Pravedni halifa Omer: I zaista nema hilafeta osim nakon dogovaranja

Popularno na sajtu

Imam Buhari bilježi predaju od Ibn ‘Abbasa radijellahu anhu u kojoj kaže:

„Učio sam (Kur’an) kod nekih muhadžira, a jedan od njih bio je Abdur-Rahman b. Auf. Za vrijeme moga boravka kod njega na Mini – a on je bio kod Omera b. Hattaba na poslednjem hadždžu koji je on obavio – došao mi je Abdur-Rahman  i rekao: ‘Da si vidio danas čovjeka koji je došao vođi pravovjernih i rekao: ‘Želiš li primiti osobu koja govori: Da je umro Omer, ja bih prisegu dao tom i tom! Tako mi Allaha, i prisega je Ebu Bekru bila iznenada, pa je ispunjena’. Omera je to razljutilo, te reče: Ja ću ako Allah da, večeras stajati među  ljudima i upozoriti  ih na ove koji žele nasilno preoteti njihove položaje!’.

‘Nemoj, vođo pravovjernih’, rekoh mu, ‘jer se na skupu nalazi masa neukih i neiskusnih ljudi. Oni će biti većina među onima koji će biti u blizni tebe kada ustaneš među svijetom. Bojim se da ne održiš govor koji će raznositi svaki glasnik, a da ga pravilno nije shvatio, ne dodjeljujući mu odgovarajuće mjesto.’

‘Da, tako mi Allaha, ja ću to, ako Allah da, uraditi na prvom sastanku u Medini’, reče Omer.'„

Ibn ‘Abbas dalje pripovjeda: “Došli smo u Medinu krajem zul-hidžeta. Kada je došao petak i kada je sunce prešlo zenit, požurio sam (u džamiju).Tu sam našao Seida b. Zejda b. Amra b. Nufejla kako sjedi na ćošku mimbera. Sjeo sam do njega, tako da je moje koljeno dodirivalo njegovo. Ukoro se pojavio i Omera b. Hattab. Kada sam ga vidio kako dolazi, rekoh Seidu b. Zejdu b. Amru b. Nufejlu: Večeras će on, zaista, održati govor kakav nije održao otkako je postao halifa!’, ali me je on ukorio rekavši: ‘Šta očekuješ da će kazati, a da dosad nije rekao?’

Omer je potom sjeo na mimber i kada je mujezin završio, on je ustao i uputio hvalu Allahu kakvu On zaslužuje, a zatim rekao: ‘Održaću vam govor za koji  mi je suđeno da vam ga održim. Ne znam, možda je to pred moju smrt. Ko ga razumije i zapamti neka ga prenosi gdje god ga odnese njegova jahalica, a ko se boji da ga nije zapamtio – ne dopuštam nikome da laže na mene! Allah je ,zaista, poslao Muhammeda, sallallahu aleji ve sellem, s istinom, i On mu je objavio Knjigu. A u onome što  je objavljeno nalazi se i ajet o kamenovanju. Mi smo čitali, zapamtili i shvatili. Allahov je Poslanik alejhis-selam, davao kamenovati, a i mi smo to činili poslije njega. Bojim se da ne dođe vrijeme kad će neko reći: ‘Tako nam Allaha, mi u Allahovoj knjizi ne nalazimo ajet o kamenovanju!’, te će tako, zapostavivši farz koji je Allah objavio, zalutati.

Kamenovanje onoga koji je počinio blud, a ženjen je ili udavan, za muškarce i žene, kada se ponudi dokaz, ili se ustanovi trudnoća, ili dođe do priznanja – istina je u Allahovoj knjizi!

Mi smo u Allahovoj knjizi, između ostaloga, čitali: ‘Nemojte se pripisivati očevima koji nisu vaši očevi’ (ili je rekao: zaista je nevjerstvo da se pripisujete očevima koji nisu vaši). Zar nije Allahov Poslanik alejhis-selam, rekao: ‘Nemojte me hvaliti onako kako su hvalili Isaa, sina Merjemina, nego recite: Allahov rob i Njegov Poslanik.’

Nadalje, došlo je do mene da neko među vama govori: ‘Tako mi Allaha, ako umre Omer, dat ću prisegu tome i tome!’ Ne dopustite da čovjek bude zaveden, te da kaže kako je prisega Ebu Bekra bila iznenada, pa je ispunjena. Da, to je, zaista, bilo tako, ali (nas) je Allah sačuvao njenog zla. Među vama nema niko kome će se svijet prikloniti kao Ebu Bekru.

