Zahvala pripada Allahu, i neka su salavat i selam na Poslanika, a zatim: ovo je samo sažeta zamisao ili mišljenje kojima nisu prethodili uvod, pojašnjenja, fusnote, i uz svo poštovanje prema učenjacima koji se razilaze ili slažu sa mnom po ovom pitanju.
Polazeći od govora Uzvišenog Allaha: „Da će to sigurno ljudima objašnjavati i ništa iz nje neće kriti“, i od Njegova govora: „I svjedočenje radi Allaha obavite“, i od hadisa u kojem stoji: „I da govorim istinu pa makar bila gorka“[1], kažem a od Allaha je uspjeh.
Poenta je u posjedovanju vlasti i moći, kao što je to slučaj sa propisom o zemljama; ponekad može biti da je zemlja zemlja kufra a da su njeni stanovnici muslimani bogobojazni i dobri, zbog toga što vodeću vlast i moć ima tagutska vlada, a ne islamska; i isto tako može biti da je zemlja zemlja islama a da su njeni stanovnici samo nevjernici![2].
Halifa Ebu Bekr Es-Siddik, radijellahu anhu, se borio protiv murteda i nije detaljno ispitivao stanje svakog pojedinca koji se njima (murtedima) pripisivao i njihovim upravama vodio. Također, se i Alija, radijellahu anhu, borio protiv haridžija i nije detaljno ispitivao stanje svakog pojedinca među njima!!
Ovako će biti isto i kada spustimo taj propis na Bagdadijev džemat (IDIŠ, op.PV). Postat će nam kristalno jasno da svako ko se vodi Bagdadijevom upravom i pokorava se istoj, taj je haridžija, makar on bio od veterana u džihadu! Pa da li svako, ko je nekada učestvovao u džihadu, može biti sačuvan od haridžijske bolesti!? U sahih hadisu stoji sljedeće: „Sva se ljudska srca nalaze između dva prsta Milostivoga i poput jednog su srca, koje On okreće kako hoće!“.[3]
I kada saznamo da je određeni čovjek imao udjela u prijašnjem džihadu (tj. bio je veteran) i zatim pogine kao vojnik Bagdadija, pa kakvu on korist ima od svog učešća u prijašnjem džihadu a dao je prisegu grupi koja ima iskrivljeno i zabludjelo vjerovanje!?
A slučaj El-Abbasa, radijellahu anhu, kada je bio zarobljen na bitci na Bedru, jer mu Poslanik nije prihvatio njegovo pravdanje da je islam primio u tajnosti, dok je s kurejšijskom vojskom krenuo pod prisilom, pa mu je Poslanik rekao: „Allah najbolje zna o tvom islamu, pa ako je kao što govoriš, Allah će te nagraditi, ali što se tiče tvoje vanjštine, ti si bio protiv nas; stoga otkupi sebe“.
Prema tome, mi smo obavezni gledadi samo po vanjštini oko toga da li je neko pripadao haridžijskoj skupini koja je prolila krv zaštićenu islamom, i zatim se ophodimo prema njemu shodno njegovom zadnjem ili trenutnom stanju, a ne shodno njegovom sudjelovanju u prijašnjem džihadu! Zato što, svjedočenje svjedoka i trenutno stanje potvrđuju da je određena osoba dala prisegu Bagdadiju, i da se pridružio njegovoj grupi; onda je on od njih, prema njemu se postupa isto kao i prema ostalim pripadnicima.
I koliko je samo osoba koje smo smatrali od dobrim ljudima; pa od njih ima koji su skrenuli i upali u fanatizam murdžiluka, a od njih ima koji su upali u bolest demokratije! I ja ni jednog ne poznajem, koji je bio od dobrih koji su se isticali, a da se pridružio Bagdadijevom džematu i njegovom batil hilafetu!
Kada bi se neki čovjek koji je učestvovao prije u džihadu, pridružio njima (idišovcima) i dao im prisegu, onda on, automatski, postaje jedan od njih, jer ih je uzeo za svoje prisne prijatelje (evlija’), i bori se za njih, te ih pomaže u njihovoj novotariji, tekfireći u ohalaljujući krv muslimana općenito, a mudžahida i njihovih vođa posebno. I to sve pod besmislenim te'vilima, i pravilima za koja Allah nikakva dokaza nije objavio!
I shodno gore navedenom, onaj ko pogine a pripadao je Bagdadijevom džematu, takvog ne smatramo šehidom. A to zbog toga što nam nije poznato da je iko od selefa činio terahhum (izgovarao: rahimehullah) za haridžije i sljedbenike novotarija, i nije nam poznato da su ih smatrali šehidima makar oni bili ubijeni od nevjerničkog mača poput rimljana ili otpadnika. Najviše što se, za onoga ko od njih pogine, može reći: da je taj otišao svom Gospodaru.
A poznavanje stanja jedne ili više osoba koje su pripadnici IDIŠ-a ne utiče na tačan i određen opis kojeg posjeduje Bagdadijeva država, a to je da su oni avadska[4] država haridžija, i svako ko njima da prisegu je haridžija makar i bio veteran nekog džihada ili bio od bogobojaznih i dobročinitelja.
Uistinu, haridžije su u svom prvom vremenu bili pravi pobožnjaci koji su mnogo učili Kur'an, i jako puno klanjali i postili, kao što je o tome Poslanik obavijestio svoje ashaba kada je o njima (precima haridžija) govorio: „Vi ćete svoj namaz smatrati bezvrijednim u poređenju s njihovim, a, isto tako, i svoj post s njihovim i svoja ostala djela s njihovim“[5]. I pored toga, oni su izašli iz vjere kao što strijela izlazi iz lovine!
Shodno tome, veteranstvo koristi samo kada čovjek slijedi pravi put, makar i imao određene ispade i greške, ili pak, bude optužen bez dokaza, onda, u ovakvoj situaciji, slobodno možemo reći da je taj i taj veteran džihada. Ali, ako dotični da prisegu Bagdadiju te se pridruži njegovoj skupini čija je najveća briga tekfirenje i ubijanje ljudi koje je islam zaštitio, pa zatim preseli ili bude ubijen kao pripadnik Bagdadijeve skupine, taj je haridžija, kojeg ne smatramo šehidom, a njegova završnica je kod Allaha.
I ovo se tiče kada je u pitanju mišljenje učenjaka koji ne tekfire haridžije, uzimajući uobzir da haridžije kod sebe imaju osnovu islama, ali su novotari griješnici.
Dok, kada je u pitanju mišljenje učenjaka koji tekfire haridžije, poput imama Buharije i drugih imama od Ehlul-hadisa, onda je stvar potpuno suprotna.
Napisao: Šejh dr. Hani Es-Sibai
11 ramazan 1436 h. / 28 juni 2015 g.
Izvor: http://justpaste.it/m10j
Fusnote:
[1] Ibn Hibban u Sahihu (449), Taberani u El-Evsetu (7739), a šejh Albani je rekao da je sahih (Es-Sahiha 2166).
[2] Kao što je to bio slučaj sa Hajberom nakon njegovog osvajanja. Poslanik ga je osvojio i uspotavio je islamsku vlast u toj zemlji, dok su njeni stanovnici još uvjek bili njeni starosjedeoci (domaćini), a oni su bili židovi.
[3] Muslim u Sahihu (2654).
[4] Riječ avadska je naziv koji je uzet od Bagdadijevog pravog imena a to je Avad.
[5] Buhari u Sahihu (5058).
