Predaje i priče koje su proširene a koje su izmišljene, nemaju osnove ili su pak jako slabe

Postoji puno predaja i priča koje se mogu naći na velikom broju web sajtova, blogera i foruma, često se čuju i na jezicima određenih vaiza a nemaju osnove u vjerodostojnim knjigama već su ismišljene od strane određenih ljudi

koji su na taj način kroz priču htjeli podstaknuti ljude na činjenje određenog djela ili ostavljanje određenog harama.

U ovom i narednim tekstovima ćemo, inšaAllahu te’ala, ukazati na te predaje i priče koje nemaju osnove, izmišljene su ili su jako slabe, kako bi se musliman sačuvao od toga da pripiše Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima ili učenim ljudima ono što nije istina a ponekad, nažalost, i ono što predstavlja kuđenje i optužbu na njihov račun.

Uzmi na primjer predaju koja se dosta često može čuti i pročitati a koja se navodi kao primjer Omerove pravde a ona u stvari sadrži primjere nepravde.”Neki čovjek iz Egipta došao Omeru ibn Hattabu i rekao: O vladaru pravovjernih, tražim od tebe zaštitu od zulma. Natjecao sam se sa sinom Amra ibn Asa i pretekao ga, pa me je on počeo udarati bičem i govoriti: Evo ti, ja sam sin časnih i uglednih. Omer naredi Amru da dođu on i njegov sin. Kada su došli, Omer upita: Gdje je Egipćanin? Uzmi bič i udaraj. Egipćanin ga je počeo udarati. Enes, radijallahu anhu, kaže: Počeo ga je bičevati a mi smo voljeli da ga bičuje a nije prestao sve dok nismo priželjkivali da prestane. Omer tada reče: Udari sada Amra, a Egipćanin mu odgovori: Vladaru pravovjernih, udarao me je njegov sin i ja sam mu uzvratio. Omer tada reče Amru: Od kada ste porobili ljude a majke su ih rodile slobodnim? Amr reče: O vladaru pravovjernih, nisam znao za ovo niti me je iko obavijestio.”

Kako da Omer, radijallahu anhu, kaže čovjeku da udari i Amra, radijallahu anhu, kad Uzvišeni kaže:

وَلاَ تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَى

“I svaki grješnik samo će svoje breme nositi.” (En’am 164). Zar da Omer traži da se bičuje pravedni i bogobojazni otac zbog grijeha svoga sina?! Zatim, s druge strane, Abdullah ibn Amr se optužuje za zulum a on, radijallahu anhu, je poznat po svom znanju, bogobojaznosti i zuhdu.

Stoga je muslimanu općenito a vaizu posebno, obaveza da vodi računa o predajama koje navodi kako ne bi nesvjesno pripisao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili ashabima ono što im ne dolikuje.

Navešćemo nekoliko predaja o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a koje nemaju osnova ili su slabe.

1. Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i požalio se na siromaštvo te ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posavjetovao da se oženi pa se čovjek oženio. Potom je ponovo došao kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, žaleći se na siromaštvo a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je ponovo posavjetovao da se oženi, te se oženio po drugi put. Nakon toga došao je po treći i četvrti put žaleći se na siromaštvo a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je opet savjetovao da se oženi. Žena koju je oženio po četvrti put je znala da plete te bi prodavala ono što bi saplela. Tri prethodne žene su bile ljubomorne na nju te su i one naučile da pletu, te je čovjek prodavao ono što su saplele i na kraju postao bogat.

Pomenuta priča nema seneda a navodi se kao podsticaj na brak onda kada je čovjek siromašan. Ono što se prenosi vjerodostojnim putem po ovom pitanju jeste da ukoliko se čovjek oženi želeći time čestitost onda će ga Allah pomoći. Imam Ahmed, Tirmizi, i Ibn Hibban prenose od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Trojicu će Allah pomoći: mudžahida na Allahovom putu, roba koji se želi iskupiti, i onoga koji se oženi želeći time da bude čestit.” Tirmizi, Hakim, Zehebi i šejh Albani su hadis ocijenili vjerodostojnim

2. Priča o jevreju koji je pred kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bacao smeće te se nakon toga razbolio te ga je posjetio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te je ovaj prihvatio islam.

Priča nema osnove. Ono što dodatno ukazuje na neispravnost ove priče jeste sljedeće:

Pomenuti događaj se zasigurno nije desio u Mekki jer u njoj nije bilo jevreja.

A ako se desio u Medini, onda zasigurno ashabi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi dozvolili da se tako nešto radi sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, onda kada su jaki i nadmoćni kakvo je inače bilo stanje u Medini za razliku od Mekke gdje su bili potlačeni. Zar da ashabi, na čelu sa Omerom, radijallahu anhu, u islamskoj državi prešute ovakav postupak od strane nevjernika spram Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?!

Ono što je vjerodostojno jeste da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao dječaka, jevreja koji ga je služio te se dječak razbolio. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je posjetio i ponudio mu da prihvati islam te je dječak prihvatio islam. Hadis bilježi Buharija od Enesa, radijallahu anhu.

3. Priča o ashabima, radijallahu anhum, da su osvajali jedno utvrđenje te ga nikako nisu bili u stanju osvojiti . Te su se preispitali da nisu ostavili nešto od sunneta i uvidjeli da je to korištenje misvaka. Te su uzeli misvake i počeli čistiti zube. Kada su ih nevjernici vidjeli rekoše: Ovi se pripremaju da nas pojedu te se predadoše.

I ova priča takođe nema osnove u vjerodostojnim knjigama sire1. Uz to pomenutim tekstom se u jednu ruku ružno opisuju ashabi, radijallahu anhum. Ta zar da skupina njih, a kamoli vojska, ostavi sunnet korištenja misvaka nakon što su vidjeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga često koristi i da ih u nekoliko hadisa podstiče na misvak i govori o njegovoj vrijednosti ?!

Šejh Muhammed Abdus-Selam u svojoj knjizi „Es-sunenu vel mubtediat“ kaže: „Priča koja je proširena među ljudima, i puno onih koji misle da nešto znaju spominju je u svojim dersovima“… potom je spomenuo priču … „nema osnove.“

4. Prenosi se da je neki ustao da klanja sabah te se abdestio i krenuo prema mesdžidu. Išao je mračnom ulicom i u jednom trenutku pade i pokvasi svoju odjeću u bari koja je bila na ulici. Čovjek se vrati kući, opra prljavštinu, promijeni odjeću i ponovo krenu na sabah. Ponovo se dogodi isto, pa se on ponovo vrati kući i ponovi sve kao i prije. Kada treći put krenu, pred sobom vidje čovjeka koji je nosio svjetiljku i osvjetljavao mu put. Čovjek ga uze za ruku i povede ga do pred mesdžid. Kada su stigli, on upita svog vodiča: “Ko si ti, čovječe?”
On mu odgovori: “Ja sam šejtan.”
“Zašto si mi, onda, pomogao” – začuđeno upita čovjek.
Šejtan mu objasni: “Kada si prvi put pao, pa se vratio kući i pripremio ponovo za namaz Allah ti je oprostio grijehe. Kada si drugi put pao i vratio se kući pripremajući se za namaz, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici, pa sam se pobojao da će Allah oprostiti grijehe čitavom ovom gradu ako bi ti još jednom pao, pa se vratio i ponovo se spremio za namaz.”

Pomenuta priča također nema osnove. Ono što dodatno ukazuje na neispravnost priče jesu šejtanove riječi: “Kada si prvi put pao, pa se vratio kući i pripremio ponovo za namaz Allah ti je oprostio grijehe. Kada si drugi put pao i vratio se kući pripremajući se za namaz, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici.” Kako da šejtan zna da je Allah oprostio pomenutom čovjeku kad je to gajb kojeg zna samo Uzvišeni?!

Izvor: Stazom islama

Fusnote:


1 biografija