Usporedite poteškoće prvih generacija sa slikom koju predstavljaju tzv. “islamski učenjaci” današnjice, koji obećavaju predivnu državu osnovanu bez straha i borbe, svako ima svoju kuću, izobilje hrane, a gomile nemuslimana prihvataju islam nakon što su vidjeli nas i našu državu.
Kada ljudi govore o džihadu na Allahovom putu, to zvuči tako lijepo. Kako li su predivne riječi: ”džihad na Allahovom putu.” Ali, u stvarnosti, nisu svi rezultati i sva zbivanja džihada tako lijepa.
U džihadu nema uvijek vatrenih govora i propovijedi, nema uvijek trofeja i medalja, i nema uvijek pobjeda, ali tu možemo vidjeti smrt onih koje volimo, patnje ranjenih prijatelja, odvojene dijelove tijela, gubljenje imetka, manjak potpore i podrške.
Uz dodatak na to, u džihadu ima još mnogo drugih neprijatnih prizora: raznolikost ljudi sa razlikama u mišljenjima koje postoje među njima… ovoga je udario onaj, neki drugi je imao diskusiju sa nekim… to je u ljudskoj prirodi (muslimani nisu meleci): greške, mišljenja, pogledi: nešto od toga je dopušteno (u islamu), a nešto nije.
Očita je i velika razlika između ljepote riječi „ponovno uspostavljanje hilafeta“ i cijene da bi se to ostvarilo.
Ako pogledamo u ljudske pretpostavke o islamskoj državi, vidjet ćemo da ljudi zamišljaju svijet snova, svijet pun prelijepih slika, na ivici letećih tepiha, zaneseni briljantnim bojama, sa kišom koja konstanto lije iz nebesa, naši neprijatelji nas se boje, znajući da nas časni meleci potpomažu u toku ratovanja.
Oni zamišljaju islamsku državu u kojoj niko nije ni siromašan ni bolestan, i ako neko nešto zaželi, to se odmah pojavi ispred njega. Ali, ako razmislimo o islamskoj državi koja je postojala u Medini za vrijeme Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, vidjet ćemo da su sljedbenici Poslanika Muhammeda, neka je Allahov mir i bereket na njega, njegovu porodicu i ashabe, pretrpili ništa manje poteškoća nego u Mekki.
Bilo je teških vremena punih straha među ashabima, Allah bio zadovoljan sa njima, kao što se to desilo u bitki na Hendeku.
“Kad su vam došli i odozgo i odozdo, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali.” (Časni Kur’an, Sura 33, “Ahzab”, ajet 10)
Mogao se vidjeti strah u njihovim očima zbog silne opasnosti nametnute od strane neprijatelja islama. To je bio test od Svevišnjeg od kojeg bi se i zemlja zdrobila.
Usporedite poteškoće prvih generacija sa slikom koju predstavljaju tzv. “islamski učenjaci” današnjice, koji obećavaju predivnu državu osnovanu bez straha i borbe, svako ima svoju kuću, izobilje hrane, a gomile nemuslimana prihvataju islam nakon što su vidjeli nas i našu državu.
Bez sumnje, tu bi bilo onih koji bi prihvatili islam svijesno i sa uvjerenjem da su muslimani prava skupina sa kojom treba da budu, tj. zajednica koja garantuje dunjalučka dobra, budući da druge zajednice nisu sposobne za to.
Ali, šta ako vam sada kažem da su trojca od četvorice pravednih halifa, Allah bio zadovoljan sa njima, Omer ibn el Hattab, Osman ibn Affan i Alija ibn ebi Talib, mučenički ubijeni. I sve se to desilo za vrijeme pravednog hilafeta, Najmilostiviji daruje svoju Milost onome kome On hoće. Oni koji ne poznaju suštinu islama, žive u prividnom, iluzornom svijetu i čim dođe do situacije da se trebaju suočiti sa svojim iskušenjima oni traže utočište na pogrešnim mjestima, zatim odustanu i priznaju da su nesposobni da istraju u poteškoćama ovog života i ništa sem kazne neće biti njihova “nagrada” na Ahiretu, dok će ustrajan musliman tražiti pomoć i utočište samo kod Allaha, neka je Slavljen On, a na Ahiretu, Allahovom milošću, ući će u Džennet – konačno boravište ustrajnih vjernika.
Zaista, život ograničen knjigama, razmišljanjima, olovkom i papirom nije islam. Islam je ljudski život sa svim svojim usponima i padovima. Ispravna djela potkrepljuju i podupiru stav, dok greške pomažu da naučimo nešto novo, da prepoznamo grešku i izbjegavamo da je ponovimo.
