Primjeri čovječanske „sreće“ u vrijeme odsutnosti islamskih osvajanja 1

452


Kada je papa Vatikana pročitao tekst u kojem je opisao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao nehumanog i zlog čovjeka te da je on koristio sablju za širenje svoje vjere, muslimani su se pobunili i osuli pogrdama ovog čovjeka – a on to i zaslužuje. Međutim, problem je u tome što je većina muslimana pri svom odgovoru papi negirala upotrebu sablje u širenju islama.

Ljudi su složni oko odbrambene borbe u kojoj čovjek brani sebe, ali mi ovdje govorimo o ofanzivnoj borbi (džihadu). Poznato je da kada muslimani imaju svoju državu da im je obaveza da drugim državama ponude islam, pa ako to odbiju onda muslimani zauzvrat traže od njih plaćanje džizje koja ukazuje na potčinjenost tih narodu vlasti islama. Pa ako i to odbiju onda se muslimani bore protiv njih. Ovo je taj džihad kojeg nevjernici osuđuju, šta više to je džihad radi kojeg veliki broj muslimana osjeća nelagodnost u svojim prsima. Možda se neko od njih i zapita u sebi pa kaže: „Doista, zašto da „napadamo“ slobodu drugih? Zašto islam ne podstiče muslimane da žive u miru i bezbjednosti u svojoj državi te da ostavi na miru druge da uživaju u miru i sigurnosti?

Možda musliman potisne ova pitanja u zaborav ali će ona ostaviti negativne posljedice na njegovo ubjeđenje i privrženost vjeri. Pitaj sebe dragi brate, kada bi se, primjera radi, našao među svojim kolegama na poslu te čuo glas učača kako uči riječi Uzvišenog:

قَاتِلُوا الَّذِينَ لَا يُؤْمِنُونَ بِاللَّـهِ وَلَا بِالْيَوْمِ الْآخِرِ‌ وَلَا يُحَرِّ‌مُونَ مَا حَرَّ‌مَ اللَّـهُ وَرَ‌سُولُهُ وَلَا يَدِينُونَ دِينَ الْحَقِّ مِنَ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ حَتَّىٰ يُعْطُوا الْجِزْيَةَ عَن يَدٍ وَهُمْ صَاغِرُ‌ونَ

„Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Tevba, 29)

Kako ćeš se tada osjećati? Da li ćeš i taj ajet voljeti kao i sve druge ajete ili će pak tvoje lice pocveniti te ćeš brzo pohrliti ka uređaju da smanjiš ton?

Nije dovoljno da se muslimani srde zbog govora pape Vatikana, već trebaju biti ponosni na svaki dio svoje vjere te da posjeduju potpuno zadovoljstvo i srčanu predanost spram svakog šerijatskog propisa i svakog ajeta iz Allahove Knjige. Uzvišeni kaže:

فَلَا وَرَ‌بِّكَ لَا يُؤْمِنُونَ حَتَّىٰ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ‌ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لَا يَجِدُوا فِي أَنفُسِهِمْ حَرَ‌جًا مِّمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُوا تَسْلِيمًا

„I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (Nisa, 65)

Dođi zajedno sa mnom, o ti koji želiš biti ponosan svojom vjerom, da ovu stvar koju smo spomenuli tj. ofanzivni džihad, učinimo milom našim dušama. Možda će neko reći: Kakva fajda da govorimo o tome kada danas nemamo islamsku državu koja bi vodila ofanzivni džihad? Odgovoram: Pored aktuelnog stanja u kojem se nalazimo, musliman mora nastojati ka tome da u njegovom srcu ne bude nimalo nelagodovanja spram Allahovih propisa, te da u svom srcu ne osjeti ni malo sumnje i odbojnosti onda kada čita ajete ili hadise koji govore o borbi na Allahovom putu. Mrziti neki šerijatski propis znači poništiti svoja djela (učiniti nevjerstvo), jer Uzvišeni kaže:

ذَٰلِكَ بِأَنَّهُمْ كَرِ‌هُوا مَا أَنزَلَ اللَّـهُ فَأَحْبَطَ أَعْمَالَهُمْ

„To je zato što ne vole ono što Allah objavljuje, i On će djela njihova poništiti.” (Muhammed, 9)

Ovim člankom želim da pojasnim laž i obmanu pape i njemu sličnih koji kritikuju pohvaljenu žestinu u islamu a koja se u mnogo većoj mjeri nalazi u njihovoj izvitoperenoj vjeri ali uz nepravdu, zulum i tiraniju.

