Priča o šehadetu (pogibiji) komandanta Hattaba, rahimehullah

2181

Smrt komandira Hattaba rahimehullah je bila tragedija i katastrofa za Ummet… U ovom pismu komandir Ebu el Velid pojašnjava okolnosti o smrti komandira Hattaba rahimehullah. Molimo Allaha da ga primi među šehide, nema snaga niti moći osim sa Allahom.

Hvala Allahu Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na Njegovog Poslanika.

Ovo je priča o šehadetu komandira Hattaba rahimehullah…

Allahovi neprijatelji su se za ovu kukavičku operaciju spremali godinu dana, što su i sami priznali, a mislim da je to tačno jer je jedan od osumnjičenih za ubistvo Hattaba rahimehullah radio sa Hattabom tačno godinu dana. Mnoga braća su upozoravala Hattaba da ovaj osumnjčeni radi za obavještajnu službu, i to je bilo potvrđeno sa više strana, čak ni kolega koji je radio s njim nije to porekao, ali je rekao da je bio umiješan samo u krijumčarenje opasnih stvari, te da nije radio za obavještajnu službu iz lojalnosti prema njima, nego služeći mudžahidima.

Hattab je bio oprezan u saradnji s njima, rijetko su ga sretali i to u udaljenim mjestima od njegove lokacije. U početku je postojala mala zavisnost od njih (osumnjičenih) u pogledu donošenja stvari, iako je bilo i drugih koji su donosili stvari preko granice i koji su bili povjerljiviji od njih, ali ovi osumnjičeni su bili brzi u tome i sposobniji i hrabriji od drugih. Situacija je bila takva nekoliko mjeseci, pokazali su odličnu saradnju i poznavali su mnoge puteve kojim smo krijumčarili stvari. Ovi osumnjičeni su izvijestili svoje pretpostavljene o tim putevima i o onima koji su sarađivali s nama u donošenju tih stvari preko granice, tako da su svi putevi zatvoreni a naši suradnici uhapšeni i ostao je samo put koji su ova dvojica koristila. Sumnja i nedostatak povjerenja u njih su se povećali, i braća su upozoravala brata Hattaba ponovo, ali on je, rahimehullah, rekao: „Da su htjeli nešto učiniti, već bi to učinili i prije godinu, ali, i pored toga, biću oprezan inšaAllah”. Mislio je da je njihova opasnost u informisanju neprijatelja o njegovom skloništu, međutim prišli su mu sa sigurne strane, Allah ih prokleo. Situacija je bila takva… donosili su mu novac, pisma, bežične uređaje iz susjedne zemlje i kad je vrijeme koje su čekali došlo stavili su snažan otrov u jedno od pisama braće Arapa iz susjedne zemlje, ovo pismo je poslano ranije pa je završilo u njihovom posjedu, a datumi ovog pisma i drugih koji su došli s njim nisu se podudarali, bila su starija dvije sedmice iako su bila od jedne osobe.

Donijeli su ova pisma sa nekim stvarima i predali ih Hattabovim čuvarima, i rekli da su tu neka pisma sa bitnim sadržajem koja trebaju doći do Hattaba što je prije moguće. Čuvari su uzeli te stvari i pisma i rizikovali sopstvene živote kako bi dostavili pisma pa su upali u zasjedu, jedan mudžahid je ubijen, dok su preživjeli mudžahidi ostavili sve stvari i ponijeli sa sobom samo torbu s pismima misleći da su ta pisma važna, ne znajući da je u njima sudbina njihovog voljenog komandira. Pisma su stigla do Hattaba i kao po običaju on, rahimehullah, uzeo je pisma i počeo da čita ona koja su bila na arapskom.

Ovako su mi ispričala braća koja su bila s Hattabom rahimehullah…

Kada je Hattab otvorio pismo primijetili smo da ono nije poput drugih pisama, imalo je plastični omot pa smo mislili da je ova neka vrsta papira elegantnog tipa, tako da smo mu u šali rekli: „Očigledno je ovo pismo od važnih ljudi”, iako smo sumnjali, jer papir nije bio običan i htjeli smo mu ukazati na to, ali smo znali da on to razumije jer zna više od nas po tom pitanju, ali kada je nešto suđeno onda čovjek tu ništa ne može.

