Rad po onome što zahtjeva šehadet – šesti uvjet šehadeta

Popularno na sajtu

 

U uvjete ispravnosti riječi tewhida – la ilahe illAllah, spada i rad po onome što te riječi zahtjevaju tajno i javno1. Rad po onome što zahtjeva šehadet je prevashodni cilj šehadeta, radi toga je šehadet i objavljen poslanicima i vjerovjesnicima. Kaže Uzvišeni:

وما أُمروا إلا ليعبدوا الله مخلصين له الدين حنفاء ويُقيموا الصلاة ويؤتوا الزكاة وذلك دين القيمة

 

„A nije im naređeno osim da Allaha obožavaju, da mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju, da namaz obavljaju i zekat udjeljuju –  a to je ispravna vjera.“ (Bejjine, 5)

I kaže Uzvišeni:

ومـا خلقت الجن والأنس إلا ليعبدون

„Džinne i ljude sam stvorio da Mi ibadet čine.“ (Zarijat, 56)

Ko bude izostavio rad po riječima tewhida2 poništio je vjeru, umrtvio njenu dušu i srušio Allahovo pravo kod Njegovih robova, jer je rad po onome što zahtjeva šehadet cilj radi koga je Allah stvorio stvorenja, objavio knjige i poslao poslanike. Kaže Uzvišeni:

وما أرسلنا من قبلك من رسولٍ إلا نوحي إليه أنه لا إله إلا أنا فاعبدون

„Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'“ (Enbija, 25)

I kaže isto tako:

ولقد بعثنا في كل أمة رسولاً أن اعبدوا الله واجتنبوا الطاغوت

„Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allaha obožavajte a taguta se klonite.“ (Nahl, 36)

Ovi i drugi ajeti nam pojašnjavaju da je cilj svih poslanika bio ostvarivanje tevhida koji je Allahovo pravo kod Njegovih robova. Ribi’ ibn Amir je rekao perzijskom tagutu (vojskovođi) kada ga je ovaj pitao o razlogu muslimanskog napada na perzijsku državu: „Allah nas je poslao da ljude izbavimo iz robovanja ljudi u robovanje Gospodaru ljudi, da ih izbavimo iz tiranije različitih vjera u pravdu islama, iz tjeskobe dunjaluka u prostranstvo dunjaluka i Ahireta.“

Buharija, Muslim i drugi bilježe od Muaza ibn Džebela, radijAllahu anhu, „Jahali smo sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, na magarcu pa mi je on rekao: ‘O Muaze, znaš li koje je Allahovo pravo kod Njegovih robova i pravo robova kod Allaha?’ ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju’, odgovorih ja. On reče: ‘Allahovo pravo kod njegovih robova je da Ga obožavaju i da mu širk ne čine, a pravo robova kod Allaha je da On ne kazni onoga ko Njemu nikakav širk ne bude činio.’ Rekoh: ‘O Allahov Poslaniče, hoću li obradovati ljude?’ ‘Nemoj ih obradovati – reče Poslanik – kako se ne bi oslonili na to (i zanemarili djela).'“

Stoga, Allahovo pravo je da ga ljudi obožavaju tajno i javno i da mu isto tako ne čine širk tajno i javno a to je ono što se cilja šehadetom da nema drugog boga sem Allaha.

Ovo pojašnjava drugi rivajet od Enesa, radijAllahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao Muazu: „O Muaze nema nijedne osobe koja svjedoči da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik iskreno iz svoga srca a da ga Allah neće sačuvati vatre.“ Muaz reče: „Hoću li obavijestiti ljude pa da se obraduju?“ Poslanik reče: „Onda će se osloniti na to.” (Muttefekun alejhi)

U oba hadisa stoji da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, zabranio Muazu da obraduje ljude kako ne bi ostavili druga djela mimo tewhida.
Iz prvog hadisa se jasno vidi da nije cilj samo izgovaranje šehadeta bez ostvarivanja tevhida, koji je Allahovo pravo kod ljudi, djelom, tajno i javno. Stoga hadisi međusobno pojašnjavaju jedni druge i zato je obaveza spojiti sve njih i donijeti sud a ne uzimati jedan dio hadisa a zanemarivati drugi.

Da se cilj ogledao u samom izgovaranju šehadeta ne bi se Kurejšije dvoumile u odazivanju Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, već bi izgovorili la ilahe illallah i ostali na svom širku i paganskim običajima i time se urahatili. Da je tako ne bi ulagali sve što posjeduju u borbi protiv riječi tevhida!
Međutim, kada  su saznali da riječi tewhida iziskuju rad po njima od lomljenja kipova i kumira i ostavljanja njihova ibadeta…
–    da zahtjeva potpuno ostavljanje širka i obožavanja kumira
–     promjenu džahilijjetskih (predislamskih) običaja koji se suprostavljaju učenju šehadeta
–    oduzimanje lažnim božanstvima božanska svojstva i smatranje njih robovima i stvorenjima
–    nestanak svih razlika među ljudima, tako da nema razlike između vlasnika i roba, uglednog i običnog čovjeka osim na osnovu takvaluka (bogobojaznosti) i pridržavanja propisa ove čiste vjere.
–    potpuno napuštanje svojih prohtjeva, strasti i profita kojeg su sticali porobljavanjem ljudi…

Kada su saznali da riječ tewhida iziskuje gore pomenute stvari suprostavili su se borbom, inatom i suprostavljanjem kakvo nije poznato u historiji.

Iz tog razloga su i ponudili Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, sve dragocjeno i vrijedno, vlast, imetak i sve što čovjekova duša priželjkuje, samo da ih poštedi pokornosti šehadetu tewhida. Pa je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, sve to odbio osim da se odazovu riječima šehadeta i iskrenom tewhidu i da ostave obožavanje kipova i kumira.

Napisao: šejh Ebu Basir Et-Tartusi
Izvor: Stazom islama

Fusnote:

1. tajno (nutarnje) poput oslonca na Allaha, čvrstog ubjeđenja,… a javno (spoljne) poput namaza, zekata, džihada…

2. tewhid – je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat.

  • – tewhid rububijjeh – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavajnja) u svemiru.
  • – tewhid uluhijjeh – izdvajanje Allaha, dželle ša'nuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.
  • – tewhidul-esmai we siffat – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz