Ruski interes prema Kurdima

1243
Kurdi

S obzirom na to da nastavlja zaoštravati odnose s Ankarom, što je posljedica turskog obaranja ruskog ratnog aviona Su-24, stručnjaci smatraju kako postoji velika vjerovatnoća da će Rusija igrati na kartu Kurda u sukobu protiv Turske.

Možda na takva predviđanja utječe više faktora, na prvom mjestu sve učestaliji kontakti između Moskve i stranke Sirijske kurdske demokratske unije (PYD). Također, dolazi do intenziviranja političkog i medijskog govora u Rusiji o važnosti tog faktora kao osjetljivog pitanja za Tursku usred eskalacije napetosti između dvije države. No, osnovno pitanje koje se tu postavlja glasi: može li Rusija ići do kraja ukoliko odabere tu opciju i kakve su posljedice takve odluke?

Historijska lekcija

Ruski interes prema Kurdima seže daleko u prošlost, još od ranog 19. stoljeća kada je Rusko carstvo zapazilo njihovu značajnu ulogu u ratovima protiv Osmanskog i Perzijskog carstva te pokušavalo proširiti svoj utjecaj na područja iza Kavkaza. Rusija je Kurde uvijek posmatrala kao jake borce na koje se može osloniti u svojim ratovima, u zamjenu za vojnu i finansijsku pomoć te obećanja o uspostavljanju kurdske države.

Kurdi su stali na stranu Rusije u dva rata protiv Perzijskog carstva (1804-13. i 1826-28), kao i u ratu s Osmanskim carstvom (1828-29), ali i u drugim sukobima. Međutim, lekcija koja se može izvući iz takvog historijskog iskustava jeste da Rusija uvijek žrtvuje nade Kurda na oltaru zajedničkih interesa s tim državama, o čemu svjedoče i brojni dokazi iz prošlosti. Možda su najvažniji sljedeći:

1. Prije Prvog svjetskog rata Rusko carstvo obećava uspostavljanje kurdske države i gradi veoma jake odnose s Kurdima u Iranu i Turskoj. No, nakon raspada Osmanske imperije i uspona Mustafe Kemala Ataturka, koji osniva Tursku Republiku 1923. godine, Rusija se veoma brzo odriče Kurda i ulazi u blizak savez s Ataturkom, čija se vladavina smatra najkrvavijim periodom za Kurde, budući da je žestoko gušio svaki njihov ustanak u kojem se zahtijevalo priznavanje kurdskog naroda i njihovih prava u Turskoj.

2. Uspostavljanje kurdske Republike Mahabad u Iranu 1946. godine izvršeno je uz direktnu pomoć sovjetskih trupa, koje su ušle u glavni grad Republike s ciljem konsolidiranja nove kurdske vlade, na čelu s Qazijem Muhammadom. Međutim, nedugo zatim, a nakon postizanja dogovora o nafti s iranskim šahom i snažnih britanskih pritisaka, Rusija se odriče novonastale Republike. Opstala je veoma kratko, svega 11 mjeseci. Ulazak iranske vojske u njen glavni grad označio je i kraj njenog postojanja, dok su predsjednik Republike i više članova administracije kažnjeni vješanjem, pod optužbom za izdaju.

3. U odnosima iračkih Kurda s Bagdadom također dominiraju ruski interesi. Pokojni ruski premijer Jevgenij Primakov, prije nego je postao ministar vanjskih poslova, radio je kao posrednik između Bagdada i kurdskog pokreta. Ruski interesi bili su prisutni u svakoj fazi sukoba i pregovora i oni su određivali pravac kretanja odnosa između te dvije strane.

Zapravo, postoji i svijetla tačka u historiji rusko-kurdskih odnosa, a tiče se brojnih kurdskih centara za studije, kulturu i medije koje je uspostavila Rusija. Prema tome, nedostatak povjerenja u Moskvu glavna je lekcija koja se treba izvući iz iskustva o rusko-kurdskim odnosima kroz historiju, počevši od pravila da se Kurdi žrtvuju svaki put kada se pojave zajednički interesi Rusije s određenom državom.

Novi period

S početkom ruske intervencije u Siriji, krajem septembra ove godine, polako se stječe utisak da se Rusija počinje dodvoravati Kurdima u toj zemlji, naročito nakon što su postali snažan i bitan faktor na sjeveru i istoku Sirije te uspješne bitke u Kobaniju (Ayn Arab), u kojoj su Kurdi nanijeli prvi vojni poraz grupi Islamska država Irak i Levant.

Rusija postaje svjesna značaja kurdske uloge, ne samo kada je riječ o borbi protiv ISIL-a nego u cijeloj sirijskoj krizi. Želi ih pripojiti svojim snagama kako bi drugim stranama poručila da ima ključnu ulogu u rješavanju te krize. Osim toga, želi i iskoristiti Kurde u regionalnoj dimenziji sukoba, preciznije s Turskom, koja je više puta saopćila da ne želi uspostavljanje bilo kakvog kurdskog entiteta na sjeveru Sirije.

Međutim, pred Rusijom se ispriječio problem na koji način doprijeti do glavnog težišta sirijskog kurdskog pokreta, preciznije rečeno kurdske Stranke demokratske unije, koja se smatra sirijskim ogrankom Kurdistanske radničke partije. Problem počiva u tome da je Washington uveliko pretekao Moskvu u tom naumu, jer je s tom strankom “satkao” sigurnosni i vojni savez na terenu. Bitke koje vodi oružano krilo PYD-a, odnosno Jedinica za zaštitu kurdskog naroda, odvijaju se uz zračnu podršku američkih snaga. Washington, također, šalje naoružanje kurdskim borcima i stručnjake koji ih obučavaju za borbu. Takva situacija otežava zadatak Moskvi da uspostavi vojni savez s Kurdima na terenu, uprkos velikoj otvorenosti koju su pokazali prema njima u posljednje vrijeme.

Prema tome, cijeli prizor u vezi s američko-ruskom otvorenosti prema Kurdima liči na vođenje grozničave utrke za zadobivanje kurdske lojalnosti. Zbog toga se javlja pitanje: kako će se Kurdi postaviti u američko-ruskoj rivalskoj borbi za osvajanje njihovog povjerenja u sukobu koji se trenutno vodi i hoće li se u takvom odnosu uspjeti nametnuti kao politički a ne samo sigurnosni faktor?

Drugim riječima, hoće li Kurdi uspjeti takav odnos učiniti političkim i usmjeriti ga ka priznavanju njihovog pitanja u regiji, umjesto toga da se tretiraju isključivo kao sigurnosni adut koji će se upotrijebiti u datim okolnostima ili nekoj drugoj prilici. O tome bi trebali povesti računa prije nego što postanu žrtveno janje interesa velikih sila.

Jasno je da Kurdi još daju prioritet savezu s Washingtonom, dok je Rusija, prema svemu sudeći, svjesna toga. Zato nastavlja preduzimati dodatne korake kako bi uspjela u svom naumu. U nekoliko posljednjih mjeseci primila je brojne kurdske delegacije te zvanično otvorila ured Stranke demokratske unije u Moskvi, dok su vođeni i razgovori o eventualnoj mogućnosti da otvori svoje predstavništvo na području Kurdske samouprave.

Štaviše, ruski predsjednik Vladimir Putin prvi put je pohvalio Jedinice za zaštitu kurdskog naroda, u svom govoru na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. Sve su to razlozi zbog kojih treba vjerovati da Rusija nakon obaranja Su-24 neće oklijevati igrati na kartu Kurda kao bolne tačke Turske sve dok ne pristane učiniti ustupke Rusiji u sirijskoj krizi koja je postala pitanje života i smrti za rusku politiku na Bliskom istoku.

Balans između ‘Cara’ i ‘Sultana’

Nastavak tenzija između Moskve i Ankare te mogućnost zaoštravanja odnosa između dvije države u svjetlu progresivne ruske reakcije na obaranje njihovog aviona ozbiljno nameće pitanje igranja na kartu Kurda. U tom kontekstu, Moskva je odbila okarakterizirati PKK kao terorističku organizaciju, bez obzira na to što su Amerika, Evropa i Turska tako učinile.

Štaviše, ruska Duma prvi put predlaže da se Kurdistanska radnička partija naoruža sofisticiranim oružjem, kako prenosi ruska štampa, koja pridaje veliku pažnju govoru o Kurdima i njihovim pravima te naglašava značaj veze s PYD-om u Siriji i podrške toj partiji.

Izgleda da je ruski diskurs u tom pogledu potakao kurdsku partiju na uvjerenje da je nastupio historijski trenutak – zbog ruskog stava koji se treba iskoristiti u nadi da će se formirati kurdska regija. To se vidi i u izjavama lidera stranke Saleha Muslima u posljednje vrijeme, kada je u nekoliko navrata rekao: “Borit ćemo se rame uz rame sa svakim ko se bori protiv ISIL-a!”, čime je obznanio spremnost za uspostavljanje saveza s Rusijom. Međutim, postavlja se pitanje šta Moskva želi od Kurda u tom kompliciranom i zahtjevnom periodu sirijske krize? Bez imalo sumnje, ima planove koje hitno želi provesti, a to su:

1. Pokušaj priključenja Jedinica za zaštitu kurdskog naroda savezu Rusije i režima u Siriji, što, bez sumnje, ima nekoliko ciljeva. Od njih je možda i najbitniji odnijeti odlučujuću pobjedu na sjeveru, konkretno u Halepu. Kurdi će, s obzirom na geografski položaj koji zauzimaju i iskustvo u oružanoj borbi, imati istaknutu ulogu u toj bici. Oblast Sheikh Maksoud predstavlja vrlo značajno mjesto s aspekta presijecanja puta između Halepa i Turske te pristupa Azazu, što ujedno znači i pristup Afrinu.

2. Ukoliko se taj scenarij ostvari, Turskoj se zadaju dva bolna udarca. Prvi je sprečavanje formiranja sigurne zone na sjeveru Sirije, čije je što skorije uspostavljanje najavljivala Turska. Drugo je povezivanje Kurda u oblasti Kobanija (Ajn Araba) s Afrinom, čime se kurdski polumjesec pruža od brda Kandil do Sredozemnog mora. Drugim riječima, Turska će imati granicu s kurdskim entitetom uzduž svoje sadašnje južne granice sa Sirijom, što će se, bez sumnje, reflektirati na unutrašnje stanje u Turskoj.

3. Da bi se spomenuto desilo, neophodno je ostvariti potpunu koordinaciju s rukovodstvom PKK-a u Kandilu. Takav razvoj situacije mogao bi biti uvod za pokretanje ruskog programa naoružavanja PKK-a ukoliko nastavi eskalacija tenzija u rusko-turskim odnosima, posebno ako Moskva bude vođena uvjerenjem da će to biti bolan udarac za Tursku. Time bi se nametnula kao dominantna sila u Siriji, čime će primorati sve druge strane da se prilagođavaju njenim strateškim vojnim i političkim agendama.

Nasuprot takve “Careve” logike nalazi se logika “Sultana” u Turskoj. Recep Tayyip Erdogan je u više navrata upozorio Putina da se ne igra s vatrom te da strpljenje ima granice. Naglasio je da Ankara u rukama drži moćne karte koje bi “Caru” mogle nanijeti bol, ne samo kroz naoružavanje frakcija sirijske opozicije sofisticiranim oružjem, čime bi se Rusija uvukla u sirijsku močvaru, u nadi da se će se ponoviti scenarij iz Afganistana, nego i time da se ključ Bosfora nalazi u rukama Turske. Stoga igranje na kartu Kurda neće biti ništa drugo osim dolijevanje ulja na vatru.

Pitanja koja ostaju otvorena glase: hoće li Kurdi dobiti svoju državu uz podršku Rusije ukoliko ona uspije nanijeti bolan udarac Turskoj? Ili će se opet suočiti s bolnom historijskom lekcijom i izgubiti pobjede koje su ostvarili na terenu kada počnu pregovori država s velikim interesima u regiji?

Izvor: Al Jazeera

SHARE