Ko da prisegu nekom čovjeku bez (prethodnog) dogovora s muslimanima – njemu se ne daje prisega, niti onima koji su mu dali prisegu, iz bojazni da ne dođe do ubijanja.

Bilo je, zaista, onih koji su nas, kada je Allah dao smrt Svome Vjerovjesniku, alejhis-selam, obavijestili da su se ensarije razišle s nama, te su se sastali u šatoru Benu-Sa'ide. S nama su se bili razišli Alija, Zubejr i ko je bio s njima. Muhadžiri su se bili okupili oko Ebu Bekra, te mu rekoh: ‘O Ebu Bekre, povedi nas ovoj našoj braći ensarijama!’ krenuli smo njima, i kad smo im se približili, sretosmo dva njihova dobra čovjeka te nas oni obavijestiše o tome s čime se narod složio i upitaše: ‘Gdje ste naumili, o muhadžiri?’

‘Idemo ovoj svojoj braći ensarijama’, odgovorili smo.

‘Nemojte im se približavati, nego obavite svoj posao!’, rekoše njih dvojica. Tada ja rekoh: ‘Tako mi Allaha, mi ćemo otići kod njih!’ krenuli smo i došli kod njih u šator Benu-Sa'ide. Vidjeli smo među njima čovjeka zamaskiranog lica.

‘Ko je ovaj?’, upitao sam.

‘To je S'ad ibn Ubade’, odgovoriše oni.

‘A šta mu je?’, upitah.

‘Hvata ga groznica’, rekoše oni. Kad smo malo sjeli, njihov je govornik izrekao šehadet, zatim hvalu Allahu kakva Njemu dolikuje, a onda rekao: ‘Mi smo Allahovi pomagači i vojska islama, a vi, o muhadžiri, vi ste (mala) grupa. Došla je mala grupa nomada iz vašeg naroda i sada nas oni žele iskorijeniti i oteti svu vlast. Kada je on zašutio, htio sam ja uzeti riječi – a već sam bio pripremio govor koji mi se dopao i koji sam htio održati pred Ebu Bekrom, ali sam ga se malo ustručavao.

Htio sam početi sa svojim govorom, kad mi Ebu Bekr reče: ‘Polahko!’ Nisam ga želio razljutiti. Potom je govorio Ebu Bekr, a on je bio blaži i dostojanstveniji od mene. Tako mi Allaha, nije izostavio nijednu riječ koja mi se dopala u govoru što sam ga bio zamislio, a da on nju, ili bolju od nje, nije izrekao u svome nadahnuću, sve dok nije zašutio. Rekao je:

‘Ono što ste dobro o sebi rekli – vi ste toga i dostojni. Ovo će se priznati samo plemenu Kurejš. Oni su srž arapa po porijeklu i mjestu življenja. Ja vam predlažem jednog od ove dvojice ljudi, pa dajte prisegu kojem hoćete!’ Uzeo je (potom) moju ruku i ruku Ebu Ubejde ibn Džerraha, koji je sjedio među nama.

To je bilo jedino što mi se nije dopalo od svega što je rekao. Tako mi Allaha, da mi glavu odsijeku, a da grijeh ne zaradim, bilo bi mi draže nego da budem vođa narodu u kojem je Ebu Bekr, osim ako bi mi moja duša pri smrti učinila nešto što sad ne osjećam. Neko je od ensarija rekao: ‘Da li od nas vođa i od vas vođa, o Kurejševići?’ Pojačala se galama i podigli su se glasovi da sam se pobojao razdora.

‘Pruži ruku Ebu Bekre!’, rekoh. On je pružio ruku i ja sam mu dao prisegu. Prisegu su mu dali i (ostali) muhadžiri, a potom i ensarije. Nakon toga  prišli smo Sa'du ibn Ubadi.

‘Ubili ste Sa'da ibn Ubadu!’, reče neko od njih.

‘Allah je ubio Sa'da ibn Ubadu!’, rekoh ja.

Mi, tako mi Allaha, nismo našli ništa bolje zbog čega smo bili došli od davanja prisege Ebu Bekru. Bojali smo se da, ako odemo od njih, nekom poslije nas ne daju prisegu, ili da im ne damo prisegu na ono što ne želimo, ili da se s njima ne raziđemo pa da nastane nered.