Zašto je obaveza dominantnost islama nad svim narodima? Ne kažem prisliti ljude da prime islam jer u islam nema prisile, već ciljam da se ljudi pokore islamskoj državi ili time što će primiti islam ili u suprotnom plaćanjem džizje i dozvolom da islamski misionari šire islam u tim zemljama.

Na ovo pitanje se može odgovoriti sa više aspekata, ali aspekat o kojem ja želim pisati jeste aspekt pojašnjenja stanja u kojem se nalazilo i nalazi čovječanstvo u okrilju odsustva dominacije islama nad drugima. Neki ljude misle da je svijet prije islama živio u miru i harmoniji, te da je dolaskom islama I nametanjem njegove dominacije putem ofanzivnog džihada nestalo mira i sigurnosti a ljudski rod ušao u krvavu etapu svoje historije, te da će se na osnovu toga i današnji svijet onda kada se otarasi ofanzivnog džihada živjeti u sreći, miru i harmoniji! A to je nažalost ta teorija onih samoporaženih iz redova muslimana.

Dođi da zajedno pogledamo primjere “sretnog svijeta” čiji je “mir” islam poljuljao. Ovi primjeri su preuzeti sa stranice Wikipedia. Navodimo ovu stranicu iz dva razloga:

– prvi razlog jeste taj što ova stranica navodi izvore svojih informacija, i

– drugi razlog, a to je da oni koji navode te informacije nisu muslimani tako da, onda kada navedemo podatke, niko ne može prigovoriti kako smo pristrasni.

Pogledajmo listu popisa smrtnosti po ratovima i katastrofama. Pisci ovih podataka rekoh nisu muslimani a pomenuta stranica (Wikpedia) nema nikakve veze sa osudom ili odbranom muslimana. To su samo historijski podaci o većini ratova i krvavih masakra i egzekucija u povijesti čovječanstva. Savjetujem vam da se vratite na pomenutu stranicu kako bi detalje koje ću ja ovdje prenijti sažeto vidjeli u potpunosti.

Pogledajmo primjere svijeta koji će živjeti u miru i harmoniji onda kada ne bude bilo ofanzivnog džihada zbog kojeg je islam stvorio nasilje, i odbijanje drugih – kako tvrde!

Prva skupina:

1. Između 184 – 205. godine po Isau (Isusu) ubijeno je 3 -7 miliona Kineza u historiji poznatom Ustanku Žutih turbana.

Zapažate da Wikpedia daje najmanju i najveći broj ubijenih. Ono što isto tako valja napomenuti jeste da su se ovi ratovi i masakri koje ćemo navesti nisu vodili radi plemenitih ciljeva i namjera već s radilo o nasilju, tiraniji i diktatorizmu.

2. Između 1616. i 1662. ubijeno je 25 miliona Kineza u Manchuovom osvajanju dinastije Ming.

3. Između 1804. i 1815. ubijeno je 3,5 – 6,5 miliona ljudi u Napoleonovim ratovima u Evropi.

4. Između 1851. i 1864. ubijeno je 20 – 30 miliona ljudi u Taiping pobuni. Kineski vođa Hong Xiuquan je primio kršćanstvo te ga je htio nametnuti stanovništu koje je vjerovalo u konfučizam i budizam. Narod se digao na pobunu ali je francuska i engleska vojska pomogla vojskovođi u gušenju bune.

