Propis onoga ko nevjernika ne proglašava nevjernikom

100
islam pv art wall

Pitanje: Skoro sam čuo da ko ne proglašava nevjernika nevjernikom ili sumnja u njegovo nevjerstvo postaje nevjernikom, kao i to da ko sumnja u nevjerstvo ostavljača namaza ili onoga ko se izigrava sa nekim Allahovim propisom postaje i on nevjernik, da li je ovo tačno?

Odgovor: U ime Allaha Svemilosnog Samilosnog, hvala Allahu, neka je Allahov salavat i selam na Allahovog Poslanika na njegovu porodicu, ashabe i na one koji budu sledili njihovu uputu, a zatim:

Zaista šerijatski dokazi iz Kur’ana i sunneta ukazuju na obaveznost (vadžib) odricanja od mnogobožaca (mušrika) i na ubjeđenost u njihovo nevjerstvo onog trenutka kada vjernik bude saznao i kada mu jasno bude bilo njihovo nevjersto i zabluda, rekao je Allah u Kur’anu:

“A kad Ibrahim reče ocu svome i narodu svome: ‘Nemam ja ništa s onima koje vi obožavate, osim s Onim Koji me je stvorio, jer će me On, doista, na Pravi put uputiti.’ I On to učini riječju trajnom za potomstvo svoje, da bi se vratili.” (Sura Ukrasi, 26- 28)

Tj. ne bi li se oni vratili ka njoj (riječju trajnom) u proglašavanju mušrika nevjernicima i odricanju od njih i ka vjerovanju da je Allah Jedini Onaj koji zaslužuje da bude obožavan.

Rekao je Allah:

“Imali ste dobar uzor u Ibrahimu i u onima koji su s njim kad su narodu svome rekli: ‘Mi s vama nemamo ništa, a ni s onim što vi, umjesto Allaha, obožavate, mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja između nas stalno će se javljati sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali!’, ali ne i u Ibrahimovim riječima ocu svome: “Ja ću za tebe moliti oprost, ali te ne mogu od Allaha odbraniti. Gospodaru naš, na Tebe se oslanjamo, Tebi se obraćamo i kod Tebe je krajnje odredište.” (Sura Mumtehina 4. ajet)

Ovo je vjera Ibrahimova i svih poslanika: odricanje od obožavaoca nečega drugoga mimo Allah i ubjeđenost u njihovo nevjerstvo i zabludu sve dok ne povjeruju u Allaha Jedinog.

Zato, obaveza je na svakog muslimana da se odrekne obožavaoca nečega drugoga mimo Allaha i da bude ubjeđen u njihovo nevjerstvo i zabludu sve dok ne povjeruju u Allaha Jedinog kao što nas je Allah obavijestio da su to uradili Ibrahim i ostali poslanici.

Ovo potvrđuje i sljedeći ajet: Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna. (Sura Krava, 256. ajet)

Značenje nevjerstva u taguta je: odricanje od ibadeta nekome drugome mimo Allahu i ubjeđenost o ništavnosti tog ibadeta i da je obaveza na svakog obveznika da obožava Allaha Jedinog i da vjeruje u Njega i da bude ubjeđen da On Jedini zaslužuje da mu se čini ibadet i da je ono što ljudi obožavaju mimo Allaha od kipova, drveća, kamenja, mrtvih, džina, meleka, zvijezda i drugo mimo toga, da im je taj ibadet ništavan.

Rekao je Allah: To je zato što je Allah – Istina, a oni koje oni, pored Allaha, mole – laž, i zato što je Allah Svevišnji i Veliki. (Sura Hadždž, 62. ajet)

Kada vjernik sazna da neko obožava nešto drugo mimo Allaha obaveza mu je da se odrekne od njega i da bude ubjeđen u neispravnost onoga na čemu je dotični i da ga proglasi nevjernikom ako bude od onih do kojih je dopro dokaz; od onih koji su među muslimanima ili zna da je do njega došao dokaz (misli se na spuštanje propisa kazne, tj. tekfir kazne onoga koji učini djelo kufra ili širka a nikako ovo ne znači da se ne treba proglašavati nevjernikom onaj koji počini širk i do koga nije došao dokaz, jer počinilac širka postaje mušrik, makar ne znao da je djelo koje je uradio širk, što je bio i stav šejha Bin Baza; pogledaj fetvu Stalne komisije u fusnoti [1]).

Rekao je Allah: A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem. (Sura Stoka 19. ajet), i rekao je: “Ovo je obznana ljudima, i da njome budu opomenuti, i da znaju da je samo On Jedan Bog, i da prime pouku oni koji razum imaju!” (Sura Ibrahim, 52)

Allah je objavio Kur’an Svome vjerovjesniku i učino ga je dokazom za ljude, pa do koga dopre Kur’an i Sunnet zatim se ne povrati od njegovog nevjerstva i zablude obaveza je ubjeđenosti o neispravnosti onoga na čemu je takav i njegovog nevjerstva.

