima, pregovara sa istaknutim ličnostima tih sela, govori o potrebi gradnje škola, klinika i bolnica, i da organizuje izgradnju istih.

“Bio sam od onih ljudi koji su osmjehujući dolazili na sastanake i koji su se pretvarali da su sretni: ‘Slušajte, izgradit ćemo vam školu.’”

Međutim, Majk nije bio imun na ironiju života u bivšoj staroj kraljevskoj palati u Dželalabadu, koja je, po njegovim riječima, bila “prelijepa prije nego što su je srušili”, ili u Faludži prije nego što su “marinci došli i opustošili  to mjesto”, da bi ispalo da su oni davali poklone stanovništvu time što su pravili građevine koje su prethodno sami bili uništili.

“Ljudi nas nisu voljeli jer smo im uništili sve što su imali”, rekao je Majk.  “Morali smo da izgradimo mnoge objekte kako bi popravili ugled američkih vojnih snaga.”

Ipak, Majk je želio da doprinese borbi protiv “terorizma” na neki drugi način.  Želio je da radi nešto prijatnije kao što je “razvaljivanje vrata i učestvovanje u borbi.”

Zbog toga se Majk, koji je u to vrijeme radio kao “Bravo 18” stručnjak za oružje, pridružio timu koji je učestvovao u stvarnoj borbi, ali, bilo je to samo u toku noći, jer ako bi to radio i u toku dana, neko bi ga mogao prepoznati.  Na taj način, Majk bi lakše podnosio teškoće “povratka na posao koji je obavljao tokom dana i ‘osmjehivanja’ svojim neprijateljima.”

Ali poslije samo četiri mjeseca provedenih na frontu, noćne more su ga počele proganjati.

Medicinsko osoblje mu je dalo Valijum i reklo mu je: “Ako ne budeš mogao spavati, nećeš više moći da radiš za nas.”

Tako je Majk svake noći počeo da pije po jedan Valijum, ali je samo poslije jednog mjeseca trebao da popije tri do četiri Valijuma da bi bio u stanju da zaspi.

Majk je također konzumirao alkohol.  Svi njegovi prijatelji su to isto činili.  Alkohol im je ulijevao hrabrost, a usput bi mogli i da se opuste i da pričaju o svojim noćnim morama.

“Mogli smo da koristimo drogu ili bilo šta drugo.  Bez obzira na ono što se dogodilo u akciji, kad god smo se vratili iz borbe i odložili naše oružje i opremu, neko od nas bi izvukao flašu alkohola koja bi nam dala snagu da pričamo o bilo čemu.”

“To je za nas bila normalna stvar.  Ako nismo bili pijani, onda nismo mogli slobodno da izrazimo naša osjećanja.”

Ovo se desilo kada su bili u Iraku.  Tada su počeli da koriste vrlo jake droge.

“Sa američkim parama si mogao ući u bilo koju farmaciju i dobiti što god si zatražio.  U početku bih zamolio nekoga da mi napiše na arapskom ‘Oxycontin’ i ‘Valium’ na komadiću papira, ali su  me farmaceuti kasnije poznavali.”

Naravno, Majk je postao ozbiljno ovisan o drogi i alkoholu.  Stoga su ga Oružane snage poslale u Centar za liječenje alkoholizma i narkomanije.  Proveo je osam sedmica u veoma mirnim i dosadnim uslovima, a svoj izlazak iz centra je proslavio u nekom baru sa 12 pakovanja droge.

Majk je bio toliko depresivan da je pokušao da izvrši samoubistvo.  Jednom je popio sve tablete  koje mu je doktor propisao.

“Tablete me nisu uspjele ubiti”, rekao je on, “zato sam nastavio da i dalje pijem, a postajao sam puno  više ovisniji o drogi.”

Majk se onda ponudio da ga zatvore u državni zatvor.

Nakon što je prestao da bude alkoholičar, Majk je proveo dane u zatvoru čitajući Kur’an.  Kada je izašao iz zatvora, odmah se pridružio džematu mesdžida u Kimbl ulici (Kemble Street), gdje su ga upitali da im bude imam.

Majk je napravio nekoliko velikih promjena u svom životu.  Odbranio je i doktorsku disertaciju.  On razumije da se, zbog svoje prošlosti, neprestano mora dokazivati među svojim radnim kolegama i prijateljima.  Sjetio se riječi imama Sabura: “Niko nije bezgriješan.”  Od tada pa na dalje, Majk se u potpunosti promijenio.  On uvijek poštiva Allahove naredbe, kao što je to zapazio i kod svojih neprijatelja za vrijeme svog ratovanja.

“Muslimani posjeduju veliki moral i duhovna sredstva.  U stvari, sve što rade, to je iz pokornosti Allahu, dželle šanuhu.  Ovo stvar se mnogo razlikuje od stanja američkog naroda”, rekao je Majk.

Izvor: http://prisonerofjoy.blogspot.com/

SHARE