Propis ugošćavanja i izražavanja dobrodošlice „izopačenim intelektualcima“

464

Pitanje: Neka su nam braća postavila pitanje o propisu ugošćavanja i izražavanja dobrodošlice „izopačenim intelektualcima“ time što će im se omogućiti da govore o njihovoj ideologiji i njihovoj „ubuđaloj“ poeziji. Kao primjer su naveli imena slijedećih „intelektualaca“:

– Mahmud Derviš, Palestinac, član komunističke partije Rukah koja djeluje unutar Izraela. U jednoj od njegovih pjesama on kaže: Otspavaj, ta, zaista oko Božje spava!

– Semih El-Kasim Ed-Durzi, Palestinac, također član spomenute komunističke partije. I on kao pjesnik u jednom stihu kaže: „U kojoj će pećini Bog uteći, prekriven prašinom, dimom, i iskrama.“

– El-Jesar Es-Saudi koji kaže: „Samoubistvo je pobjeda nad Bogom!“ Mene su također upitali o ljudima koji o ovim izjavama govore da su samo, citiram: „Literaturno izražavanje kroz koje se ne može suditi o ljudima!!“ – ili – „Sloboda razmišljanja i izražavanja ne daje nam za pravo da ljude proglašavamo nevjernicima!! Ono što mi smijemo jeste da stvar tih ljudi prepustimo njihovom Stvoritelju!!“

Odgovor:

Pomažući se Uzvišenim Allahom, ja kažem:

1. Haram je i veliko zlo predstavlja to što se tim ljudima daje mogućnost širenja njihovih ideja putem informativnih i edukativnih minbera. Zabrana širenja zablude ovih ljudi je od najvažnijih obaveza učenjaka, vladara i svih muslimana i u tome nema nikakve nesuglasice među učenjacima, koliko je meni poznato. Da o psovanju Allaha, Poslanika i vjere kroz djelovanje tih ljudi i ne govorimo. Dobro je poznato i vjerom je utvrđeno da psovanje Allaha, Poslanika i islama za sobom povlači kaznu zbog odmetanja od vjere bez prethodnog potraživanja da se dotični izgovarač pokaje što je stav mnogih učenjaka. To je u suglasnosti sa riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko promjeni vjeru, ubijte ga!“ – ili – „Krv muslimana dozvoljena je samo u tri slučaja: ako oženjen (udata) učini blud, ko ubije nevinu osobu i ako napusti svoju vjeru i izda svoju zajednicu.“

Poznat je i događaj Muaza, radijallahu anhu, koji je kod Ebu Muse, radijallahu anhu, u Jemenu zatekao vezanog čovjeka pa je upitao: „Šta je ovo?“ Ebu Musa mu odgovori: „Ovaj je prihvatio islam a zatim je prešao na judeizam!“ Muaz reče: „Neću sjesti sve dok ovaj ne bude ubijen! To je sud Allaha i Njegovog Poslanika!“ Ako je ovo sud koji potvrđuju mnogi učenjaci, kako je onda moguće da Šerijat dozvoli ugošćavanje takvih ljudi i omogućavanje ekspanzije njihove zablude. Nema sumnje da se u tome nalazi jasno suprotstavljanje Uzvišenom Allahu i Njegovom Šerijatu.

