Prvo napuštamo neistinu, pa se tek onda vraćamo istini

474

Postoje dvije vrste traženja oprosta ( istigfara):

  • Samostalno,
  • Uz pokajanje.

El-Istigfar je samostalno spomenut u riječima Nuha, alejhi selam, upućenim njegovom narodu:
„Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta. On će vam kišu obilnu slati.“ (Nuh, 10.- 11.)

Ili u Salihovim, alejhi selam, riječima:
„Zašto od Allaha ne tražite oprost, da bi vam se ukazala milost.“ (El-Ahkaf, 46.)

Kao i u riječima Uzvišenog Allaha:
„Allah, uistinu, prašta i samilostan je“ (El-Bekara, 199.)

I u riječima:
„Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti“ (El-Enfal, 33.).

Traženje oprosta se spominje zajedno sa pojmom pokajanja(tevbe) u riječima Uzvišenog:
„Od Gospodara svoga oprosta tražite i pokajte se, a On će vam dati da do smrtnoga časa lijepo proživite i svakom čestitom dat će zasluženu nagradu.“ (Hud, 3.)

I u Hudovim, alejhi selam, riječima upućenim svome narodu:
„On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.“ (Hud, 61.)

l u Šuajbovim, alejhi selam, riječima:
„l tražite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte! Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi.“ (Hud, 90.)

Ukoliko se pojam traženja oprosta (istigfar) spomene samostalno, on ima značenje kao i pokajanje. To je pokajanje koje u sebi sadrži traženje oprosta od Allaha. Njime se brišu grijesi, uklanja trag grijeha i zaštita od njegovoga zla, a ne – kao što misle pojedini ljudi – da se pokajanjem prekriju grijesi. Allah onima kojima oprosti, ali i onima kojima ne oprosti, sakrije grijehe od očiju ljudi.

Međutim, sakrivanje grijeha je neminovnost traženja oprosta ili njegov sastavni dio. Pokajanje ukazuje na sakrivanje grijeha na takav način da ga sadrži direktno ili kao njegovu nužnu posljedicu. Suština traženja oprosta je čuvanje od loše posljedice grijeha.

Arapska riječ migfer označava ono što štiti glavu od neprijatnosti. Sakrivanje neminovno upućuje na ovo značenje. Da nije tako, turban, kapa i tome slično se, iako sakrivaju glavu, ne bi nazivali migferom. Pojam migfer u sebi mora imati značenje zaštite. Traženje oprosta (istigfar) sprječava kažnjavanje za učinjeni grijeh.

Ovo razumijevamo iz ajeta:
„Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti.“ (El-Enfal, 33.)

Allah zaista neće kazniti osobu koja traži oprost. Ni u kom slučaju se ne može nazvati istigfarom traženje oprosta za grijeh na kome se ustrajava. Time se neće spriječiti kažnjavanje. Traženje oprosta obuhvata pokajanje, baš kao što i pokajanje obuhvata traženje oprosta. Jedno podrazumijeva drugo ukoliko se svaki od ta dva pojma spomene odvojen od drugog.

I pored toga, ne smeta da traženje oprosta bude i u značenju traženja prikrivanja i zaštite, da opasne mahane i štetni nedostaci budu sakriveni od očiju ljudi. Najveći nedostatak i čovjekova manjkavost jest njegovo neznanje i nepravda prema samome sebi. Neprijatelj vuče čovjeka za povodac neznanja i nepravde prema onome što će ga upropastiti i oboriti. Neznanje i nepravda se mogu sakriti budnošću i jakom željom da svome Gospodaru dođe oplemenjen znanjem, pravdom i dobročinstvom.

Svaki nemar prema ljudskoj časti, u koju je Allah udahnuo dio Svoga ruha, budi ono životinjsko u čovjeku, snaži neznanje, nepravednost i sramoti ga; svaka briga o ljudskosti i njeno hranjenje sa razmišljanjem o Allahovim zakonitostima i znamenjima u čovjeku i svemiru, svako proučavanje naučnih istina sa kojima su poslani vjerovjesnici, i sa uzrokom Allahovog oprosta grijeha i prikrivanja sramota i nedostataka.

Tako se razumijevaju riječi Uzvišenog Allaha upućene Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem:
„Da bi ti Allah ranije i kasnije krivice oprostio, da bi blagodat Svoju tebi potpunom učinio“ (El-Feth, 2.)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikad nije učinio ružno djelo, niti je Allahu bio neposlušan. Riječ je o ljudskim nedostacima koje je Poslanik znao, ali – ojačan znanjem i Uputom – nije ih drugima kazivao. Uspio je vladati ljudskom prirodom i pomoću nje u njoj upravljati dobročinstvom, postati mudar i razborit.

U slučaju da se ova dva termina spomenu jedan uz drugi, onda traženje oprosta (istigfar) znači traženje zaštite od zla onoga što je bilo, a pokajanje znači povratak i traženje zaštite od zla grijeha koje bi se moglo dogoditi u budućnosti.

Ovdje su u pitanju dva grijeha:

  • Grijeh koji se već dogodio i traženje oprosta za njega je traženje zaštite od njegovoga zla.
  • Grijeh za koji strahujemo da će se dogoditi. Pokajanje za takav grijeh je u čvrstoj odluci da se on ne počini.

Povratak Allahu podrazumijeva oba slučaja:

  • Povratak Njemu da bi ga to sačuvalo od zla onoga što je bilo
  • Povratak Njemu kako bi ga to sačuvalo od zla koje očekuje od svoje duše i svojih djela.

Grješnik je poput čovjeka koji krene putem propasti i taj put ga ne dovede do željenoga cilja. Njemu je naređeno da takvom putu okrene leđa i da se vrati putu spasa, koji će ga dovesti do željenog cilja. Samo na tom putu je njegova sreća.

Ovdje je neophodno napuštanje jednog i vraćanje na drugi put.

Pokajanje se odnosi na povratak, a traženje oprosta na napuštanje. Ako se samo jedan termin spomene, onda obuhvata oba značenja.

Zato su, a Allah najbolje zna, i tevba i istigfar naređeni takvim redoslijedom u ajetu:
„Od Gospodara svoga oprost tražite i pokajte se.“ (Hud, 3.)

Jer, povratak na put istine dolazi tek nakon potpunog napuštanja neistine (batila). Traženje oprosta je kao otklanjanje štete, a pokajanje je kao traganje da bi se pribavila korist. Traženjem oprosta se štiti od zla grijeha, a pokajanjem se nakon te zaštite postiže ono što je drago. U slučaju da se spomenu pojedinačno, jedno neminovno povlači drugo.

A Allah najbolje zna.

(Ibn Kajjim El-Dževzi – Stepeni duhovnog uzdizanja)