On je, rahimehullah, čitao pismo i jeo istovremeno, što je uzrokovalo da otrov uđe direktno u njegov stomak, nakon nekoliko minuta osjećao se iznemoglo, a pogled mu je bio zamagljen. Mislio je da su to posljedice posta, jer je postio taj dan, pa je otišao u krevet da se odmori i vratio se nakon nekog vremena da ponovo pročita pismo, međutim, nije mogao jasno da vidi tekst pisma i osjećao je se vrlo umorno, pa je odspavao do zore, i nakon sabah namaza počeo je da osjeća kratkoću daha a pogled mu je bio ošamućen. Rekao je onima koji su bili su s njim da skupe stvari u slučaju da se nešto desi, da se mogu brzo pokrenuti, što je bio običaj mudžahida.

Tako je emir Hatabovih čuvara sakupio stvari i pisma zajedno sa otrovanim pismom. Došlo je vrijeme podne namaza a Hattab nije mogao da predvodi braću u namazu, pa je prepustio emiru čuvara da predvodi namaz. Kada su završili namaz, njegova bol se povećala, napravio je sedždu i počeo je da ponavlja: La Ilahe IllAllah, la ilahe illAllah, la ilahe illAllah (Nema boga osim Allaha)…

Onda je ušutio i izgubio svijest, rahimehullah, pa je emir čuvara pozvao jednog od mještana da ga vidi. Kada je ovaj brat došao počeo je da uči rukju iz Kur'ana i rekao je da moramo pozvati ljekara, a on je bio jedan od lokalnih mudžahida. Kada je ovaj ljekar došao sa velike udaljenosti i opasne lokacije, vidjevši Hattaba, rahimehullah, koliko se znoji i druge simptome, znao je da su to simptomi trovanja. Upitao je braću šta je jeo, rekli su mu da su svi jeli iz jedne posude i pili iz jedne posude, i da dugo vremena nije jeo sam bilo kakvu hranu, ali onda su se sjetili pisma.

Ljekar ga je uzeo i potvrdio da je otrovano, i naredio da dobro operu ruke svi koji su ga dirali, i rekao je da je Hattabovo stanje veoma ozbiljno i da mu treba uraditi ispiranje stomaka, ali ko će ovo uraditi i gdje?

Braća su bila u izuzetno teškoj situaciji i nisu znali šta da rade sa svojim emirom, jer je umirao na njihovim rukama, a oni nisu mogli ništa da učine. Šta bi i mogli uraditi kad se nalaze u šumi, a tu nema ni bolnice ni medicine, jedan od njih je pozivom preko radija pokušao pribaviti lijek za trovanje, no nije uspio, i u ovo vrijeme je Hattab rahimehullah, prepustio dušu svome Gospodaru u miru i tišini. Molimo Allaha da ga primi među šehide, da nas ne liši nagrade, da nas ne iskuša poslije njega i da nam dadne nekog boljeg od njega.

Sljedećeg jutra sahranili su ga, rahimehullah, na sigurno mjesto i zakleli se da neće govoriti o njegovom šehadetu prije nego meni kažu i također su se zakleli da nikom osim meni neće reći lokaciju njegovog mezara, i oni još uvijek čuvaju tu zakletvu, neki od njih su poginuli u borbi, a neki još uvijek čekaju. Molimo Allaha azze we dželle da ih učini postojanim da se ne promijene.

Jutro nakon što je, rahimehullah, sahranjen, ruski konvoji su počeli da pretražuju region duže od dvije sedmice, a tokom pretrage dva brata koja su znala lokaciju mezara su kamuflirali mezar jer je kiša padala jako što je moglo dovesti do otkrivanja mezara. Ta kampanja nije bila regularna poput one prethodne, ali je bila nastavak operacije ubistva Hattaba rahimehullah, i Allah najbolje zna, to je iz više razloga.

Otrov je trebao da reaguje nakon tri dana i to je upravo ono što se desilo emiru čuvara. Bio je pogođen simptomima kao što su zamagljen vid i kratkoća daha, iako je samo dotakao pismo pri skupljanju pisama kao što sam ranije naveo. Nakon što su braća insistirala otišao je do jednog od ljekara koji su kooperirali s nama u jednom od udaljenih gradova i ljekar mu je rekao da mu je otrov već ušao u krv i da treba što prije da potraži pomoć. Rusi su objavili šehadet (pogibiju) Hattaba rahimehullah, i naveli datum njegovo preseljenja, iako nisu znali o njegovoj smrti osim kada je traka pala u njihove ruke nakon skoro tri sedmice, što ću spomenuti inšaAllah.

To indicira da su planirali da uhapse Hattaba nakon što postane nesposoban da se kreće zbog otrova, nakon što nisu uspjeli da ga uhapse zdravog. Mnogo puta su ga Rusi opsjedali sa hiljade vojnika na osnovu informacija o njegovom prebivalištu, ali Allah azze we dželle, je učinio da svaki put izađe siguran iz njihovih ruku, sva hvala i zahvala pripada Njemu, ali za sve je propisano vrijeme.

Nakon što se završila pretraga u tom području, jedan brat me kontaktirao i rekao da mi Hattab poručuje da dođem brzo, i da me trebaju hitno, odmah sam se pokrenuo i otišao tamo gdje sam ga prethodno napustio, i bio sam šokiran vijestima koje su me pogodile k'o grom iz vedra neba, nisam mogao da vjerujem, tako mi Allaha, ne mogu da opišem svoje stanje u tim teškim trenucima. Tako mi Allaha, ne sjećam se da sam ikad čuo gore vijesti od te u svom cijelom životu…

Tog su dana Rusi objavili Hattabovo ubistvo, i to je bilo jedan sat prije nego što sam ja saznao za to. Kada sam se našao s braćom isprčali su mi u detalje šta se dogodilo. Vidio sam (audio) traku i uzeo preostala pisma. Među pismima je bilo pismo od dvojice osumnjičenih koji su donijeli otrovno pismo. U njemu je bila njihova adresa i telefonski broj, i to je bilo prvi put da su to učinili (dali svoje adrese i brojeve, op. PV).

Odmah sam objavio netačnost vijesti o Hattabovom šehadetu, spomenuo sam braći preko telefona da je to glasina kao i obično, i rekao im da poruče braći u susjednim zemljama koja su slala pisma Hattabu, da pisma nisu stigla do njega jer su braća koja su ih nosila zapala u zasjedu i izgubila pisma, i ako je bilo nešto bitno u tim pismima, da ih pošalju ponovo. Bio sam siguran da će me neprijatelj čuti i to sam i htio. (Komandir Ebul Velid se ovdje poslužio ratnom varkom, koristeći netačne informacije (laž) kako bi zbunio neprijatelja i osujetio njegove planove, što je šerijatom dozvoljeno. Prema hadisu Poslanika sallAllahu alejhi we sellem, laž je dozvoljena u tri slučajeva, a jedan od njih je rat, op.PV).


Nakon ovoga je neprijatelj prestao da priča o Hattabovoj smrti, misleći stvarno da pisma nisu stigla do Hattaba. Ali, bili su u velikoj nedoumici, jer su braća preko telefona tražila medicinsku pomoć radi trovanja kao što sam ranije spomenuo.

Želio sam time (iznošenjem propagande da Hattab nije otrovan, op.PV) da se optuženi pojave, osjećajući se sigurnim. Poslali smo im obavijest da ih Hattab želi za neki važan posao, ali, oni su se krili. Braća su me pitala da pošaljem nekoliko ljudi na adresu koju su zapisali ili da pozovemo telefonski broj, ali ja sam odbio jer sam bio svjestan da su oni napisali tu adresu i telefonski broj kako bi bili sigurni da će pismo stići do Hattaba, jer (ako pismo nije stiglo) kako bi mi drugačije došli do te adrese i telefonskog broja. Ovo je bilo djelo obavještajaca, ali hvala Allahu, nisu nas prevarili.

