Nur mi je ispunio oči,
I hurije su na mojoj desnoj strani.
Rođen i odrastao u Egiptu, od samog početka radio je veoma naporno na uzdizanju Allahove riječi i zakona i iskorjenjivanju zla gdje god se našao. Zulum je bio jako raširen u Egiptu i zemlja je patila od opšteg neznanja.
Enver je upisao fakultet i počeo proučavati islam. Nakon što je progon muslimana u Egiptu dostigao svoj vrhunac, šejh Enver je bio jedan od nekolicine učenjaka koji su prozivali vlastodršce zbog njihovog nepravednog postupanja. Ubrzo je morao napustiti zemlju, nakon što je za njim izdata potjernica.
Nakon što je proveo neko vrijeme tražeći znanje u drugim muslimanskim zemljama, zatražio je politički azil u Italiji.
Devedesete su tek počele, a stanje islamske zajednice u Italiji je bilo slično kao u ostalim zemljama u Evropi – bilo je u dubokom snu i zauzeto svjetskim političkim tokovima. Uz pomoć nekoliko braće, šejh Enver je otvorio džamiju u Milanu. Dobro je poznavao nekoliko svjetskih jezika, i bio je jedan od onih koji su naučili Sahih imama Muslima. Tokom sljedećih nekoliko godina, uložio je veliki trud na polju da’weta u Milanu, učeći tamošnje muslimane o vjeri i štampajući nekoliko knjiga, kao što su knjige o namazu i tome slično. Islamski centar u Milanu postaje središte mnogih aktivnosti, i dobio je puno na popularnosti među lokalnim muslimanima.
U ljeto 1992. godine, izbio je rat u Bosni. Prošlo je samo nekoliko mjeseci prije nego li se šejh Enver dokopao Bosne sa mnogo braće iz Italije. To je bilo neizbježno, obzirom da šejh Enver nije bio od teoretičara. On je bio učenjak koji je svoje znanje sproveo u praksu, boreći se protiv svake vrste ugnjetavanja muslimana, baš kao što su to činile i prve generacije muslimana. On se pridružio maloj skupini braće koja su već bila tamo, i odmah je počeo podučavati, kako Arape tako i Bošnjake, islamu, prenoseći im svoje znanje, kako sa knjigom u rukama tako i sa vojnom uniformom na sebi. Ne samo da je podučavao, nego je i učestvovao u borbama. Učestvovao je u ranim operacijama mudžahida, između ostalih i u akciji u kojoj je šehidio Muhammed Fatih al-Bahreini, i drugim nakon toga. I tako, stopama šejha Abdullaha Azzama, rahimehullah, šejh Enver Ša’ban preuzeo je na sebe odgovornost komandovanja u Bosni u sljedeće tri godine. Podučavao je, podsticao i nadahnjivao borce, polažući tako u Bosni temelje slične onima koje je udario šejh Abdullah Azzam u Afganistanu.
S vremena na vrijeme putovao bi u Italiju i vraćao se natrag, podstičući muslimane da se odazovu pozivu džihada u Bosni. Veliki broj muslimana koji žive u Italiji, odazvao se šejhovom pozivu i priključio se karavani mudžahida. Među onima koji su došli, bila je i uža familija šejha Envera: supruga, kćerka i pet sinova. Neki od mudžahida, koji su došli među prvima u Bosnu, bili su toliko čvrsti u svojoj odluci da su kasnije postali vojni zapovjednici i instruktori – sami krem mudžahida. Neki od njih su šehidili, dok su drugi bili oni koji su učestvovali u brojnim pobjedničkim akcijama.
Došlo je ljeto 1995. i šejh Enver je aktivno učestvovao u planiranju tri velike operacije, u kojima su šehidili (inšaAllah) neki od najboljih boraca kao što su Ebu Abdullah Libi, Ebu Muaz el Kuwejti, i Ebu Sabit el Muhadžir. On bi ostao u štabu danima proučavajući poziciju neprijatelja i asistirajući komandirima u pripremanju borbenih planova, a onda bi sišao na liniju par dana prije operacije i držao inspirativne govore mudžahidima prije bitke, da bi povećao njihov iman i ojačao njihovu odlučnost ka postizanju Dženneta.
