Šejh Ebu Muhammed el-Makdisi o međumuslimanskim sukobima u Siriji: Allahu moj, doista se ja odričem od onoga što su oni učinili

297

Zbog velikog interesovanja naših čitalaca, mnogobrojnih zahtjeva, te same potrebe koja to iziskuje, Put vjernika će u nekoliko tekstova pokušati da pojasni situaciju među džihadskim skupinama u Siriji. U pisanju ovog rada trudili smo se da postupamo pravedno i da iznesemo sve relevantne činjenice u razjašnjavanju fitne među muslimanima, iznoseći govore i svjedočenja vođa zaraćenih frakcija, ali i fetve učenjaka koje uvažavaju obje strane u sukobu.

U nastavku vam donosimo prijevod kompletnog teksta od šejha Ebu Muhammeda el-Makdisija, napisanog povodom međumuslimanskih sukoba u Siriji.

Od Ebu Muhammeda El-Makdisija njegovoj braći mudžahidima u Siriji posebno, i svim muslimanima općenito

(pismo upućeno svim grupama a ne samo određenoj grupi)

Es-selamu alejkum ve rahmetullah, a zatim:

Zaista ja zahvaljujem Allahu za vas, i donosim salavat i selam na posljednjeg od poslanika i vjerovjesnika, kojeg je Uzvišeni Allah poslao kao rahmet svim svjetovima…

Rekao je Uzvišeni: „O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i nipošto ne umirite osim kao muslimani!  Svi se čvrsto držite za Allahovo uže i ne razjedinjujte se! I sjetite se blagodati Allahove prema vama, kada ste bili neprijatelji, pa je On sakupio srca vaša i postali ste, Njegovom milošću, braća! I bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On od nje spasio! Tako vam Allah objašnjava znamenja Svoja da biste na Pravome putu bili!”

Zaista nas je zaboljelo to kada je do nas doprla vijest o međusobnim borbama između nekih od mudžahidskih grupa u Siriji, i zbog toga što se u tim borbama kod nekih preokrenuo kompas i preusmjerile njihove puške od nusajrijskih zločinaca ka prsima njihove braće mudžahida, i sve to pod nekakvim tvrdnjama i izgovorima od kojih ništa ne može biti kao dokaz za ohalaljivanje zabranjene krvi…

Znajte o braćo naša, da su mudžahidi danas u Šamu najbolji i najodabraniji od svih sljedbenika islama, i ako je svetost muslimanske krvi općenito a i onog najnižeg među njima, veća od same svetosti Allahove kuće Kabe, pa šta mislite onda o svetosti krvi najodabranijih muvehhida i srž mudžahida… Ustinu, nama su naša povjerljiva braća prenijela vijesti koje su nam zadale veliku bol i kojima smo se nevjerovatno začudili; a to su vijesti o određenim ljudima koji sebi dozvoljavaju ubijanje svoje braće mudžahida zbog sumnje i izgovora koji nisu prihvatljivi, i zbog razloga koji ne mogu koristiti za ohalaljivanje ili ubistvo nevjernika must’emina (koji ima sigurnost), a kamoli da dozvoljavaju krv najodabranijih muslimana… a to (sumnje, izgovori, razlozi) su poput tvrdnje postojanja uzajamne prijateljske povezanosti s nekim skupinama, pa čak i da se ubrajaju u munafike, naš Poslanik je imao odnose  sa munaficima, činio mudarat[1] sa njima i opraštao im, čak šta više, opraštao je i mušricima, i obožavaocima kipova, i židovima, i drugima mimo njih, kao što je to pritvrđeno u njegovoj siri (životopisu), pa koja je onda ta stvar koja ohalaljuje krv poput ove!?

O vi razumom obdareni!? Zar su tvrdnje poput te da je svako ko se bori (protiv vas, op.PV) od sahavata, izgrađene na pravilu „svako ko nije sa mnom, on je protiv mene“!! Ili  tvrdnja da je taj i taj bio sa nama zatim je prekršio svoju prisegu (datu nama), ili da je napustio mudžahide i prešao u drugi odred!! Ili tvrdnja da taj i taj nije bio ni poslušan niti pokoran, a niti je dao prisegu našem džematu koji je za nas postao kao hilafet i utemeljena država!! Kao što o tome brbljaju i pretjerano se (time) hvale nekakvi kao priučeni likovi, koji preuveličavaju stvari i ne stavljaju ih na njihovo pravo mjesto, i ovo je taj guluv (pretjerivanje) kojeg nam je Poslanik zabranio i na koji nas je upozorio: Prelaženje i kršenje Allahovih granica koje je nama odredio, i pretjerivanje u opisivanju veličine bilo koje stvari i preuveličavanje iste, jer je Poslanik, kada je upozorio na pretjerivanje u bacanju kamenčića na Hadždžu, rekao: „Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, pa uistinu su propali oni prije vas zbog pretjerivanja u vjeri“, bilježi ga imam Ahmed i drugi.

Čak šta više, čuli smo da su neki od njih dozvolili svojim sljedbenicima da se raznose (samoubilačkim akcijama, cilja se na IDIŠ, op.PV) na mjestima i punktovima njihove braće mudžahida; pa ja stvarno ne znam gdje je otišla pamet ovih ljudi, i pamet njihovih šejhova i muftija. Doista oni od najboljih učenjaka muslimana koji su dali fetvu – od prijašnjih a i sadašnjih – da su akcije poput ovih dozvoljene radi oslabljivanja Allahovih neprijatelja, oni su to dozvolili teškom mukom, i postavili su teške uslove, kako bi otklonili istinske nužne i kategorične štete, koje se ne mogu otkloniti osim ovakvim akcijama. Pa ko je onda taj koji pameti nema, niti znanja, niti razumijevanja, niti ispravnog viđenja, niti ima tegobu i bol za krv muslimana, a daje fetve takvima da preusmjeravaju (prema muslimanima) ovakve akcije koje su u osnovi zabranjene, a onaj koji je (od ispravne uleme) takve akcije dozvolio, on je to dozvolio samo u vrlo teškim situacijama i pod teškim uslovima.

Ko je taj koji je dozvolio da se ovakve akcije preusmijere prema sljedbenicima islama, čak šta više, prema onima koji su najodabraniji među njima!! I kako se može biti pokoran u ovakvim (užasnim) fetvama? Zar onaj koji sprovodi ovakve akcije nema pameti koja će ga odvratiti od prolijevanja krvi muslimana, dok on ide na putu ka susretu s Uzvišenim Allahom!?

Čuli smo, a i pročitali obraćanja nekih od onih koji se hvale pijenjem krvi i življenjem među leševima, i ovakvo obraćanje poželjno je i odobrava se samo kada se usmijeri prema neprijateljima vjere a ne i prema muslimanima.. O kakve li žalosti za onoga kome nije data spoznaja stvarnosti džihada, a postavio se na poziciju za usmjeravanje (mudžahida) i izdavanje fetvi (njima), kako mu može promaći to da je džihad sluga i sredstvo do plemenitog i veličanstvenog cilja, a to je tevhid, njegovo uzdizanje, i potčinjavanje ljudi istom, pa kada ovaj sluga i sredstvo postanu sebeb (razlog) tome da se pokvari slika veličanstvenom cilju, i da se on oskrnavi, i da se ljudi udalje od njeg, onda neka Allah ne da bereketa takvom iskrivljenom i zabludijelom sredstvu koje će veličanstveni cilj samo pokvariti i uništiti, i ne dao bereketa slugi koji se nadmeće iznad onoga kome služi, i neprijateljuje prema njemu, i kvari njegovu sliku i ugled…

Tako mi Allaha, zaboljelo me je to da su neki od naših davetskih berićetnih medija imali udjela u širenju i promovisanju ovakvih devijantnih fetvi i iskrivljenih učenja, i ne znam da li se to dogodilo iz njihovog nemara, ili zaborava na cilj zbog kojeg su i osnovani, a to da budu minber za sve mudžahide, koji zbližavaju a ne razjedinjuju, i koji se odlikuju a ne partijaše, i ja ih podsjećam da ostanu na onome na čemu su bili još od samog početka, kako bi bili ključ hajra, zbližavanja, i ujedinjenja među mudžahidima, i da ne objavljuju niti šire bilo koji materijal (tekst) koji staje na određenu stranu u fitni, jer će kraj tog materijala biti ohalaljivanje muslimanske krvi, i da dovimo onako kako nas je to naš Gospodar naučio, dovom onih koji u dobru slijede: „Oni koji poslije njih dolaze – govore: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeripretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!“

I mi se ne stidimo, niti ustručavamo od toga da obznanimo naše odricanje od djela onog ko se usuđuje da prolije krv muslimana, ma ko god bio, jer je to isto učinio onaj koji je bolji od nas sa onima koji su bolji od njih, kada je rekao za Allahovu sablju Halida onda kada je on ubio ljude koji su pokušali da se zaštite činjenjem sedžde, i rekli su sabe’na, a nisu znali da kažu eslemna, pa je tada Poslanik alejhis-selam rekao: „Allahu moj, ja se odričem od onoga što je učinio Halid“, a hadis se nalazi u Buharijinom Sahihu. I u ovom hadisu je pouka za one slijepe i pristrasne slijedbenike koji čine neke takve stvari iz pokornosti prema svojim emirima a što je nepokornost Allahu. Doista je Halid naredio svakom vojniku da ubije svoga zarobljenika, pa je Abdullah ibn Omer odbio da mu se u tome pokori, rekavši: „Tako mi Allaha, niti ću ja ubiti svoga zarobljenika, a niti će iko od mojih drugova ubiti svoga zarobljenika“, pa se nisu pokorili onda kada im je naređena pogrešna stvar, pored toga što im je emir bio Allahova sablja (Halid), a on je bolji nego li svi emiri mudžahida u našem vremenu…

Ovo, a i neka mudžahidi znaju da je uzdizanje zastave tevhida, i upućivanje ljudi istoj tako što će se izbaviti iz obožavanja taguta ka obožavanju Allaha Jedinog, to je cilj zbog kojeg su oni (mudžahidi) izašli da se bore i da mu služe, pa kada njihov džihad postane sredstvo koje odvraća i udaljava od ovog plemenitog cilja, i kvari njegovu sliku, neka onda preispitaju svoje sredstvo i neka poprave njegov kompas, i neka se sjete toga da kada je Poslanik, na dan osvajanja Hajbera, dao zastavu Aliji, oporučio mu je slijedeće: „Tako mi Allaha, da preko tebe Allah uputi jednog čovjeka bolje ti je nego da imaš crvene deve“[2].

I na dan oslobađanja Mekke, odred ensarija je prolazio pokraj Ebu Sufjana, a on je već bio musliman, Sad ibn Ubade je bio vođa tog ensarijskog odreda i nosio je njihovu zastavu, i tada reče Ebu Sufjanu: „O Ebu Sufjane, današnji dan bit će dan melhame (ubijanja), i danas će se ohalaliti svetost Kabe“, i kada je Ebu Sufjan obavijestio Poslanika o onome što je Sad rekao, Poslanik reče: „Pogriješio je Sad, već je ovo dan u kojem će Allah veličati Kabu, i u kojem će se poštovati Kaba“. Zatim je Poslanik uzeo zastavu od Sada, i dao je Aliji kako bi je predao Sadovom sinu Kajsu, iz bojaznosti da se kod Sada zbog oduzimanja zastave ne pojavi neka neugodnost, ali se Sad pobojao da njegov sin također ne učini nešto što će Poslanik negirati, pa je zatražio od Poslanika da zastavu uzme od njega, i tada ju je Poslanik predao Zubejru…

I dobro promatraj Poslanikov alejhis-selam način obraćanja narodu koji ga je ezijetio, protjerivao, i mučio, zatim, on im je prešao preko toga, i pustio (oslobodio) ih kako bi ušli u Allahovu vjeru u skupinama, pa ovo je taj cilj, osvajanje srca ljudi radi prihvatanja istine i tevhida prije osvajanja zemalja. I dobro promatraj Sada i njegovo nastojanje da stekne zadovoljstvo Poslanika, i njegovu pokornost, i njegovo odazivanje na Poslanikove naredbe…

Stoga, neka se svi mudžahidi prisjete ovih dersova, i neka iz njih uzmu pouke, i neka se dobro pripaze od toga da sredstvo (džihad) ne uzdiže iznad cilja, ili da odvraća od njega, ili da kvari njegovu sliku, jer je uistinu to onda preobraćanje shvatanja i iskrivljavanje razumijevanja…

Pored spomenutog, ja neću škrtariti prema mudžahidima u njihovom pravu, ili tajiti ono što znam o njihovim pozitivnostima i dobrim djelima. Doista su do mene doprijele lijepe vijesti od nekih mudžahidskih grupa, o onome zbog čega se srca raduju, rezime toga je: da oni (mudžahidi) polaze u akcije iz jednog odsjeka za izvođenje zajedničkih akcija, i pored toga što njih ima više grupa. I to da su prihvaćeni kod većine naroda (muslimanskog sirijskog), koji ih je zavolio i okružio ih kako bi se od njih podučili svojoj vjeri, i kako bi ih pomogli. I da se dava tevhida proširila među ljude, zato što su ih ljudi zavoljeli zbog njihovog lijepog ahlaka i samilosti prema njima. I tako mi Allaha, doista je ovo istinska jasna pobjeda (nasrun mubin), a ne ono s čime se neki hvale pijenjem krvi i življenjem među leševima, jer smo mi zaista poslani kako bi olakšavali, a nismo poslani kako bi otežavali i pretjerivali… a kada bi obraćanje (pijenje krvi i življenje među leševima bilo usmjereno neprijateljima vjere, mi to ne bi nimalo negirali, ali se – na žalost – ovakvo (obraćanje) preusmjerilo ka mudžahidima i muslimanima, i zbog toga mi to negiramo i ne obraćamo pažnju ni na koga, obradovao se ko se obradovao, a naljutio se ko se naljutio.

A zbog ovakvog obraćanja treba se bojati za njegove sljedbenike da se njihov hal ne preobrati u hal onih o kojima su selefi protumačili Allahov ajet: „Reci: „Hoćete li da vas obavijestimo o najvećim gubitnicima djela. Čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?“, pa uistinu, najveći gubitnik od ljudi je onaj koji misli i smatra da je na uputi, i da ispravno postupa u svojoj davi, ili svom džihadu, ili svom ibadetu, i kad na Sudnjeme danu bude iznenađen time da je ustvari on bio od zabludjelih, a još gori od pomenutog je onaj o kome je Uzvišeni rekao: „Oni će, zbilja, na onom svijetu biti najveći gubitnici“, i Allah im je dodao poseban opis, a to je propast, jer su oni – kao što stoji u ajetima prije ovog – na svoju zabludu dodali i odvođenje drugih u zabludu, i odvraćanje od Allahova puta, i iskrivljivanje i izvitoperivanje pravog i istinskog pravca, sve jedno činili to svojim govorima ili djelima.

I neka pripazi mudžahid, koji je izašao (u džihad) da stekne ono što je kod Allaha, na to da ne bude od gubitnika, ili najvećih gubitnika koji ne poznaju pravi put, i odvraćaju od cilja zbog kojeg je džihad ustvari i propisan, i nastoje da ga iskrive…

I nek žudi za tim da bude od upućenih, koji i druge upućuju, i koji uvjek ispred svojih očiju imaju veličanstveni cilj zbog kojeg je Allah propisao džihad, a to je tevhid i izbavljanje ljudi iz obožavanja stvorenja u obožavanje Stvoritelja Jedinog. I neka se pazi od poružnjavanja (slike) ovog cilja, i odvraćanja od istog, i od toga da neprijatelje čine srećnim svojom borbom protiv muslimana i ohalaljivanjem njihove krvi, ili njihovom suprotstavljanju Poslanikovim oporukama i njegovom ahlaku. I neka privuku k sebi običan svijet od muslimana, i neka se griješnicima od njih smiluju, a posebno odabranima i mudžahidima od njih, jer ako oni, doista, ne uspjiju s ovim, niti polože ispit u tome, pa kako će položiti ispit u vođenju ljudi kada budu sudili!?

I neka znaju, da je njihovom džihadu pripremljena velika zavjera, u kojoj su se protiv njih okupili arapski i strani (zapadni) taguti, i ovo ih poziva da se uzdignu iznad svojih prohtjeva, i da odbace sve sebebe koji stvaraju razilaženje, razdor, i neslogu. I neka se sjete da je Vjerovjesnik alejhis-selam rekao: „Ko drugima otežava – Allah će njemu otežati na Sudnjem danu“, bilježi ga Buhari i drugi.[3]

Molim Uzvišenog Allaha da ujedini safove mudžahida, i da njihovu riječ spoji na riječ tevhida, i da sakupi srca njihova, i da ih sakupi oko najbogobojaznijeg čovjeka među njima, i da uzdigne i učvrsti zastavu tevhida, a da obori i ponizi zastavu širka i paganstva!

I neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu, i sve ashabe.

Napisao: Ebu Muhammed El-Makdisi

Rebiul-evvel – 1435.h / 25.01.2014.g.

Izvor: http://tawhed.ws/r?i=25011401

Fusnote:


[1] Učenjaci su mudarat definisali kao blagost u poučavanju neznalice i blagost u negiranju lošeg djela kojeg fasik čini, ostavljanje žestine u takvom momentu i negiranje lijepim riječima i postupkom, posebno ako imamo potrebe za takvom osobom pa je trebamo pridobiti.

[2] Bilježi ga Buhari u Sahihu (hadis broj: 4210).

[3] Buhari u Sahihu (hadis broj: 7152).

SHARE