Primjer Jusufa, alejhi selam, sa ministrovom ženom i ženama iz grada
Jusuf, alejhi-selam, je bio mladić izuzetne ljepote i rob nemoralne i raskalašene žene. Ta ugledna i bogata žena se za njega posebno našminkala i dotjerala, zaključala sva vrata kuće, i rekla mu: “Dođi mi!” Jusuf, alejhi-selam, joj odgovori:
“'Sačuvaj Bože!’, uzviknu on, ‘vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.” (Jusuf, 23)
Dakle Jusuf, alejhi-selam, se odbio prikloniti strastima. Jer, onoga koji slijedi strasti – one ga zavedu; a onaj koji se njima suprotstavi, pa Allah ga ojača.
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: “Allah, dželle šanuhu, je čednost iskrenog Jusufa, alejhi-selam, spomenuo u najljepšem obliku. Osobine koje su se nalazile kod Jusufa, alejhi-selam, nisu se nalazile kod drugih ljudi. Bio je mladić, a mladića ponese strast. Bio je neoženjen i daleko od porodice i svog mjesta rođenja. Poznato je da se čovjek, koji je u blizini rodbine i prijatelja, ustručava učiniti nemoral. Ali, nakon što se od njih udalji, nestane te zapreke. Bio je rob, a rob ne odbija ono što odbija slobodna osoba. Žena je bila ugledna i bogata, i to je bio motiv više. Ona je njega nagovarala na grijeh i time ga poštedjela rizika od inicijative traženja i straha od eventualnog neprihvatanja. Ona je izrazila potpunu želju, nagovaranjem na grijeh je otklonila svaku pomisao da je riječ o kušnji i ispitu kojim želi razlikovati njegovu neporočnost od pokvarenosti. On se nalazio u njenoj vlasti i u njenoj kući. Ona je tačno znala koje je vrijeme najpogodnije za takav čin i kada su sklonjeni od očiju drugih ljudi. Pored toga, ona je zaključala sva vrata kako bi se time osigurala od nečijeg nenadanog ulaska, koristila se metodom nagovora i prijetnje. Uprkos svemu tome, Allah ga je sačuvao čistim, i on joj se nije pokorio. Allahovom pravu i pravu svoga vlasnika je dao prednost nad svim ostalim. Ne zna se kakav bi bio odgovor bilo kojeg drugog čovjeka osim Jusufa, alejhi-selam, da je bio stavljen na ovakav ispit. Ukoliko bi neko naveo slijedeću konstataciju: ‘Pa i on je bio nju poželio’, moglo bi se odgovoriti na dva načina.
Prvi je: On je nije poželio, ali bi je poželio da nije vidio jasne znakove Gospodara svoga. Ovo je komentar pojedinih komentatora Kur'ana.
Drugi, ujedno i ispravniji odgovor,je slijedeći: To mu je samo palo na um, ali je on i od toga odustao zbog Allaha. Njena želja je bila želja upornosti, pri kojoj je uložila sav napor, poslije kojeg opet nije došla do željenog cilja. Njihova htijenja su, dakle, potpuno suprotstavljena jedna drugim.”
Ovaj događaj nije trajao samo nekoliko trenutaka u kojima je Jusuf, alejhi-selam, pobijedio samog sebe i visoko podigao zastavu vjerovanja (imana). Provociranje, nagovaranje, zavođenje i prijetnja Jusufu, alejhi-selam, nije bila upućena samo od ministrove žene nego i od nje i žena iz grada. Ministrova žena je, nakon što su žene u gradu čule kako se ona ludo zaljubila u svoga roba, pokazujući im ljepotu Jusufovu, pokušala sebe opravdati:
“I kada ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, pa im priredi divane. Dade svakoj od njih nož i reče: ‘Izađi pred njih!’ A kada ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: ‘Sačuvaj Allahu!’, uskliknuše, ‘ovo nije čovje, ovo je melek plemeniti!” (Jusuf, 31)
Kada je ministrova žena vidjela oduševljenje drugih žena Jusufom, javno je pred njima priznala:
“'E to vam je onaj zbog koga ste me korile’, reče ona, ‘isitna je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, bit će sigurno u tamnicu bačen i ponižen.” (Jusuf, 32)
Ministrova žena i žene iz čaršije su nastavile praviti spletke i podvale Jusufu, alejhi-selam, koji se čvrsto držao svoga vjerovanja, tražeći utočište kod Milostivog:
“'Gospodaru moj’, zavapi on, ‘draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju! I ako Ti one odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati.” (Jusuf, 33)
U ovim njegovim riječima se očituje vrhunski primjer morala vjernika pri mnoštvu iskušenja. Nije imao samo lijepo mišljenje o sebi nego je imao loše mišljenje o sebi. Priznao je svoje nedostatke, obatio se Gospodaru i zatražio da od njega otkloni vidljiva i nevidljiva iskušenja. Izgubio je svaku nadu u svoju moć i snagu, okrenuo se Allahu i zatražio pomoć. Vjernik nikada ne spušta zastavu na pola koplja zbog izgovora kako su iskušenja uzburkana, a strast plahovita. Naprotiv, njegova dužnost je da visoko ponese zastavu islama, tražeći pomoć od Milostivog.