Greške u islamu su neizbježne i očekivane, zbog toga su muslimanima objavljena Veličanstvena pravila o kažnjavanju i nagrađivanju, a muslimanima je islamski monoteizam (tewhid) i težnja ka slijeđenju Allahove vjere obaveza. Ako bacimo kratki pogled na raniju historiju islama, naći ćemo mnogo primjera ovakvih grešaka; evo nekoliko njih:
– Bitka na devi je bila bitka među muslimanima u kojoj su Talha i Zubejr, Allah bio zadovoljan sa njima, poginuli kao šehidi, radosne vjesti u Džennetu za njih.
– Bitka na Siffinu između vojski Alije ibn Ebi Taliba i Muavije ibn Ebi Sufjana, Allah bio zadovoljan sa njima, je još jedan primjer greške.
Ratovanje je jedan od aspekata ljudske egzistencije i ne bi trebalo da bude zaboravljeno niti zanemareno. Život muslimana nije samo ustajanje noću na namaz, post tokom dana, konstantno moljenje za oprost grijeha, razmjena poklona i ostala korisna djela.
Mi prozivamo onu grupu ljudi koja daje prednost činjenju manje bitnih dobrih djela ignorišući mnogo bitnija bojeći se da ne upadnu u grešku. Oni su slijepi pored očiju i ne vide Allahovu veličinu.
Džihad na Allahovom putu je ljudska aktivnost za pribavljanje moći i dominacije. Džihad je spoj misli i djela.
Oni koji su pozvani sablji ne bi trebali da se okrenu i da se “bore” podučavajući ljude (tj. ne bi trebalo da odbiju džihad pravdajući se time da oni čine dawu, tj. pozivaju u islam), već da pripreme svoja srca da iskuse vrelinu sablje. To je naređenje Stvoritelja.
Da, možeš ili da izdaješ mjesečni magazin, ili da osnuješ opozicionu stranku, stranku koja bi pozivala u napredak, strpljivo iščekujući oslobađanje zatvorenih muslimana i nadajući se da će novi vladar uskoro doći, koji će možda u sebi imati više ljudskosti nego prošli sporoumirući tiranin, onda je tvoj posao gotov. U tvom čuvanom i ažuriranom dosijeu kod nadležnih organa bit će navedeno da si ti poštovan (primjeran) protivnik.
Ali ako kažeš: “Ustanimo i borimo se!”, “Težimo ka Allahovom putu!” onda bi trebao očekivati poslijedice. Trebao bi da budeš spreman da se suočiš sa onim što su iskusili tvoji prethodnici, kao što su Abdullah Azzam, Hattab i mnogi drugi.
Dijete će možda osijedjeti, ali mnogi neće moći izdržati stvarnost borbe u ime Allaha, neka je Slavljen On, osim istinskih vjernika, i prije nego se okreneš Pravom putu ka Džennetu, dobro promisli o tvom nijjetu, budi čvrst u tvom ubjeđenju u Najmilostivijeg i boj se Njega, tako da ne bi kasnije rekao “Bio sam prevaren”.
Ako osjećaš da si nesposoban da ustaneš i da se boriš, onda bar priznaj da si poput onih koji, ugniježđeni poput vrabaca sa svojim žutim kljunovima, jedu, piju i gledaju život kako prolazi kroz prozore svojih boravišta dok se vodi ljuta bitka između muslimana i nevjernika. A kada se bitka jednom završi, neki od njih će doći sa svojim “važnim” govorima da nam kažu: “Račeno vam je”, “Zar vas nismo upozorili”, “Očekujemo”, “Mi… mi smo…”, itd., itd. Allah im skratio njihove dugačke jezike! On, Slavljen neka je, kaže:
“…ne želeći da vam pomognu. A kad zavlada strah, vidiš ih kako gledaju u tebe kolutajući svojim očima kao pred smrt onesviješćeni; čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima, škrti da učine bilo kakvo dobro. Oni ne vjeruju, i zato će Allah djela njihova poništiti; a to je Allahu lako”. (Časni Kur’an, Sura 33, “Ahzab”, ajet 19)
(Iz predavanja šejha Ebu Džendela el-Azdija)
Izvor: Kavkaz Centar
Prijevod: Gariban
Napomena: Ovaj članak je prvobitno objavljen 9. juna 2010. godine pod naslovom “Poteškoće džihada”
