Samoubistvo ili šehadet?

Popularno na sajtu

Ako se povede diskusija po pitanju dozvoljenosti operacija u kojima osoba ubije i samu sebe, glavni argumenat protivnika ovog oblika džihada jeste da je to samoubistvo jer smrt te osobe nije izazvana od strane neprijatelja već od same te osobe.

U svom djelu “El-Kamil”, Ibnu-l-Esir bilježi događaj koji se dogodio tokom opsade grada Akre od strane Salahuddina el-Ejjubija. Nažalost, on ga je samo spomenuo u svojoj knjizi bez ikakvog komentara.

Ibnu-l-Esir napominje da ja Salahuddin imao potrebu za ljudstvom, pa je zatražio da mu brod doveze neke od njegovih vojnika iz Bejruta. Radilo se o velikom brodu koji je prevozio 700 vojnika, ratnu opremu i ogromne količine namirnica. Kralj Ričard “Lavlje srce” je uspio da presretne brod jer su, Allahovom odredbom, vjetrovi prestali da pušu, pa su se muslimani našli okruženi flotom koja je brojala četrdeset plovila. Muslimani su, ipak, pružili žestok otpor ovoj višestruko nadmoćnijoj neprijateljskoj sili. U tom okršaju, oni su uspjeli da ubiju mnoge Ričardove ljude. Kada je vođa muslimana (Jakub) shvatio da će ih neprijatelj nadjačati, rekao je da im je jedino preostalo da unište svu opremu i namirnice i da umru časnom smrću, kako ne bi pali u neprijateljske ruke. On nije želio da ih neprijatelji uhvate, pa da žive u ropstvu. Stoga je otišao ispod palube i napravio rupu na brodu kako bi isti potonuo. Tako se oko 700 muslimana udavilo u moru.

Prema mišljenju onih koji se protive šehidskim (samožrtvujućim) operacijama, ova operacija je očigledno samoubistvo jer su muslimani sami sebe ubili. Štaviše, oni pri tome nisu nanijeli nikakvu štetu neprijateljskim snagama. Muslimani su tom operacijom željeli da izbjegnu da budu zarobljeni od strane neprijatelja i da spriječe neprijatelja da se okoriste njihovom ratnom opremom i namirnicama. Također bih htio da napomenem da njihovo zarobljavanje od strane Ričardovih ljudi nije značilo i sigurnu smrt jer događaji iz tog vremena jasno pokazuju da su životi muslimanskih zarobljenika, a posebno vojnika, mnogo puta bili pošteđeni od strane krstaša radi otkupnine ili teškog fizičkog rada.

I šafijski pravnik Ibn Šeddad je spomenuo ovaj događaj u svom djelu “En-Nevedir es-Sultanijja”. On je, između ostalog, rekao:

‘’Ljudi su bili veoma žalosni (kad su primili vijest). Sultan (Salahuddin) je smatrao (samožrtvujuću) operaciju 700 muslimana šehadetom na Allahovom putu. On (Jakub) je bio pošten i hrabar čovjek i stručnjak za ratovanje. Bio je strpljiv u iskušenjima i teškoćama, a Allah doista neće uskratiti nagradu onima koji dobra djela čine.”

To je upravo ono što kažu učenjaci koji odobravaju šehidske operacije. Ako su namjere nekog muslimana dobre i ako su u ime Allaha, onda je on šehid, bez obzira da li je stradao od svoje vlastite ili neprijateljske ruke, jer se djela vrednuju prema namjerama.

Samoubistvo je jedan od velikih grijehova. Da li je onda moguće da tako veliki broj muslimana izvrši samoubistvo, zbog kojeg bi trebali biti osuđeni na džehennemsku vatru, a da Ibnu-l-Esir pređe preko ovog incidenta bez ikakve osude? Salahuddin je tih 700 žrtava nazvao šehidima na Allahovom putu. Neko bi mogao reći da on nije bio učenjak. Istina, ali on je bio sultan muslimana, koji je djelovao odgovorno jer je razumio stvarnost rata. Po njegovim biografima, on je bio pod velikim utjecajem El-Fadila, velikog učenjaka tog vremena. Salahuddin ne bi donosio nikakve odluke bez prethodne konsultacije s njim.

(Šehidska) operacija muslimanskog vođe Jakuba je izvedena uz znanje i odobrenje njegovih vojnika. U stvari, Ibn Šeddad navodi da su svi oni zajednički učestvovali u namjernom oštećenju broda. Da li je onda moguće da 700 pripadnika vojske pravednog vođe Salahuddina el-Ejjubija počini takvo masovno samoubistvo, koje niko, koliko nam je poznato, nije osudio? Ibnu-l-Esir i Ibn Šeddad bi barem tražili od Allaha da im oprosti grijeh koji su počinili, ili tako nešto u tom smislu. Umjesto toga, poznati i priznati učenjak, Ibn Šeddad, kaže da Allah doista neće uskratiti nagradu onima koji dobra djela čine, misleći pri tome na Jakuba i njegove vojnike.

Neosuđivanje operacije 700 muslimanskih vojnika od strane Salahuddina i Ibn Šeddada se ne može uzeti kao izvor zakonodavstva u islamu. Stoga, mi ne možemo tvrditi da je to neosuđivanje dokaz legalnosti šehidskih operacija. Njihova utemeljenost i legitimnost se izvodi iz Kur’ana i sunneta. Ovo pitanje sam obradio komentarišući djelo “Mašari el-Ašvak”. Gore spomenuti incident je, u stvari, odraz osjećanja muslimana u vrijeme Salahuddina.

Riječi Ibn Šeddada, Ibnu-l-Esira, El-Fadila, El-Kattiba i drugih velikana tog vremena su prožete duhom snage, žrtvovanja, mržnje prema Allahovim neprijateljima i ljubavi prema Allahovim robovima. Ovi učenjaci su, svojim fetvama i govorima, čvrsto podržavali vođe džihada u njihovoj borbi protiv neprijatelja islama i muslimana. Tadašnji ummet je volio svoje vođe jer su bili vojnici na Allahovom putu, a volio je i svoje učenjake jer su uvijek govorili istinu.

Čak i ako se nisu slagali po nekim pitanjima, ti učenjaci ne bi nikada naglas govorili protiv mudžahida svog vremena i ne bi izdavali fetve koje će ići u korist neprijatelja. Turski vojnici su u to vrijeme bili poznati po korupciji i konzumiranju alkohola. Ipak, imam Gazali ih je hvalio jer su oni bili zaštitnici islama. Šejhul-islam Ibn Tejmijje je rekao da su mnogi vojnici njegovog vremena (memluci) bili korumpirani, ali ih je ipak nazivao Et-Ta’ifa el-mensura (Pobjedonosna skupina).

Cijeli svijet se danas okrene naglavačke kada jedan musliman izvede šehidsku operaciju. Možete li zamisliti šta bi se desilo ako bi 700 muslimana izvelo šehidsku operaciju u istom danu?!

Braćo i sestre, bez obzira da li smo za ili protiv šehidskih operacija, mi moramo ostaviti naše razlike po strani i pomoći braću koja se nalaze na frontu. Ne smijemo dozvoliti da naša neslaganja po određenim pitanjima budu prepreka solidarnosti u borbi protiv neprijatelja.

Autor: Šejh Enver el-Avlaki

Izvor: PureIslam

Prijevod i obrada: Put vjernika

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz