Šejh Makdisi povodom pogibije svoga sina: Allahu Ekber, obradovao si moje srce, o Omere!

1253

Aferim ti bilo, sine moj! Još uvijek se sjećam tvoje reakcije kada su (policajci) sa maskama na licu i do zuba naoružani razvalili vrata i upali u našu kuću. Ti si tada imao 14 godina… Jedan od njihovih vođa ti je pružio ruku kako bi provjerio da li ćeš se rukovati sa njim, a ti si odgovorio i odbrusio mu u lice: ‘Ja sam poput svoga oca, ne rukujem se sa vama!’ Rasrdio si ih sine moj, pa su mi to često spominjali dok bi me mučili.


Hvala Allahu koji me je obradovao šehadetom mog djeteta još u mom životu i počastio time što me nije učinio rekubom. Abdullah ibn Mesud, radijAllahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, upitao svoje ashabe: „Koga vi smatrate rekubom? Rekub je onaj koji nema djece – odgovoriše ashabi. Ne – odgovori Poslanik – nije to rekub već je rekub onaj koji ne žrtvuje nijedno dijete na Allahovom putu.“ Hadis bilježi Muslim.

Preselilo je naše dijete i meni najdraži sin nakon nekoliko godina u kojima ga je Allah počastio pa je osjetio slast ponosa na poljima džihada. Krenuo je u Afganistan, ali nije uspio ući, zatim se prebacio u Kurdistan, da bi na kraju, nakon američke okupacije, ušao u Irak. Bio je jako blizak i drag vođi, junaku Ebu Musabu, rahimehullahu teala, koji se brinuo o njemu i oporučivao braći da se prema njemu posebno brinu. Borio se uz Ebu Musaba na raznim mjestima u Iraku. Dolazile su nam vijesti o njemu koje su radovale naša srca a grudi činile prostranim. Prošao je kroz razna stanja počevši od hidžre, preko zatvora i napuštanja familije i voljenih, pa sve do suočavanja sa raznoraznim iskušenjima, pored toga što je bio mladić. Allah ga je počastio hifzom Kur’ana pa je pohrlio ka njegovom sprovođenju u djelo čak i u zatvoru, koji ga nije spriječio da i u njemu pomaže Allahovu vjeru.

Došlo mi je pismo od njegovog druga koji je zajedno sa njim bio u zatvoru,  pa kaže:

„Bio sam u zatvoru krstaša u Iraku, a sa nama je 2005. godine bio sin šejha[1]. Prije toga je Omer bio sa nama u Kurdistanu i bio je jako omiljen među braćom a posebno kod braće koja su znala da je on sin šejha Makdisija. Želim da obradujem šejha Makdisija da je njegov sin, pored toga što je bio hafiz Allahove Knjige, branio Allahovu Knjigu. Sjećam se dana kada smo bili u zatvoru kada je jedan od krstaša pocijepao dva mushafa[2] pa su zatvorenici skočili poput jednog čovjeka uzvikujući tekbire. Tada je šehidilo četvoro braće. Šejhov sin je bio među prvima koji su skočili i tekbirali…“

Što se tiče Omerovih pisama, stigla su nam samo dva pisma, što ukazuje na njegovu poslušnost i pokornost svojim vođama u nekontaktiranju sa bilo kim van Iraka. Stoga, jedina pisma koja su nam stigla su ta dva pisma iz zatvora. U jednom od ta dva pisma kaže:

„Ušao sam u zatvor 31. 01. 2004. Uhapšen sam od strane Amerikanaca i osuđen sam na sedam godina zatvora. Ostala mi je još jedna godina. Hvala Allahu, braća od amidže (cilja na mudžahide) me posjećuju. Ja se ne kajem zbog ovoga što se desilo, naprotiv ovo je još više povećalo moju ustrajnost i čvrstinu. Prvo što sam uradio kada sam ušao u zatvor jeste to što sam dobro učvrstio hifz Allahove Knjige, a potom sam počeo sticati znanje malo po malo. I kao što se kaže: ‘Kolko je loših događaja sa sobom donijelo hajra.’ Zatvori u Iraku su postali najveći univerziteti za sticanje znanja, jer se u njemu sastaju najveći profesori iz svih krajeva…“

Aferim ti bilo, sine moj! Još uvijek se sjećam tvoje reakcije kada su sa maskama na licu i do zuba naoružani razvalili vrata i upali u našu kuću[3]… Ti si tada imao 14 godina… Jedan od njihovih vođa ti je pružio ruku kako bi provjerio da li ćeš se rukovati sa njim, a ti si odgovorio i odbrusio mu u lice: ‘Ja sam poput moga oca, ne rukujem se sa vama!’ Rasrdio si ih sine moj, pa su mi to često spominjali dok bi me mučili[4]. Tvoje riječi su im se urezale u mozak, nisu ih zaboravili, ali i ti nisi zaboravio njihovo vrijeđanje tvoje vjere, tvoje familije i tvoga oca, pa si odbio da se rukuješ sa njima.

Aferim sinko moj! Prošao si sve to a bio si mladić u cvatu svoje mladosti.

Došla nam je informacija iz Iraka da je Omer prije sedmicu[5] dana preselio zajedno sa tri  mudžahida u jednoj od akcija u Mosulu. Molim Allaha da primi njega i njegove drugove. Oko plače, srce tuguje, ali mi govorimo samo ono čime je zadovoljan naš Gospodar.[6]

Allahu moj, moj sin Omer je uz moje svesrdno dopuštenje izašao da pomogne islam i muslimane, a bio je meni najdraže dijete, pa učini nas, o Allahu moj, od onih na koje se odnose tvoje riječi:

لَنْ تَنَالُوا الْبِرَّ حَتَّى تُنْفِقُوا مِمَّا تُحِبُّونَ

„Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite ono što vam je drago…“

Allahu moj, primi radost oka moga među časnim šehidima i spoji nas zajedno sa njim u Firdevsul e’ala[7]!

Napisao: Ebu Muhammed el-Makdisi

29. džumadel ahir 1431. h.g.

Sa arapskog preveo: Aziz Billah



[1] tj. Omer sin šejha Makdisija, op.prev.

[2] primjerci Kur'ana, op.PV.

[3] cilja se na pripadnike jordanskih snaga bezbjednosti, op.PV.

[4] u zatvoru, op.PV.

[5] Omer sin šejha Makdisija je postigao šehadet 5. juna 2010, op.PV.

[6] Ovjde šejh citira riječi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, koje je Poslanik izgovorio prilikom smrti svoga sina

[7] najveći stepen Dženneta, op.PV.

SHARE