Evo dijela njegovog govora, koji je održao mudžahidima, neposredno prije operacije “El-Kerama” u julu 1995: “Pa, čestitam vam na skoroj pobjedi, Allahovom voljom, na pobjedi od Allaha, subhanehu ve te'ala, i mi molimo Allaha da nas učini od onih koji zadaju udarce našim neprijateljima, jedan za drugim. Mi volimo šehadet (pogibiju) na Allahovom putu. To ćemo postići kad Allah odredi, ali mi molimo našeg Gospodara, subhanehu ve te'ala, da nas učini od onih koji nanose rane Njegovim neprijateljima i od onih koji Njegovim neprijateljima daju da okuse kaznu.”
Onda je došla operacija “Bedr Bosne” koja je poslala zabrinjavajuće signale, ne samo srpskom okupatoru, već i ostatku svijeta, koji je iznenada osjetio prijetnju u srcu Evrope. Par dana nakon operacije “Bedr Bosne”, svi svjetski čelnici su održali hitne sastanke, ulažući krajnje napore kako bi osmisli na koji način da spriječe dalje napredovanje mudžahida. Prekid vatre je odmah uspostavljen, i potpisan je dugoročan ugovor po kojem je trebalo protjerati sve strane borce iz Bosne. Sve se to završilo za nekoliko sedmica, i rat je prestao, bar na papiru. Za tri godine rata, svijet je mirno ćutao i posmatrao pokolj muslimana, ali sada, kad su muslimani počeli da se bore i da pružaju otpor, i kad se nazirala pobjeda, oni su okončali rat.
Šejh Enver se složio da mudžahidi prihvate primirje, i podsticao ih na strpljenje i poštovanje svih tačaka mirovnog sporazuma – dok ne dođe vrijeme kada će borba ponovo početi i kada će mudžahidi, još bolje pripremljeni, zadati konačni udarac okupatoru.
Drugi veliki problem za međunarodnu zajednicu bio je taj što je Alija Izetbegović odbio da protjera bilo koga od stranih boraca iz Bosne, nudeći bosansko državljanstvo svima koji su se borili tamo. Kad nisu uspjeli na službeni način protjerati sve mudžahide iz Bosne, oni su zacrtali skandalozan plan za postizanje istog cilja, konačnog protjerivanja mudžahida. Jezgro mudžahida činili su ljudi od čije se pojave čitav svijet tresao, i pribojavao da mirovni sporazum neće imati uspjeha. U ovoj grupi bili su i šejh Enver Ša’ban, dr. Ebu Haris Libi i Ebu Zijad en-Nedždi.
Dva dana nakon dženaze Sejjada, šejh Enver je održao ders mudžahidima nakon sabahskog namaza, ujutro, u četvrtak, 14. decembra 1995, u štabu mudžahida u Zenici. Njegove riječi, zapanjile su svu braću koja su bila prisutna, obzirom da nikad nisu prije čuli da na takav način govori. On je govorio o situaciji u Bosni, i kako svjetske sile pokušavaju suzbiti islam u Bosni Dejtonskim mirovnim sporazumom. On je podsticao braću da budu strpljivi, i da iskoriste ovo vrijeme kako bi se popravili. Mnoga prisutna braća su primijetila kako mu je lice neobično sjalo tog jutra. Nakon dersa, on je otišao kući i rekao svojoj ženi kako je osjetio miris Dženneta. Njegova žena mu je rekla da je možda rekao ili učinio nešto što se dopalo Allahu Uzvišenom. Zamolio je svoju ženu da ga podsjeti da ostavi emanet, nakon što se idući put bude vratio s linije.
Šejh Enver se vratio u štab, da bi se pripremio za kratku vožnju do fronta. Kako je njihov put vodio kroz područje koje su kontrolisali Hrvati, bilo je uobičajeno da mudžahidi telefoniraju Armiji BiH za pratnju, kada se komandiri voze od grada do grada. Začudo, kada su preko radio veze izdiktirana imena četvorice komandanata bosanskom oficiru, on je rekao da nema nikakvih problema i da pratnja nije potrebna, obzirom da će sve biti u redu. Petorica braće su sjela u džip Tojotu, i krenuli, noseći od oružja samo njihove osobne kalašnjikove. Ebu Hamza Alžirac je bio vozač. Pored njega je bio Šejh Enver i Ebu Zijad. Dr. Ebul-Haris i Ebu Hammam su sjeli pozadi.
Braća su stigla na prvi hrvatski kontrolni punkt, i bili su spremni na borbu bude li potrebe za njom. Bilo im je dopušteno da prođu, bez ikakvih problema. Na drugom punktu, koji se nalazio na ulazu u Žepče – hrvatski grad – zaustavljeni su na nekoliko minuta, tokom kojih su vidjeli veliki armijski kamion kako prolazi pored njih.
Braća su konačno došla do trećeg punkta, na izlazu za Žepče, kasnije tog popodneva. Vidjeli su isti onaj kamion koji je prošao pored njih na drugom kontrolnom punktu. Ovog puta hrvatski vojnici su ih zaustavili i naredili im da izađu iz vozila. Šejh Enver je odmah poslao radio poruku emiru Ebu Ma’aliju,
“Zaustavili su nas”, ovo su mu bile posljednje riječi. Sa stražnje strane vojnog kamiona podigla se cerada iza koje se krila grupa hrvatskih vojnika naoružana sa jakim PK mašinkama. Oružje je bilo podešeno na automatsku paljbu, i odmah su raspalili po džipu. Šejh Enver i vozač su ubijeni na licu mjesta. Ubrzo zatim i Ebul-Haris. Ebu Zijad i Ebu Hammam su uspjeli da izađu iz vozila i da pruže otpor, ubivši pritom dvojicu ili trojicu vojnika, prije nego su ostali bez municije i pridružili se svojoj trojici braće na putu do Dženneta – Molimo Allaha da tako bude. (Ovo se dogodilo u četvrtak, 14. decembra 1995. godine, op. PV).
Šejh Enver je ukopan na groblju šehida zajedno sa još četvoricom braće. Utrošio je svoj život na uzdizanju Allahove riječi, i ostavio je iza sebe blistav primjer, kao što bi to i trebao da bude pravi učenjak. Išao je stopama poslanika, koji su proganjani od strane svojih neprijatelja. Baš kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika“. Od hiljada učenjaka u svijetu danas, šejh Enver je bio među nekoliko onih koji su svoje znanje pretočili u praksu i iskoristili ga kad je bilo najplodonosnije.
Zaista je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo, kako stoji u Sahihu imama Buharije, nestanak znanja kao jedan od predznaka Sudnjeg dana. Znanje neće nestati tako što će nestati knjiga; to će se desiti smrću ispravne uleme. Šejh Enver je odigrao ključnu ulogu u vođenju muslimanskog ummeta protiv svojih neprijatelja, tražeći istinu gdje god bio – dok za to nije položio svoj život. Nosio je na svojim ramenima odgovornost komandovanja mudžahidima tri godine, i kad se činilo da svemu dolazi kraj, Allah, subhanehu ve te'ala, dao mu je poklon za koji je mnogo dugo i mnogo teško radio.
Molimo Allaha da šejhu Enveru Ša’banu podari najveće stepene u Džennetu, zajedno sa šejhom Abdullahom Azzamom i šehidima Bosne i Afganistana, i svih drugih zemalja. Molimo Allaha da ga učini primjerom svim učenjacima i tragaocima za znanjem, jer lijep spomen i počasti dolaze nakon praktikovanja znanja, a ne praznog govora. I na kraju, poručujemo svima onima koji stoje iza ubistva šejha Envera, da za svakog učenjaka kojeg ubijete, na stotine drugih mladića biće spremno da ga zamijeni. Šejh Enver je iza sebe ostavio pet sinova. Neka se Allah smiluje šejhu Enveru Ša’banu.
Preuzeto iz djela: “Pod sjenama sablji” u izdanju Azzam Publications
Prijevod: Dirar ibn Mevludin
Obrada: Put vjernika