Jusuf, alejhi-selam, je izabrao zatvor za svoje tijelo, umjesto toga da njegovo srce bude u zatvoru strasti i prohtjeva.
Jedni kažu: “Zatvorenik je onaj koji je zatvoren prema svome Gospodaru, a zarobljenik je onaj koga je zarobila njegova strast.”
Ova vrsta strpljenja, a riječ je o dobrovoljnom strpljenju, bolja je od prisilnog strpljenja. Uprkos činjenici da je zatvor kabur živih, a u želji da sačuva ispravnost svoje vjere i svoje čvrsto ubjeđenje, Jusuf, alejhi-selam, je izabrao zatvorenički život nad životom na dvoru ispunjenom razvratnicima i grješnicima. Osoba koja spozna vjeru, pronađe ljubav Milostivog; ona izabere vjerničko okruženje i udaljenost od iskušenja u koje padnu zarobljenici strasti i šejtana; ona odbije raskošni život koji je ispunjen grijehom prema Milostivom.
Šejhul-islam1, rahimehullah, je rekao: “Bilo šta da uradi moj neprijatelj sa mnom, moj Džennet je sa mnom, a moj bašta je u mojim prsima. Zaista je moj zatvor samoća sa Allahom, moje pogbuljenje je šehadet, protjerivanje iz moje zemlje je turizam, a moja patnja i kažnjavanje jesu borba na Allahovom putu.”
Kada je zatvoren u damaskom zatvoru, pogledao je iza zatvorskih vrata i rekao: “I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje bit će milost, a izvan nje patnja.” (El-Hadid, 33)
Govorio bi: “Kada bi imao ovu kulu zlatom ispunjenu, ne bih im se mogao odužiti za dobro koje su mi priredili.”
Vjerniku se u zatvoru otvore novi horizonti vjerovanja i nova vrijedna značenja. U njemu on zavrijedi novo usmjerenje (tevfik) ka pokornosti i robovanju Allahu. To njegov zatvor učini njegovom džennetsko baštom. Pa postoji li nešto poput toga u životu ispunjenim razvratom, nemoralom i grijehom!?
Prava sreća je – sreća srca; a prava nesreća je – tuga srca. Srca ne mogu biti radosna bez Allaha, bez Njegovog spominjanja i pokornosti Njemu:
“One koji vjeruju i čija se srca, kada se Allah spomene, smiruju; a srca se doista kada se Allah spomene, smiruju!” (Er-Ra'd, 28)
Pogledaj također koliko se Jusuf, alejhi-selam, uzvisio riječima:
“'Sačuvaj Bože!’, uzviknu on, ‘vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.” (Jusuf, 23)
“'Gospodaru moj’, zavapi on, ‘draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju! I ako Ti one odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati.” (Jusuf, 33)
Izađe Jusuf, alejhi-selam, iz zatvora i postade vlasnikom zemaljskih riznica i primjerom neporočnosti i suzdržljivosti. Allah, dželle šanuhu, cijeli njegov slučaj navede u Svojoj Knjizi kako bi vjernike podučavao čistoći, neporočnosti, poštivanju Allahovih zabrana, davanje prednosti bogobojaznosti nad duševnim prohtjevima i tjelesnim strastima.
Kazivanje počinje riječima Uzvišenog: “Objavljujući ti ovaj Kur'an, Mi tebi o najljepšim događajima kazujemo, iako prije njega doista nisi ništa znao.” (Jusuf, 3)
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: “Razmisli dobro o tome kako ga je Allah nagradio za zatvorsku tjeskobu. Dao mu je vlast na Zemlji, na kojoj se mogao nastaniti gdje je htio. Ponizio je pred njim ministra i njegovu ženu koja je zajedno sa ostalim ženama javno priznala njegovu nevinost. To je Allahov zakon među ljudima nekada, sada i do Sudnjeg dana. Kada je Sulejman, alejhi-selam, poklao konje koji su ga zabavili od obavljanja ikindija namaza, sve dok Sunce nije zašlo, Allah mu je dao vjetrove koji su ga nosili tamo gdje je želio. Kada su prvi muhadžiri ostavili najdraži im grad i domove, Allahi im je u zamjenu za njih otvorio cijeli Dunjaluk, dajući im vlast nad njegovim istokom i zapadom.”
Iz knjige: PRIMJERI ISTINSKOG VJEROVANJA, dr Ahmed Ferid