5. U Prvom svjetskom ratu (1914 – 1918) ubijeno je između 9 i 17 miliona ljudi.

6. U Drugom svjetskom ratu, od 1939 – 1945, ubijeno je između 40 – 72 miliona ljudi, za svega šest godina.

7. U Kini je u događaju poznatom kao „Veliki skok naprijed“ od gladi preminulo između 20 – 43 miliona ljudi u periodu od 1959 – 1962. “Veliki skok naprijed” je bio ekonomski plan transformacija Kine iz poljoprivredne u industrijaliziranu zemlju. Mao je planirao da kineska proizvodnja čelika pretekne britansku. Stoga su mnogobrojni seljaci preusmjereni sa polja i poslani da prave čelik od lošeg metala. Kao posljedica, žetva je većinom zapuštena ili su lokalni zvaničnici bili pod pritiskom javljati da je žetva u najboljem redu kako ne bi smetali planu, što je također navelo državu da izvozi više hrane. Na kraju se plan urušio; nastala je glad od koje je preminulo na desetine miliona ljudi.

(“U historiji, u vremenima oskudice i gladi, vlada bi obezbijedila stanovništvu zobenu kašu, djelila žito i dozvoljavala žrtvama da pobjegnu od oskudice i gladi. Ipak, KPK (Komunistička partija Kine) je bježanje od oskudice i gladi smatrala sramotom za prestiž Partije i stoga je naredila policiji da blokira puteve, kako bi spriječila žrtve da pobjegnu od gladi i oskudice. Svako, ko bi pokušao uzeti žito iz hangara, bio bi označen kontrarevolucionarom i ustrijeljen. U provincijama Gansu, Shandong, Henan, Anhui, Hubei, Hunan Sichuan i Guangxi, veliki broj seljaka je umro od gladi i posvuda je bilo leševa. Ipak, gladni seljaci su još uvijek bili prisiljeni raditi na navodnjavanju, konstrukciji brana i proizvodnji željeza. Mnogi bi se za vrijeme posla srušili i nisu više ustali. Na kraju, oni, koji su preživjeli, nisu imali snagu ni zapaliti umrle. Mnoga sela su potpuno izumrla, jer su familije jedna za drugom umirale od gladi.

Za vrijeme najtežih oskudica hrane u kineskoj istoriji prije KPK, bilo je slučajeva da su familije razmjenjivale djecu da bi ih jele, ali ipak niko nikad nije jeo sopstvenu djecu. Ipak, pod vladavinom KPK, ljudi su čak bili prisiljeni jesti umrle, jesti ljude koji su pobjegli iz drugih regiona i čak ubijati i jesti sopstvenu djecu. Pisac Sha Qing opisao je tu scenu u svojoj knjizi Yi Xi Da Di Wan (Mračna zemlja na močvarnoj rijeci): U jednoj seljačkoj familiji za vrijeme velike oskudice hrane otac je ostao sam samo sa jednim sinom i jednom kćerkom. Jednog dana, otac je istjerao kćer iz kuće. Kada se vratila, nije nigdje vidjela svog mlađeg brata, ali je vidjela bijelo ulje u kazanu i gomilu kostiju pored peći. Nekoliko dana kasnije, otac je opet dodao vode u kazan i pozvao kćerku da dođe bliže. Djevojčica se prepala i sa druge strane vrata preklinjala svog oca: “Oče, molim te nemoj me pojesti. Ja mogu skupljati drva i za tebe kuhati. Ako me pojedeš, niko to neće raditi za tebe.”) (Epoch Times komentari o Komunističkoj partiji – 7. dio)

8. Između 1917 – 1921. ubijeno je između 5 – 9 miliona ljudi u Ruskom građanskom ratu.

(Ruski građanski rat je naziv za niz oružanih sukoba na području bivšeg Ruskog Carstva koji su trajali od 1917. do 1921. godine, i koji su svoj korijen imali u pokušajima da se obori boljševički režim u Rusiji stvoren Oktobarskom revolucijom.)

9. Između 1932 – 1933. u Sovjetskom savezu je od gladi umrlo između 2,5 – 8 miliona ljudi.

(Holodomor, poznat i kao Gladomor; (prema ukr.: Голодомор, голод (holod) – glad i морити (moryty) – umoriti; Holodomor (Gladomor) – umorstvo umjetno izazvanom glađu); umjetno stvorena glad koja je obuhvatila stanovništvo sovjetske Ukrajine, sjevernog Kavkaza te područje oko donjeg toka rijeke Volge između 1932. i 1933. godine.

Područja pogođena glađu bila su u većini naseljena ukrajinskim seljaštvom koje je pružalo otpor novoj sovjetskoj ekonomskoj politici odnosno nesrazmjernom kolektivnom oduzimanju privatno stečenih dobara zbog čega je Holodomor 2003. godine po prvi puta javno u Ukrajini proglašen genocidom sovjetskokomunističke vlasti protiv ukrajinske nacije.

Prema određenim istraživanjima i dostupnim dokazima, samo na prostoru Ukrajine umrlo je između 3 i 7 milijuna ljudi. Neki stručnjaci navode da je ukupno ubijeno i do 10 milijuna ljudi što Holodomor svrstava u jedan od najvećih zločina 20. stoljeća.[1] Poljski odvjetnik židovskog porijekla Raphael Lemkin, jedan od autora definicije genocida, prozvao je ovaj zločin »klasičnim genocidom«.[2][3]

Ključnim osobama odgovornim za zločine počinjene u Holodomoru smatraju se sljedeći sovjetski dužnosnici: Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin, Lazar Kaganovič, Pavel Postišev, Stanislav Kosior, Vlas Čubar, Mendelj Hatajevič, Stanislav Redens i Vsevolod Valickij).

10. Od 1975 – 1979. u Kambodži je od gladi i političke represije Crvenih kmera umrlo između 1,6 – 3 miliona ljudi.

(“Demokratska Kampučija” je službeno ukinula novac, banke, privatno vlasništvo, zabranila ispovijedanje religije, zatvorila sve bolnice i škole, te gotovo cjelokupno stanovništvo kambodžanskih gradova protjerala na selo gdje su bili prisiljeni raditi u kolektivnim poljoprivrednim komunama. Svatko tko se opirao toj politici bio je proglašen neprijateljem poretka i likvidiran. Osim stare aristokracije i društvene elite, na posebnoj meti režima su bili intelektualci koji su se pridržavali “uprljane” zapadne kulture, a samim time i reakcionarnom buržoaskom ideologijom. Režim Crvenih Kmera je također počeo vršiti brutalno etničko čišćenje nad manjinama kao što su Kinezi i Vijetnamci. Pol Pot je izbjegao odgovornost, no u rujnu 2007. Nuon Chea, drugi u rangu Crvenih kmera i najstariji preživjeli suradnik, je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Naknadno su pred sudom optuženi i Ieng Sary i Ieng Thirith.2010., Kaing Guek Eav, voditelj zloglasnog zatvora S-21, osuđen je na 35 godina zatvora.)

11. U Drugom građanskom ratu u Kongu od 1998 – 2003. ubijeno je između 3,8 – 5,5 miliona ljudi.

12. Čitaj takođe o milionima koje je pobila Amerika u ratu protiv Vijetnama i Sjeverne Koreje.

Ove cifre koje smo spomenuli su cifre ubijenih, a kada bi u obzir uzeli broj ranjenih, protjeranih, zatvaranih i mučenih onda bi njihov broj bio mnogo, mnogo veći.

Onima koji na islam gledaju kao na vjeru krvi kažemo: Shodno vašoj tvrdnji, nakon nestanka islamskog hilafeta (carstva) koji je sudio Šeijatom i vodio ofanzivni džihad, dvadeseto stoljeće je trebalo živjeti u miru i harmoniji! Međutim činjenice nam govore sasvim drugu stvar.

Autor: dr. Ijad Kunejbi

Preveo: Aziz Billah

Obrada: Put vjernika

Izvor: http://al-furqan.org

Ključne riječi: {tortags,4047,1}