2. Čovjek koji izgovara riječi kufra ili govori govorom koji u sebi sadrži novotariju, zabludu, pokvarenjaštvo i razvrat, i sve ono što izaziva obavezu vjerskog ukora, onda ćemo reči da je izgovarač govora kufra kafir. Dakle, bez obzira na to da li smo mi to osudili ili ne, šerijatski ukor je itekako prisutan u ovoj situaciji. Ko kaže da je to samo: „Literaturno izražavanje kroz koje se ne može suditi o ljudima!“ – o izgovaraču ove izjave u najmanju ruku kažemo da ne poznaje Šerijat Uzvišenog Allaha i nije dozvoljeno o Allahu govoriti bez znanja a posebno ne kod ovako opasnih diskusija. Što se tiče onih koji ispisuju te riječi koje nazivaju „literaturom“ koja za sobom neminovno povlači kufr, nema sumnje da pisac vjeruje u to što namjerno ispisuje ili je to rekao u stanju duševne ekstaze, kako oni vjeruju, ili tome slično. Dakle, ukoliko je to rečeno na način da je pisac uvjeren u to što je namjerno ispisao, njemu ćemo suditi prema onome što je rekao ili ispisao. To je ujedno i koncenzuz učenjaka. Mi smo već spomenuli govor učenjaka da je murted i treba se ubiti bez mogućnosti pokajanja psovač Allaha i Poslanika ili onaj koji se izrugiva sa islamom. U poglavlju o odmetniku od islama i njegovom odmetništvu, učenjaci spominju ovo pitanje a spominju i ono što čovjeka izvodi iz vjere. S druge pak strane, ukoliko je neko rekao navedene riječi u kontekstu „literaturnog izražavanja“, takvom se zamjera na onom što je napisao i njemu se sudi tekstom Časnog Kur'ana:

„A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: „Mi smo samo razgovarali i zabavljali se!“ – Reci: „Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?“ Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici…“

Ovo su jasni ajeti koji govore o kufru tih ljudi izražen kroz njihov govor i pored toga što je to bio govor prazne priče i zabave, kako je već pojašnjeno u povodu objave ovih ajeta. Nakon navedenog, kako je moguće opravdati onoga što psuje Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika ili se izrugiva s nekim od islamskih obilježja govoreći kako je to izraz njegove genijalnosti i perfektnog doživljaja ili kako je to samo običan stilističko-literarni izraz!?

3. Zagovaranje slobode misli koja vodi u slobodu kufra osuđeno je šerijatskim tekstovima Kur'ana a i koncenzusom ummeta. Već smo spomenuli ajete i hadise na tu temu. Da je kojim slučajem sloboda misli koja vodi u slobodu govora ispunjenog kufrom dozvoljena u islamu, onda poglavlje o odmetništvu gubi svoj smisao a nema skoro nijednog fikhskog djela a da u njemu ne postoji poglavlje o riddetu. Naprotiv, čak i onaj što uživa zaštitu islamske države, takozvani zimijj, ukoliko javno opsuje Allaha i Poslanika, treba ga ubiti jer je dogovor o njegovoj sigurnosti prekršen i to je stav velikog broja učenjaka. Oni koji govore: „Ostavite ljude njihovom Stvoritelju!“ – da, to je tačno ali samo ukoliko javno ne ispolje ono što zahtijeva javni ukor ili inkjar. Istraživanje ljudskih namjera i neosnovano zadiranje u njihov nijet je zabranjena stvar. Šerijat nas uči da ljudima sudimo samo na osnovi njihove vanjštine tj. onoga što oni kažu ili učine. Međutim, to neće značiti ispunjavanje naše obaveze prema njima sve dok ih ne ukorimo i ne potražimo da se pokaju ili da nad njima sprovedemo šerijatsku kaznu ukoliko situacija to zahtijeva od nas. Ako se čovjek pokaje i to javno obznani, nad njime se neće sprovesti kazna a njegovu stvar prepustamo Allahu. Ukoliko se ne uvjerimo u iskrenost njegovog pokajanja, time što vidimo da pokajanje nije uticalo na njegov govor ili djelo, nad njime će biti izvršena kazna fizičke likvidacije na dunjaluku a stvarnost njegovog pokajanja ostaje između njega i njegovog Gospodara i to je stav mnogobrojnih učenjaka.

Allah Uzvišeni najbolje zna!

Molim Allaha Uzvišenog i Moćnog, da pomogne Njegovu vjeru, da uzdigne Njegovu riječ, i da Istinu pomogne mudžahidima iz redova sinova ove vjere koji se bore na Negovom putu naređujući dobro i odvraćajući od zla . On to može i On je kadar to učiniti! Naša je zadnja dova, hvala pripada Allahu Gospodaru svjetova!

 

Autor: Šejh Ali ibn Hudajr El-Hudajr

Sa arapskog preveo: Husejn Ebu Idris