Rekao je Poslanik u vjerodostojnom hadisu: Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neće o meni čuti nijedan iz ovog ummeta bilo da je jevrej ili kršćanin a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čim sam poslan a da neće biti od stanovnika vatre.”

Poslanik je ovdje objasnio da onaj do koga dođe ono sa čim je Poslanik alejhi selam poslan i umre a pritom ne povjeruje u to postaje od stanovnika vatre, što znači da postaje nevjernikom koji će biti stanovnik u vatri zbog toga što se nije odazvao onome što je do njega doprlo od Allah i Njegovog Poslanika alejhi selam i ovo je ujedno značenje ajeta: A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem. (Sura Stoka, 19. ajet) i ajeta: “Ovo je obznana ljudima, i da njome budu opomenuti, i da znaju da je samo On Jedan Bog, i da prime pouku oni koji razum imaju!” (Sura Ibrahim, 52)

U Sahihu Muslima se prenosi od Tarika ibn Ušejma da je Poslanik alejhi selam rekao: “Ko kaže nema drugog istinskog božanstva mimo Allaha (šehadet) i zanevjeruje u sve drugo što se obožava mimo Allaha postaje mu imetak i krv svetim”, u drugom rivajetu: “Ko izdvoji Allaha sa obožavanjem (vehade ) i učini nevjerstvo u sve drugo što se obožava mimo Allaha postaje mu njegov imetak i krv zabranjenim.’’

U ovim hadisima je Poslanik alejhi selam učinio zabranjenost krvi i imetka povezanim sa izgovaranjem šehadeta, izdvajanjem Allaha u ibadetu i nevjerstvom (kufr) u taguta, pa tako ne postaje čovjekova krv zabranjena sve dok ne izdvoji Allaha sa ibadetom i ne učini nevjerstvo (kufr) u taguta tj. sve dok ne zanevjeruje u ibadet nekome drugome mimo Allahu. Tagut je sve ono što se obožava mimo Allha, znači sve dok ne zanevjeruje u ibadet nekome mimo Allahu i dok se ne odrekne od toga i dok ne bude ubjeđen u njegovu ništavnost (ništavnost tog ibadeta) ovo je i značenje plemenitog ajeta: “Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u tagute, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allah je Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna.” (Sura Krava, 256. ajet)

Kažemo: Ko zna stanje nevjernika i onoga na čemu je od neistine (batila) a zatim ga ne proglasi nevjernikom ili sumnja u njegovo nevjerstvo (kufr) ovakav utjeruje u laž Allaha i Njegovog Poslanika alejhi selam i ne vjeruje u ono što mu je Allha zabranio od nevjerstva.

Jevreji i kršćani su nevejernici kur’aniskim tekstom i dokazom iz sunneta zato je obaveza na svakog obveznika od muslimana da bude ubjeđen o njihovo nevjerstvo i zabludu, ko ih ne proglasi nevjernicima ili posumnja u njihovo nevjerstvo biće kao i oni jer utjeruje u laž Allaha i Njegovog poslanika i sumnja u ono što je Allah i njegov Poslanik obavijestio. Isti je slučaj sa onim ko posumnja u Ahiret , Džennet , Džehennem, proživljenje, znači sumnja u to da li postoji proživljenje, da li će Allah oživjeti mrtve, da li postoji Džennet i Džehennem, nema pri sebi čvrsto ubjeđenje već sumnja. Ovakav biva nevjernikom sve dok ne povjeruje u proživljenje, Džennet, Džehennem, i da je Allah pripremio Džennet za bogobojazne a vatru za nevjernike, mora vjerovati u sve ovo po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka.

Isto ko bude sumnjao u to da li samo Allah zaslužuje ibadet biva nevjernikom u Allaha jer je Allah rekao: “To je zato što je Allah – Istina, a oni koje oni, pored Allaha, mole – laž, i zato što je Allah Svevišnji i Veliki.” (Sura Hadž, 62) i rekao je: “Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite” (sura Noćno putovanje, 23) i rekao je: “Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć molimo.” (sura El Fatiha, 5) i rekao je: “a naređeno im je da samo Allahu ibadet čine, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju” (sura Jasni dokaz, 5 ) i mnogi drugi ajeti.

Ko bude sumnjao u Poslanika alejhi selam i kaže: “Ne znam da li je Muhammed Allahov poslanik, ili nije on Allahov poslanik imam sumnju, propis mu je kao onaj ko zanegira Kur’an i nevjeruje u njega i takav je nevjernik sve dok ne povjeruje čvrsto da je Muhammed Allahov poslanik. Isti je slučaj i sa ostalim poslanicima koje je Allah spomenuo kao što je Nuh, Hud , Salih, Musa, Ibrahim i drugi, ko bude sumnjao u njihovu poslanicu ili ih bude ugonio u laž biva nevjernikom, molimo Allaha za spas od toga.

Isto tako ko se bude ismijavao sa vjerom, ili psovao vjeru biva nevjernikom, kao što je rekao Uzvišen: “Reci: ‘Zar se niste Allahu, ajetima i znakovima Njegovim, i Poslaniku Njegovom rugali?'” (sura Pokajanje, 65 – 66). A onaj ko bude psovao vjeru ili Poslanika je sličan onome ko se ismijava, čak gori od njega.

Što se tiče onoga ko ostavi namaz ali ne negira njegovu obaveznost učenjaci se razilaze po pitanju ovakve osobe. Od tih učenjaka ima onih koji kažu da se takva osoba proglašava nevjernikom i ovo je ispravan stav zbog govora Poslanika: “Ugovor između nas i njih je namaz, pa ko ga ostavi (namaz) zaista je zanevjerovao”, a u drugom hadisu: “Između čovjeka i nevjersta (kufra) i širka je ostavljanje namaza.”

Drugi učenjaci su rekli da takav ne postaje nevjernik ako ne negira obaveznost namaza već je griješnik i nevjernik nevejrstvom mimo velikog nevjersta (kufr dune kufr) i mušrikom mimo velikog širka (širk dune širk), znači to mu nije veliki kufr. Ovo je stav jedne grupe islamskih učenjaka, tako ko posumnja u nevjersto ovakve osobe ne postaje nevjernikom zbog razilaženaj koje postoji, znači ko posumnja u nevjersto ostavljača namaza koji ne negira njegovu obaveznost ne biva nevjernikom zbog razilaženaj koje postoji.

Ko bude znao da je osoba nevjernik i za to ima šerijatske dokaze obaveza mu je da takvu osobu proglasi nevjernikom, a ko posumnja u to (da li je nevjernik ili nije) i ne postanu mu jasni dokazi po pitanju dotične osobe i misli da nije uradio veliki kufr, već mali, onda je ovakav opravdan u svom idžtihadu (trudu za ispravan stav) i ne postaje nevjernik zbog toga što nije proglasio tu osobu nevjernikom.

Ali, ko bude negirao obaveznost namaza i kaže: “Namaz nije obavezan”, ovakav je nevjernik kod svih učenjaka, a ko posumnja u nevjerstvo ovakave osobe i on biva nevjernikom, da nas Allah zaštiti od ovoga. Isto ko kaže zekat nije obavezan i zanegira njegovu obaveznost, ili obaveznost posta ili kaže da hadždž nije obavezan pa makar bila osoba u mogućnosti, ovakav postaje nevjernikom zbog toga jer utjeruje u laž Allaha, Allahova Poslanika alejhi selam i idžm’a muslimana, a ko posumnja u nevjerstvo ovakve osobe i on postaje nevjernikom nakon što mu se pojasni dokaz i nakon što mu stvar postane jasna.

Ovo su velike stvari, obaveza je na studente da po pitanju njih budu čvrsti i da ne srljaju sve dok pri sebi ne budu imali jasan dokaz. Isto važi i za običan svet da se osiguraju i da ne srljaju u nešto sve dok ne upitaju učene i sve dok ne promisle dobro, jer su ova pitanja (mesele) proglašavanja nekoga nevjernikom velike, nisu uopšte male.

Obaveza je na učenjake i studente da ove mesele objasne ljudima putem šerijatskih dokaza. Obaveza je onome kome nešto ne bude bilo jasno po pitanju ovoga da ne žuri, i da pogleda u dokaze, i da pita učene sve dok ne bude bio potpuno siguran u tim stvarima. Molim Allaha da svima podari uspjeh, uputu, korisno znanje i dobro djelo. Allah vas nagradio dobrim!

Odgovorio: Ibn Baz
Izvor: www.binbaz.org.sa/noor/9296
Prijevod i priprema: Put vjernika

Fusnota:

  1. Kaže Stalna komisija za fetve: “Svako ko povjeruje u poslanicu našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i ostalo sa čim je došao od Šerijata, a zatim učini sedždu nekom drugom mimo Allahu, tebareke ve te'ala, evlijji, vlasniku kabura ili šejhu nekog tarikata, smatra se kafirom, murtedom (otpadnikom) od islama, mušrikom koji čini ibadet nekom drugom mimo Allahu, tebareke ve te'ala, pa makar u trenutku sedžde izgovorio šehadet, jer je učinio djelo koje ruši njegov govor, koje ruši njegov šehadet. Međutim, možda se može opravdati džehlom pa se nad njim ne sprovede kazna ne bi li sebe preispitao i pokajao se Allahu. Pa ako i dalje ustraje u sedždi mimo Allahu, ubit će se zbog svog riddeta (otpadništva).” Pa kažu dalje: “Pojašnjenje i uspostavljanje riddeta jeste radi spuštanja kazne, a nije radi toga da bi se nazvao kafirom radi toga pojašnjenja. On se naziva kafirom zbog toga što je učinio sedždu mimo Allahu, tebareke ve te'ala, ili se pak zavjetovao nekom drugom ili je zaklao ovcu nekom drugom a ne Allahu, tebareke ve te'ala.”Potpisnici: Predsjednik komisije, šejh Bin Baz i članovi, Abdullah ibn Ku’ud i Abdur-Rezzak el-Afifi