Ebu Umejr es-Suri el-Halabi je bio veliki zahid1, bogobojazni rob s velikim znanjem o Allahovoj vjeri. Ovaj šehid (smatramo ga takvim, a Allah najbolje zna) je rođen u imućnoj porodici koja je posjedovala fabriku tekstilne industrije. Izgubio je svog oca još u ranoj mladosti, pa je bio odgojen od strane majke.
Ebu Umejr, Allah mu se smilovao, bio je odan svojoj majci. Puno ju je volio i služio joj je sa puno entuzijazma. Međutim, to ga nije omelo da se odazove pozivu Uzvišenog Allaha, čitajući Njegovu naredbu:
„Krećite u boj, bili slabi ili snažni, i borite se na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje! To vam je, da znate, bolje!“ (Kur'an, 9:41).
Ovaj mladi i šarmantni mladić je ostavio studije da bi se odazvao Allahovu pozivu, a inače je bio treća godina tehničkog fakulteta. Često je učio Allahove riječi:
„Reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Posalnika i od borbe na Njegovu putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grješnicima neće ukazati na Pravi put.” (9:24).
Ebu Umejr, Allah mu se smilovao, došao je na pozornicu džihada sam, gdje je upoznao Ebu Hattaba el-Jemenija el-Hindija el-Hidžazija, o kojem ćemo nešto kasnije govoriti, inša’Allah. Zajedno su otputovali do Faludže, grada ponosa, otpora i grada džihada, gdje su se upoznali sa jednim od šejhova koji su pomagali arapske mudžahide.
Kako god, Allah je odredio da on bude šehid. Pričao je sa mnom o svojoj namjeri i želji da se pridruži našim redovima. Ja sam mu odgovorio: „Daješ li nam prisegu da ćeš poginuti (Allaha radi), jer mi ne prihvatamo osim one koji istinski žude za šehadetom.“ On se nasmijao i rekao mi: „Naravno da ja želim šehadet i žudim za njim, pa tražimo li išta drugo osim toga?“ Onda sam im ja dao zadatak i prebacio ih u kuću Ebu Abdullaha eš-Šamija.
Uistinu, grupa odvažne i hrabre braće se okupila u toj kući. Lica ove braće su bila obasjana nurom (svjetlošću). Pažljivo su birali svoje riječi kako ne bi povrijedili jedni druge. Oni su doista bili braća, Allaha radi, sa kojima si mogao sjediti i osjetiti kako ti raste iman2. Prilikom spomena Allaha Uzvišenog, osjetio bi kako su njihove duše ponizne, učili su Kur’an sa osmjehom na licu, nastojeći i danju i noću da se približe svome Gospodaru.
Ummu Abdullah je imala običaj da moli Allaha da ju nagradi zbog služenja njima. Ona je bila prilično živahna i aktivna, unatoč njenom zdravstvenom stanju, a rodila je i veliki broj djece.
Jednom, Ebu Abdullah eš-Šami, koji je sjedio pored mene, rekao je: „Kada sam spavao sa mojom braćom na spratu, navikao sam da ne propuštam noćni namaz. Bio sam sretan što sam u mogućnosti da klanjam vitr kod kuće sa porodicom. Zahvaljivao sam Allahu što, kada god bih došao kući kod svoje žene, ona bi me podsjetila na Ebu Umejra i na braću govoreći: „Zaklinjem vas Allahom, ne oduzimajte mi nagradu tako što ćete izvršiti operaciju na mjestima gdje niko drugi ne može ući, osim žena.“
Nikad nisam video niti čuo da iko obožava Allaha tako predano kao što je to činio dragi Ebu Umejr. Šehid, inšaAllah, Ebu Hatab el-Falestini, čovek hrabrog srca (govorićemo o njemu nešto kasnije, inšaAllah) imao je običaj reći: „Zaista, ne mogu spavati sa Ebu Abdullahom eš-Šamijem jer me je sramota od Ebu Umejra – nikada se ne probudim noću a da ne vidim njega kako stoji na kijamu3.”
Uspio si o Ebu Umejr! Naš plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Radost moga oka je u namazu.” Kunem se Allahom da u ovom Ummetu neće prestati da postoje ljudi koji će uživati u namazu i kunem se da je Ebu Umejr bio jedan od njih.
Nakon što bi klanjao jaciju, Ebu Umejr bi nastavio sa dobrovoljnim ibadetima. Zatim bi neko vrijeme pričao sa braćom, odvojio par sati za spavanje, a onda bi ostajao budan do vremena Duha namaza. Ebu Umejr bi onda odspavao sat vremena, doručkovao i ibadetio bi do nastupanja podnevskog namaza, onda bi nastavio tako do ikindije i tako redom…
Jedan dan bi postio, drugi dan bi mrsio, pa mu je Ebu Abdullah sugerisao da bude pažljiv prema sebi. Ebu Umejr je odgovorio: „Kada post tokom cijele godine ne bi bio zabranjen, postio bih sve, ali me par dana odvaja od sastanka s Gospodarom inšaAllah.“
Dok je ovaj junak bio u iščekivanju da Allah zaliječi grudi vjernika, jedan naš obavještajni bataljon je odredio da meta napada bude glavni štab poljske vojske u Kerbeli.
Naši junaci su krenuli u izviđanje tog mjesta dok nisu pronašli ‘sigurnosnu rupu’ u toj zgradi. U blizini te zgrade se je nalazila sporedna ulica u kojoj su nevjerničke sluge sagradile kuću u kojoj su se osjećale komfornije, te tako dolje nije bilo njihove straže i to je bila rupa u obezbjeđenju te zgrade.
Ebu Umejr el-Suri, njegov brat Ebu Zubejr el-Kuwaiti i još jedan brat, krenuli su u izvršenje plana. Ebu Umejr je prodro kroz kapiju i digao kule u zrak. Pomiješala se prašina kula sa nečistom krvlju kafira. Ubrzo nakon toga, Ebu Zubejr je dovezao kamion natovaren sa pet tona eksploziva.
Broj neprijateljskih žrtava je procijenjen na stotine, ali je to zataškano medijima, jednom od najboljih neprijateljskih alatki.
Ne smijem zaboraviti da napomenem stihove koje sam napisao mom voljenom bratu Ebu Umejru prije nego li je užurbano krenuo ka onome čemu je oduvijek težio:
O Ebu Umejr
Usrećio si se tražeći pobjedu
Požuri svojim koracima ka Allahu
Hurije tebe iščekuju
Šireći svoje pletenice kažu:
Hodi o ti, koji si ponosom darovan.
Ebu Ismail el-Muhadžir
Sa engleskog: Ebu Abdullah el-Sandžaki
Fusnote:
2. Iman – vjera u Allaha, govor srca i jezika, i djela srca i jezika, i djela tjelesnih udova kojima se ispoljava (manifestuje, izražava) vjerovanje u Allaha.
3. Kijam – stajanje na namazu (molitvi) kada se uči nešto iz Kur'ana.
