Priče iz Sirije: Moje prvo iskustvo na bojnom polju

1062

Da li je borba uživo ista kao što se stiče predstava o njoj putem video zapisa?! Britanski muhadžir u Siriji je podijelio sa nama njegovu životnu priču, emocionalno istačući detalje…


Kada pomisliš na bitku, šta ti prvo padne na pamet? Kakve ti se slike pojavljuju? Najvjerovatnije ćeš predstaviti sebe kako trčiš neustrašivo prema neprijatelju, vičući: „Allahu ekber!“

Možda sebe zamišljaš kako postupaš kao što je postupio Umejr ibn el-Humam r.a. kada je stajao u prvim redovima muslimanske vojske, jedući hurme, i rekao: „Ako budem živio toliko da mogu pojesti ovih nekoliko datula, to će uistinu biti predug život.“ A možda sebe zamišljaš kao mudžahida u stilu Ramba, gdje bi sam pobio čitavu neprijateljsku vojsku. Možda pak misliš da ćeš biti u stanju da se lahko distanciraš od užitaka ovoga svijeta, ne osvrćući se nazad!?

Nažalost, nije tako jednostavno i niko ne može osjetiti realnost bitke, bez obzira na to koliko filmova ili klipova gleda – dok stvarno ne prisustvuje jednoj. Propagandni klipovi i filmovi vam ne prikazuju surovu istinu, nego vam u većini slučajeva prikazuju kratke video isječke mudžahida: dok napadaju, ubijaju neprijatelja, i zauzimaju njihove pozicije.

Prije nego što sam došao u Siriji, mislio sam da ću(samo) pročitati neke ajete iz Kur’ana ili hadise, koji govore o vrlinama džihada i šehadeta, te da će me to motivirati, dajući mi hrabrost da navalim prema neprijatelju – tražeći smrt. Jeste, čitanje ajeta i hadisa je od suštinske važnosti za mudžahida, i znanje je to što će održati brata čvrstim u vrelini bitke. Ali čak i sa znanjem, čovjek čini grijehe i ima prirodan strah. Dok si na prvim linijama, grijesi se vraćaju da te „ugrizu“. Imao sam braću koja su mi pričala da bi se samo sjećali njihovih grijeha dok su na prvim linijama. Kao što je došlo u predaji „Znaj za Allaha kada si u obilju, Allah će znati za tebe u nevolji.“

Kada si u bitci, suočavaš se sa smrću, i ponekad dolaziš do tačke kada pomisliš da to je to, gotov si.

Tek na bojnom polju možeš testirati tvoje vjerovanje i tvoju želju da postigneš šehadet. Kada granate padaju nad tobom i meci lete prema tebi na čistini – to onda postaje stvarnost.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao(odgovarajući na pitanje zašto šehidi nisu izloženi kaburskoj patnji, op.PV.): Dovoljno mu je bilo kušnje sjevanje sablji iznad njegove glave.“

Jednom mi je jedan brat, nakon učestvovanja u njegovoj prvoj bitci, rekao da je tek data shvatio hadis; tek tada je shvatio zbog čega je tolika nagrada.

Moja prva bitka je bila ofanziva na opsjednute šiitske gradove Kafarja i Feu’a.

Osjećao sam se malo prestrašeno zbog toga što je bila moja prva bitka, a istovremeno sam bio uzbuđen i nestrpljiv da budem dio operacije. Kada se bitka približila, krenuli smo prema bazi na prvoj liniji, gdje smo stražarili i izviđali neprijateljske pozicije. U tom trenutku nismo bili baš sigurni kada će biti bitka, ali smo znali da je veoma blizu, te smo samo izviđali neprijateljske pozicije koje smo namjeravali napadati. To nam je dalo jasnu sliku okoline. Kao vojnik, ne želiš ići na slijepo – moraš imati dobru predstavu oblasti i njenih važnih tačaka.

Na dan bitke, sakupili smo se na prvoj liniji dok je naša artiljerija napadala pozicije režima. Bio sam postavljen sa medicinskim osobljem, tako da je moja dužnost bila da pomažem ranjenoj braći dok ne dođu do poljske bolnice[1], te da municijom i hranom snabdijevam braću koja su napadala.

Bitka je počela sa tri šehidske operacije – jedna je izvedena od strane brata iz Škotske. Kada su naši tenkovi počeli pucati, refleksno sam skočio, jer nikada prije toga nisam čuo nešto slično tome – bilo je to novo iskustvo. U jednom trenutku, dok sam držao pušku ispod brade, ponovo sam na paljbu tenka refleksno skočio, što je rezultiralo udarcem moje puške u vilicu.

Samo nekoliko minuta od početka borbe, moj dodijeljeni vođa me je pozvao. Tamo su bila neka braća kojima je bila potreba medicinska pomoć, pa smo potrčali prema njima. Sada sam prelazio prvu liniju i nisam imao pojma gdje je bio neprijatelj i da li je u blizini bilo neprijateljskih snajpera. Moj je zadatak bio da spustim glavu i da trčim prema ranjenoj braći koliko god brzo mogu. Bez obzira što sam čitavog života bio fizički aktivan, ostao sam bez daha zbog sprintanja sa punom opremom(na sebi).

Kada smo stigli do ranjenika, tu su bila četiri brata. Jedan je bio ranjen u butinu, drugi je bio na zadnjem izdisaju, a dvojica su bili mrtvi. Pogledao sam prizor i sledio sam se; nisam bio siguran šta da radim. Nisam paničio, već prije svega je ovo bilo novo za mene, bila je to moja prva bitka.

Ispred mene leži brat kojem veći dio glave nedostaje i čiji se čitav mozak vidi. To me nije uplašilo, niti sam se zgadio. Da sam ovo vidio u Britaniji, najvjerovatnije bih se onesvijestio ili povraćao zbog prizora, ali sam ovdje morao savladati svaki strah – borba za opstanak se aktivirala.

Ovo je također nešto od Allaha; Allah štiti Njegove robove od doživljavanja bilo kakve psihološke traume. Ako si ovdje da pomogneš Allahovu vjeru, onda znaj da će Allah brinuti o tebi. Ako pogledaš vojske zapadnih zemalja, kao što su Amerika ili Britanija, vidjet ćeš da veliki broj njihovih vojnika koji su služili vojsku u ratnoj zoni boluje od PTSP-a (Posttraumatskog stresnog poremećaja), kao rezultat perioda kojeg su proveli služeći u ratu. Moraju dobijati konstantne terapije, dok mudžahidi nikada nemaju ovaj problem. Nikada nisam naišao na mudžahida sa bilo kojom vrstom psihološke traume, prouzrokovane ratom ili bitkom.

Kako se bitka nastavljala, režim je poslao svoje vazduhoplovne snage. Na svu sreću, imali smo poprilično rovova, koje smo koristili kao zaklon. Završili smo odmarajući u rovovima, čekajući naredbe za pomaganje ranjenoj braći. Povremeno bi gledali u nebo, i kad god bi bilo bljeska, znali smo da je iz borbenog aviona ispuštena raketa. Pokušavali bi da se, što smo najbolje mogli, zaštitimo u rovovima.

Nakon toga su došli helikopteri, koji određeno vrijeme kruže iznad vas prije nego što ispuste ozloglašene burad-bombe. Zvuk buradi koje padaju prema Zemlji nije prijatan, niti se završava prijatno. Bili smo u rovu kada su burad-bombe puštene nad nama. Tokom ovih 15-20 sekundi imaš raditi samo jednu stvar i izgovarati samo jedne riječi: sklupčaš se sa rukama na glavi i izgovaraš šehadet, očekujući sudbinu.

Nakon početnih napada, stvari su se stišale (i svele) na pojedinačne pucnjave, pa smo sjeli u rovovima čekajući naredbe – da li da krenemo napred, povučemo se ili da ostanemo tu gdje smo bili. Ostali smo na našoj poziciji do prije samog izlaska Sunca, kada smo zamijenili smjenu sa drugom grupom, i vratili se u bazu prve linije, stotinjak metara iza. Svi smo bili veoma umorni i iscrpljeni zbog borbe, pa se većina nas za samo nekoliko minuta uspavala.

Kasnije tog jutra smo se vratili u bazu i vođa nas je obavijestio da je bitka okončana – već su se vodili pregovori o primirju. Bili smo radosni, u smislu što smo primorali režimsku vojsku na pregovarački sto, uzimajući u obzir muslimane Zabadanija, ali smo istovremeno bili razočarani jer smo vjerovali da je ovo dobra prilika da napredujemo, pošto smo već razbili režimsku odbranu, te da im se ne treba dati vremena da ojačaju njihove pozicije.

I dok smo ofanzivu na Kafraju i Feu’u planirali i podstakli mi – druga bitka u kojoj sam učestvovao jer bila defanzivna. Ogromne su razlike između defanzivne i ofanzivne bitke, i većina – ako ne i svi – bi više voljeli biti u ofanzivnoj nego u defanzivnoj bitci.

U ofanzivnoj bitci ti upravljaš, lopta je na tvojem terenu. Pripreme su skoro savršene, imaš predstavu oblasti koju napadaš i što je najvažnije – ti iznenađuješ neprijatelja. Dok u defanzivnoj bitci možeš biti i ne baš dobro pripremljen, neprijatelj te može iznenaditi napadom, i neprijatelj koristi taktiku „spaljenje zemlje“[2], gdje ne idu dalje dok sve ispred njih ne dignu u vazduh. Počinju sa višečasovnim teškim bombardovanjem područja, koristeći sve oblike naoružanja – pa tek tada, i samo tada, pokušavaju da napreduju.

U periodu (prije početka) druge bitke smo bili planirali niz bitaka u Hami, kako bi pokušali doći do opsjednutih muslimana u predjelu sjevernog Homsa. Bilo je to neposredno nakon ruske intervencije.

Rečeno nam je da budemo spremni odmah nakon izlaska Sunca, pošto je režimska vojska tada napredovao u Bahsi, selu u Gabanskoj ravnici, u blizini oblasti Latakije. Ukrcali smo se u autobusima i krenuli smo prema selu. Kada smo stigli do mjesta sastanka, mogli smo čuti režimsko bombardovanje sela, i u tom trenutku sam vidio nešto što je ulilo strah u mome srcu, nešto što prije toga nisam vidio. U daljini, samo malo sjevernije od Bahsa, vidio sam selo koje se obasjavalo vatrenim loptama i nekoliko sekundi nakon eksplozije je došao zvučni talas. Režimski avioni su pogodili selo sa nekoliko raketa.

Nekoliko minuta kasnije, prve žrtve bitke su kolima hitne pomoći dovezene kod nas. Bio je to Ebu Omer el-Halebi, Sirijac koji je pobjegao iz sela pod kontrolom IDIŠ-a blizu grada El-Bab, u predjelu sjevernog Haleba. Bio je duhovit i jednostavan brat, koji je jedva čitao suru el-Fatiha. Mnogo je hadisa o vrlinama šehida koje bih ovdje mogao iskoristiti kako bih istakao superiornost koju ima mudžahid i šehid nad onima koji su ostali iza.

Krenuli smo prema selu koje je upravo bilo pogođeno granatama i otuda smo pješačili do narednog sela, Bahse. U tom trenutku si prestrašen jer ne znaš sa čime ćeš se suočiti. Ne postoji jasan plan i nisi potpuno siguran gdje su režimski vojnici.

Išli smo suhim kanalom skoro trideset minuta. Za to vrijeme, mnoge minobacačke granate su letjele iznad nas. Svaki put kada bih čuo neku, čučnuo bih – dok druga braća nisu. Još sam sebe našao neiskusnog i ne naviknutog na okruženje, u poređenju sa ostalom braćom. Pješačili smo do kraja kanala gdje smo stali u defanzivnoj poziciji, u slučaju da režimska vojska želi napredovati sa naše strane. Ostali smo u kanalu 24 sata, gdje smo jeli, spavali i odazivali se „pozivu prirode“.

Kada je Sunce obasjalo, znali smo šta da očekujemo: konstantne minobacačke granate koje padaju na nas, od izlaska do zalaska Sunca. S vremena na vrijeme bi minobacačke granate pale na samo nekoliko metara od nas i mi bismo se zapitali „kako sam preživio ovo?“ To je zaštita od Allaha. Onda su režimska vojska pokušavala napredovati ali svaki njihov pokušaj je bio sprečen. Vrijeme provedeno u kanalu je bilo veoma teško i neprijatno, da Allah primi naše napore.

Na početku je bilo teško jesti, ali čim se privikneš na to da ti se u glavi smrt odugovlači, onda uspiješ unijeti hranu. Tokom noći je bio hladno, bez ćebadi sa kojima bismo se pokrili. Nakon nekoliko dana je donijeta odluka o povlačenju u predhodom selu, gdje bi izgradili jaču odbrambenu liniju.

Hvala Allahu koji nam je podario strpljivost i ustrajnost, kako bismo se mogli ponijeti sa situacijom. Bilo je teško ali smo otišli sa osjećajem uspjeha, a to je borba u ime Allaha.

I naša posljednja dova je da sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svega što postoji.

 

Napisao: Ebu Selman el-Britani
Preveo i prilagodio: Abdullah
(Fursan Al Sham Media)

[1] Radi se o bolnici na otvorenom(eng. field hospital), da neko ne shvati kako je u pitanju bolnica države Poljske.(op.prev.)

[2] Spaljena zemlja naziv je za vojnu strategiju kojom se – tijekom napredovanja ili povlačenja namjerno uništava sve što bi moglo poslužiti neprijatelju. Ime je dobilo po tome što je u svojim najranijim oblicima uključivala spaljivanje poljoprivrednih usjeva kako ih neprijatelj ne bi mogao koristiti kao izvor hrane. Danas se pod time podrazumijeva ne samo uništavanje zaliha hrane, goriva i drugih namirnica nego i mostova, željezničkih pruga, elektrana, telekomunikacijskih uređaja, zrakoplovnih pista, luka i drugih oblika infrastrukture, a što bi za cilj imalo izazvati što veće probleme u neprijateljskoj logistici i usporiti njegovo napredovanje.(op.prev). (Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Spaljena_zemlja )