Nakon nekoliko dana, ove su se osobe ponovo pojavile u jednoj od susjednih zemalja, ali su se plašili da dođu do nas, jer su još uvijek bili u nedoumici i rekli su osobi koja im je poslana: „Ako nas Hattab stvarno želi, naka napiše pismo u kojem zahtjeva od nas da dođemo”, a to inače nije nikad bila njihova navika, tako da sam im poslao pisma koja je Hattab rahimehullah napisao nekoliko dana prije svoje smrti, i poslao sam im vijesti u Hattabovo ime: „Ako ne dođete brzo, prestaćemo surađivati s vama”. Nakon što je ta vijest došla do njih, obećali su da će doći u toku sedmice, i tad sam naredio braći da i dalje drže vijest tajnom, i da zakopaju traku i pismo, dok dvojica optuženih ne dođu i dok ih ne zarobimo, s obzirom da je plan tekao kako smo planirali.

Otišao sam u drugu regiju da se pobrinem za neke stvari, dok ova dvojica ne dođu, ali emir čuvara je, Allah oprostio i njemu i nama, uzeo traku i ostatak Hattabovih stvari, i otišao u obližnje selo, gdje su dvojica optuženih rekli da će doći. Na putu je upao u zasjedu i ubijen je, rahimehullah, tako da su mu uzeli i traku i pismo i ostatak stvari. Tako su Allahovi neprijatelji potvrdili Hattabovu smrt, i dvojica optuženih nisu došli jer su znali šta planiramo. Jedan od njih je ubijen u toj udaljenoj zemlji, dok drugog još uvijek nismo našli, još uvijek ga tražimo, ali on i Putin će se pridružiti svojim kolegama inšaAllah, pa čak i nakon izvjesnog vremena.

Ovo je priča o šehadetu hrabrog komandanta Hattaba, Allah mu se smilovao i primio ga među šehide. Neko će možda reći zašto Hattab nije poslušao mudžahide oko sebe i udaljio se od ove dvojice, ja tu vidim dva glavna razloga:

Prvo: On, rahimehullah, je volio da sam riješava probleme, shodno odgovornosti koja mu je povjerena, i zaista ja sad osjećam tu odgovornost koju nisam osjećao prije (komandant Ebul Velid je bio Hattabov nasljednik i emir arapskih mudžahida na Kavkazu, op.PV). Jer ako nadležan za to ne bi rješavao probleme lično uprkos opasnostima, posao ne bi bio obavljen kako treba…

Drugo: Jedna od ove dvije osobe je bila s nama u prvom džihadu (misli se na Prvi čečenski rat 1994-1996, op. PV), i Hattab rahimehullah je imao običaj da to kaže braći, ali braća bi mu odgovarala da su Kadirov (aktuelni vođa čečenskih otpadnika, op.PV), Sulim Jamadajev i drugi bili mudžahidi. Ali, kad sudbina dođe, oprez te neće spasiti i za sve je propisano vrijeme.

Možda će neko pitati zašto je pisanje ove priče odloženo do ovog trenutka. Tako mi Allaha, nisam znao da je smrt Hattaba rahimehullah tako nejasna dok nisam pročitao brošuru o njemu rahimehullah i uvidio da je priča o njegovom šehadetu netačna, neke verzije optužuju njegove čuvare za izdaju, što se nije desilo. Ja svjedočim pred Allahom da su oni najbolji mudžahidi, i samo su dvojica od njih ostala, dok su se ostali pridružili svom emiru (tj. poginuli, op.PV).

Molimo Allaha da nas sjedini u Džennetu! Uvidio sam da je moja odgovornost da razriješim nedoumice u pogledu ovoga i kako bi se muslimani od toga okoristili.

Napisao: Ebul Velid Abdulaziz el-Gamidi

Čečenija, sefer 1424. H.G.

Prijevod i obrada: Put vjernika

SHARE