Onaj koji da prisegu nekom čovjeku, bez (prethodnog) savjetovanja s muslimanima – njega nije dopušteno slijediti, niti je dopušteno slijediti onog koji mu je dao prisegu, iz bojazni da ne dođe do ubijanja!'“.[1]

Također, imam Nesai bilježi ovu predaju u svojoj knjizi Es-Sunenu El-Kubra, uz jedan vrlo važan dodatak, a on glasi: „I zaista nema hilafeta osim nakon dogovaranja“.[2]

 

Koristi i pouke iz Ibn ‘Abbasove predaje

  1. Čovjek koji je izgovorio riječi: „Da je umro Omer, ja bih prisegu dao tome i tome!“, imao je stav i ubijeđenje da je muslimanu kao pojedincu dozvoljeno da on sam bira i proglašava halifu onoga koga on smatra odgovarajućim, i taj svoj stav je dokazao prisegom datom Ebu Bekru: „I prisega je Ebu Bekra bila iznenada, pa je ispunjena“.
  2. Kada je Omer radijellahu anhu čuo govor tog čovjeka, on ga nije pozvao kako bi ga nasamo upozorio i nesihatio, iako je bio u stanju to učiniti, već je Omer htio da na to upozori mulimane općenito, i da ih savjetuje, kako bi korist bila veća i obuhvatnija, pa je zbog toga i rekao da će se u vezi toga obratiti ljudima a ne samo tom čovjeku. I ovo ukazuje na ozbiljnost i opasnost tog postupka (proglašavanje halife bez prethodnog dogovaranja sa muslimanima).
  3. Ovakav govor (tj. da se daje prisega bez dogovaranja) je jako razljutio halifu Omera, te je Omer radijellahu anhu taj postupak opisao kao: „nasilno preotimanje tuđih položaja“, što znači da je to zulum, a svako djelo koje je učinjeno ili popraćeno zulumom se ne prihvata i nije važeće u šerijatu. Čak šta više, u šerijatu, pravo koje je nepravedno (zulumćarski) oduzeto, mora se vratiti njegovom vlasniku.
  4. Ashab Abdur-Rahman bin ‘Auf je savjetovao halifu Omera da se, sa tako važnim govorom, ne obraća običnom svijetu od muslimana, iz bojazni da će među njima biti onih koji neće pravilno shvatiti i prenijeti govor halife, te mu je ukazao na pravi način, a to: da se, s tim govorom, obrati stanovnicima Medine, koju je nazvao mjestom Hidžre i sunneta. Zato što su tamo bili učeni i ugledni ashabi koji su dobro poznavali vjeru, i koji su bili iskreni i pravedni u prenošenju iste.
  5. Imam ibn Hadžer u svom komentaru na Sahihul-Buhari spominje govor ibn Et-Tina u kojem kaže: (A poenta toga zašto je Omer spomenuo ovo kazivanje na ovom mjestu, jeste zato što je se za njih (muslimane) pobojao guluvva (pretjerivanja), tj. pobojao se za onog ko nema razumijevanja (u vjeri) da taj ne pomisli da određena osoba zaslužuje hilafet, pa da ga zato i odabere, pored toga što ta osoba ne zaslužuje biti halifa, pa će ga tako hvaliti (imenovati) sa onim što on ne posjeduje, i tako će upasti u zabranjenu stvar).[3]
  6. Razlog zbog kojeg je Omer spomenuo propis o kamenovanju i propis o pripisivanju tuđim očevima, na hutbi koju je održao zbog govora „Da je umro Omer, ja bih prisegu dao tome i tome!“, je taj zato što u kazivanju o kamenovanju je odgovor onome ko neće da prihvata šerijatske propise osim koji se nalaze u Kur'anu, a u Kur'anu nema direktnog i preciznog govora koji uslovljava dogovaranje kada preseli halifa. Naprotiv, to se uzima iz sunneta, kao što ni kamenovanje nije spomenuto u Kur'anu, ali je zato spomenuto u sunnetu i iz njega se i uzima. A što se tiče kazivanja o pripisivanju tuđim očevima, kao da je time htio reći da je halifa u odnosu na zajednicu (ummet) poput oca prema porodici, pa zato im nije dozvoljeno da traže nekog drugog mimo njega, naprotiv, obavezni su da mu budu pokorni u dobru, kao što je obavezna pokornost ocu.[4]
  7. Kaže ibn Bettal u svom komentaru na Sahihul-Buhari:  „Nemojte se pripisivati očevima koji nisu vaši“, to je također bilo propisano u Kur'anu, ali pisanje tog ajeta je bilo podignuto (derogirano). I ovo znači, da niko ne treba da pretjeruje i cjepidlači kada su u pitanju stvari za koje nema dokaza iz Kur'ana, i ono o čemu on ne poznaje dokaze iz sunneta Poslanika alejhis-selam, jer se tako izdvaja svojim mišljenjem, pa će govoriti ono što mu je njegova duša, koja ga navraća na zlo, uljepšala, i šejtan u njegovom srcu ulio, sve dok o tome ne pita učene ljude koji poznaju Kur'an i sunnet, kao što je pretjerao i cjepidlačio onaj koji je rekao: „Da je umro Omer, ja bih prisegu dao tome i tome!“ jer nije video da se u Kur'anu spominje da hilafet pripada kurejšijama, pa ga je Omer podučio da ima farzova, sunneta, i nekih stvari iz Kur'ana čije propise poznaju samo učenjaci, a koji se ne nalaze zapisani (u Kur'anu). I zbog toga je Omer kao uvodnu riječ za svoju hutbu, spomenuo ta dva kazivanja (o kamenovanju i pripisivanju tuđim očevima), za koja ne postoji pismeni tekst u Allahovoj knjizi, iako su prije bila u Kur'anu, i pritvrđenost njihovog propisa ne zna osim učenjak, kao što ne zna ko je najdosljedniji i kome je obaveza preuzeti hilafet osim onaj koji poznaje ovakve stvari za koje većina ljudi ne zna.”[5]
  8. Halifa Omer je upozorio na onog ko dokazuje Ebu Bekrovom prisegom, te je rekao da je onaj ko tako postupa zaveden. I ovo nije ograničeno samo na slučaj Ebu Bekra, već se ovo odnosi na svakog onog koji pod raznim izgovorima i opravdanjima imenuje halifu bez prethodnog dogovaranja sa muslimanima, jer ako Ebu Bekrov slučaj Omer nije prihvatio kao dokaz, onda je preče da ništa drugo ne može biti dokaz tome (tj. proglašavanju halife bez prethodnog dogovaranja sa muslimanima).
  9. Halifa Omer je negirao ispravnost dokazivanje Ebu Bekrovom iznenadnom prisegom, tako što je rekao da je njih (muslimane) Allah sačuvao zla koje proizilazi od iznenadne prisege, naprotiv, svi muslimani, oni koji su odmah dali prisegu a i oni koji su to kasnije učinili, bili su zadovoljni Ebu Bekrom kao halifom, zato što su Ebu Bekrova iskrenost, požrtvovanost, pravednost, ustrajnost, bile dobro poznate muslimanima, i da je on prvi čovjek koji je prihvatio i pomagao nosioca objave (Poslanika) još od samog početka pa sve do kraja. I zbog toga se niko nije dvoumio, a kamoli pobunio, zašto je data prisega Ebu Bekru, pa makar i na taj način „iznenada“.
  10. Halifa Omer je kategorički potvrdio da davanje prisege bez prethodnog dogovaranja sa muslimanima neminovno donosi zlo i fitnu, i zbog toga svako proglašavanje halife bez prethodnog dogovaranja sa muslimanima jeste upravo zlo i fitna. Stoga, to je pravo ummeta koje mu se ne smije niukom slučaju oduzeti, jer će u suprotnom nastati fesad i fitna.
  11. Kaže imam ibn Hadžer u knjizi Fethul-Bari: „Ali (nas) je Allah sačuvao od njenog zla“, tj. sačuvao ih je od zla koje većinski dolazi od brzopletosti, jer inače onaj ko ne spozna hikmet (mudrost) u stvar koju čini iznenada, na kraju ne biva zadovoljan stime. A Omer radijellahu anhu je već pojasnio razlog njihovog požurivanja sa prisegom Ebu Bekru, to zbog toga što su se pobojali da ensarije na daju prisegu S'adu ibn Ubadi, kaže Ebu ‘Ubejde: Oni (ashabi) su požurili sa davanjem prisege Ebu Bekru iz straha da se vijest (o prisegi S'ada) ne raširi, i da se za vlast ne prihvati onaj koji je ne zaslužuje pa da tako nastane veliki fesad i zlo.[6]
  12. Također, imam ibn Hadžer u knjizi Fethul-Bari spominje slijedeće: „Među vama nema niko kome će se svijet prikloniti kao Ebu Bekru“, rekao je El-Hattabi: hoće reći da onaj od vas koji prednjači u ugledu i fadlu i koji se ne može dostići u tome, takav opet ne može dostići stepen Ebu Bekra, pa zato neka niko od vas ne priželjkuje da se i njemu dogodi ono što se dogodilo i Ebu Bekru, a to da mu je na početku data prisega od strane male grupice, a zatim su se i svi ostali muslimani složili po pitanju njegove prisege, i niko se od muslimana nije suprotstavio (toj prisegi) kada su uvidjeli da je Ebu Bekr najdostojniji i najzaslužniji da bude halifa, i nisu imali potrebe za razmatranjem prisege Ebu Bekra niti dogovaranjem o njoj, jer niko od muslimana nije bio poput njega. Završen citat El-Hattabija. Nastavlja ibn Hadžer: u ovome (tj. u govoru Omera) također, je stvar koja ukazuje na upozorenje od brzanja i brzopletosti kada je ovo (imenovanje halife) u pitanju, zato što nema tog čovjeka a u kojem su se našle lijepe i pohvalne osobine koje je Ebu Bekr posjedovao od ispravnog sprovođenja Allahove vjere, i izrazite mehkoće i samilosti prema muslimanima, i lijepog morala, i dobrog poznavanja politike, i potpune bogobojaznosti, i svako ko ne posjeduje ove osobine koje su krasile Ebu Bekra, a bude izabran za halifu bez prethodnog dogovaranja, ne može biti sigurno da to neće dovesti do velikog fesada i zla.[7]
  13. Razlog zabrane proglašavanja halife bez prethodnog dogovaranja sa muslimanima jeste što će taj postupak neminovno razultirati razilaženje među muslimanima, a razilaženje u ovoj meseli većinom bude popraćeno ubijanjem i ratovanjem, kao što je to praksa pokazala i dokazala, a ovo potvrđuju riječi halife Omera: „… iz bojazni da ne dođe do ubijanja“.
  14. Kada su se ensarije sastali u šatoru Benu-S'aide, oni su se dogovorili i složili da nakon Poslanika emir bude S'ad ibn Ubade, i ovo potvrđuju riječi halife Omera: „… sretosmo dva njihova dobra čovjeka te nas oni obavijestiše o tome s čime se narod (ensarija) složio“. Znači ensarije su se dogovorili i složili da za emira muslimana izaberu S'ada ibn Ubade, pa kažemo: Ako mala grupa ashaba (od muhadžira) nije priznala niti prihvatila ovaj dogovor i složnost ensarija, koji su bez imalo sumnje bili od ehlul-halli vel-akdi, i koji su u ovom slučaju bili velika većina među svim ashabima, jer su oni domaćini u Medini, kako je onda moguće i ispravno da se prihvata i uzima u obzir dogovaranje i složnost jednog džemata, ili organizacije, pa čak i jedne države, oko čovjeka koji je izabran za halifu svih muslimana općenito, a da se pri tome niko od ostalih ehlul-halli vel-‘akdi ne pita, a kamoli ostali muslimani!
  15. Imam ibn Bettal u svom komentaru na ovu predaju kaže: “Prenosi  Salim, a on od Ubejda, da je ovaj spomenuo smrt Poslanika lejhis-selam, te je rekao: Ebu Bekr je izišao te se sastao sa muhadžirima, a zatim je rekao: hajde da svi skupa odemo našoj braći ensarijama (radi dogovaranja o imenovanju halife), tada su ensarije rekli: imat ćemo dva emira, jedan će biti od nas a jedan od vas, na to je Omer odgovorio: dva mača u jednoj korici, oni se nikako neće sporazumiti. Zatim je Ebu Bekra uzeo za ruku, pa rekao: ko posjeduje ove tri stvari: „kada reče svom drugu nemoj tugovati doista je Allah sa nama, kada su oni dvojica bili u pećini“, kome ove stvari pripadaju? Zatim su mu ljudi dali najbolju prisegu i na najljepši način. Ovaj hadis (kaže ibn Bettal) ukazuje na to da ljudi nisu dali prisegu Ebu Bekru osim nakon dogovaranja, razmatranja i slaganja svih onih koji su se ubrajali u ehlul-halli vel-‘akdi, zadovoljstvom sa njegovim imametom, i davanjem prednosti njegovom pravu”.[8]
  16. I za kraj, ono što je vrlo važno spomenuti, jeste da riječi halife Omera: „Ko da prisegu nekom čovjeku bez (prethodnog) dogovora s muslimanima – njemu se ne daje prisega, niti onima koji su mu dali prisegu, iz bojazni da ne dođe do ubijanja“ nisu njegovo puhko mišljenje ili idžtihad, već je to šerijatski propis za koji postoji konsenzus ashaba, a to ćemo sada pojasniti.

Prvo: Dokaz da je dogovaranje od šerijatskih propisa, su riječi Uzvišenog Allaha: „I dogovaraj se s njima“, kaže imam Ibn ‘Atijje: “A šura (dogovaranje) je od šerijatskih pravila i čvrstih propisa, i onaj ko se ne dogovara sa učenjacima niti od njih traži savjet, takvog je vadžib smijeniti, i po ovom pitanju nema razilaženja”.[9]

Drugo: Također, dokaz da je dogovaranje od šerijatskih propisa jeste i to što je Allah pohvalio i potvrdio opis koji se nalazio kod vjernika, a to da se oni uvijek međusobno dogovaraju o svim stvarima za koje nemaju šerijatskih dokaza, a posebno o onim najvažnijim i najznačajnijim, kaže Uzvišeni: „I o poslovima svojim se dogovaraju“, rekao je imam El-Kurtubi: A što se tiče ashaba, oni su se uvijek dogovarali o propisima, i vadili su ih iz Kur'ana i sunneta. I prvo što je bilo, a oko čega su se ashabi dogovarali, je hilafet jer, zaista, Poslanik alejhis-selam nije precizno odredio kome pripada (tj. ko će nakon njega biti halifa), tako da se dogodilo ono što se već dogodilo između Ebu Bekra i ensarija, a o čemu je već bilo govora.[10]

Treće: Ashab Abdur-Rahman b. Auf je zahtjevao od halife Omera da održi hutbu u Medinu gdje se nalaze učeni i ugledni ashabi, te je Omer radijellahu anhu prihvatio i postupio tako.

Četvrto: Onaj ko je prisustvovao ovoj hutbi jeste Ibn Abbas jedan od učenijih ashaba, i on je čuo ove riječi halife, te to nije negirao (a morao je negirati da je to bilo suprotno šerijatu, kao što je to učinila ona žena koja se javno suprotstavila Omeru po pitanju ograničavanja vjenčanog dara – mehra -), a niti je iko drugi od ashaba koji su bili prisutni to negirao.

Peto: Ovaj slučaj je isti kao i onaj kada je Omer, u prisustvu ashaba, rekao da nema udjela u islamu onaj ko nema namaza, pa se to također smatralo konsenzusom ashaba po pitanju ostavljača namaza, a to spominje imam Ibn Hazm rahimehullah.

Pa ako smo spoznali da postoji konsenzus ashaba po pitanju neispravnosti imenovanja halife bez prethodnog dogovaranja s muslimanima, onda nakon ovoga, svaki govor koji je suprotan ovom konsenzusu je batil i ne smije se raditi po njemu, ma čiji god to govor bio, jer je suprotan konsenzusu ashaba, a onaj ko slijedi mimo put vjernika, Allah za takvog kaže:

„A onoga ko se suprotstavi Poslaniku, nakon što mu jasno bude pokazan Pravi put, i slijedi put koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini što je naumio, i bacit ćemo ga u Džehennem, a loše je to konačno odredište!“.

Pripremio: Ebu Abdir-Rahman Balkani

(Put vjernika)

Fusnote: 

[1]Sahihul-Buhari (6830).

[2]Nesai u Es-Sunenu El-Kubra (7113), i ovaj dodatak je sahih, po uvjetima Buharije i Muslima.

[3]Fethul-Bari (12/166).

[4]Fethul-Bari (12/166).

[5]Komentar Ibn Bettala na Sahihul-Buhari (8/459).

[6]Fethul-Bari (12/167).

[7]Fethul-Bari (12/167).

[8]Komentar ibn Bettala na Sahihul-Buhari (8/461).

[9]Tefsir El-Kurtubi (5/380).

[10]Tefsir El-Kurtubi (16/37).

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz