Šejh Muhejsini: Objašnjenje stanja nekih skupina po pitanju potpomaganja sa kafirima

Popularno na sajtu

Propis osobe ili skupine koja se potpomaže kafirima ili njihovom pomoći u borbi protiv muslimana ili drugih kafira okupirao je u zadnje vrijeme mnoge muslimane u svijetu a posebice u Šamu (Siriji). Nepoznavanje ovog propisa je dovelo do toga da mnogi pojedinci ili skupine zastrane. Tako su jedni bez osnova protekfirili muslimane, dok su drugi sebi dozvolili ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju zastranjujući u drugu krajnjost.

U prilogu vam donosimo fetvu dr. Abdullaha el-Muhejsinija koja detaljno obrazlaže pomenuto pitanje. Predgovor fetvi je dao šejh Ebu Katade.

Predgovor

Predgovor: Šejh Ebu Katade Umer ibn Mahmud

Bismillahirrahmanirrahim, od Njega pomoć tražimo. Hvala Allahu Gospodaru svjetova, onako kako priliči Njegovoj uzvišenosti Njegove veličine, Njegovoj plemenitosti i mudrosti Njegovih odredbi, šerijata i propisa. I neka je salawat i selam na najbolje stvorenje i prvaka poslanika, imama bogobojaznih,Muhammeda ibn Abdillaha iskrenog i povjerljivog i na njegovu čistu porodicu, na sve njegove ashabe (blistave i one koji su desni) i na njihove sljedbenike u dobru i uputi do Sudnjeg dana, da nas Allah učini od njih.

A zatim

Allahu pripada savršena mudrost u odredbama, ljudi ih vide kako dolaze na jedan način, pa ih preziru a zatim one otkriju veliki hajr. I kao što kaže naš Gospodar o izlasku voljenog Mustafe na Bedr:

“…a jednoj skupini vjernika je to bilo mrsko”,

A Allah je znao i odredio da taj izlazak bude velika pobjeda koju je Allah nazvao “Dan razdvajanja istine od batila” a učesnike Bedra je učinio najboljom skupinom na zemlji u njihovom i mimo njihovog vremena. Pa ovaj hajr, u koji su ušli mrske volje, u njemu je bilo je ono najveće što mumin voli i s čime je zadovoljan.
I ovako naš Gospodar ima mudre odredbe. A sve one se dešavaju zbog jedne stvari u kojoj su sve sakupljene, a to je uzzdizanje istine i vjere i propast kufra, zablude i fesada. A od onoga što ulazi u ovo značenje je to što je naš Gospodar otkrio istinu i uputu sa ljudima, skupinama i ubjeđenjima, a ništa od ovoga nebi opstalo da nije iskušenja, fitni i belaja. Ovo je nužna odredba ovog puta, sa njom se iskušavaju značenja postojanja. Tokom toga, istina ostaje zauvijek a batil propada i nestaje. A od Allahovog sunneta je da ova bitka i ovi belaji teku tako da pri dolasku batil bude visoko i jak, a zatim propada, a istina počinje kao slaba, ali je ona čvrsta i vječna pa onda počne rasti i jačati sve dok čvrsto ne stane na svoje korijenje. Ljudi znaju za ovaj sunnet i on nije bio nepoznat prije. A nema nijednog korijenja koje je uspostavljeno radi imana a da unutar njega nije bila neka vrsta belaja (a to je suprotno iskušenjima koja dolaze od strane kafira), ali su to unutrašnja iskušenja da bi se očistio saff i iskušale namjere i otkrilo znanje. Ovo je put džihada u ovom vremenu.

Moramo priznati da živimo na pravcu koji je proučen i čiji su znakovi utrti. On je nadvladao slična zamišljanja i razmišljanja kada su džihad bile samo riječi koje su se ispjevavale poezijom i na minberima. To je tako, mada se put džihada nikad nije zaustavio, ali je imao više oblika. Nekad je bio u obliku protjerivanja okupatora (ovaj način je zajednički sa borbom drugih nemuslimana protiv njihovih okupatora), a nekad svu brigu preuzme jedna skupina i obavljaju ono sto im je vadžib bez ostalih ljudi. Pa je bila optuživana i pričalo se o njoj, ali je njeno razumijevanje bilo izgrađeno na jednom od izbora sagrađenih na bogobojaznosti, žrtvovanju i kretanju prema šehadetu. Ali mi smo evo ispred džihada koji ima svoje neophodnosti, koji se širi i ima smetnje koje ga ometaju, dolaze mu fitne koje nisu bile odsutne ni prije. Ali je danas fitna posebna po tome što su se svi oko nje oskliznuli u nju, i što je njen glas visok i što se natječe sa džihadom, sunnetom, bogobojaznošću i dobrotom. Čak, zamalo da ga usmrti i ukloni, da nije Allahove blagosti. A ova blagost je došla na razne načine, najvažnije od toga je to što su pred ovu fitnu stali iskreni ljudi koji su se suprostavili njenom zlu, fesadu i prijetnjama. A od ovih je bio šejh, mladić, doktor Abdullah el Muhajsini. Njega, iako su pogodili neki propusti ketiba, ali ga je isto tako zadesio i dio od riječi Allaha svome Miljeniku: “…i tvoj spomen smo podigli..” A ova stvar, iako daje radost, ali ona u duši bogobojaznog neophodno uzrokuje i žestok strah, iz bojazni da ona ne nestane ili da ode u suprotnom smjeru. To zato što uzdizanje pametnom povećava strah da ne padne ili da iskušenje ne bude žestoko.

Smatram obaveznim da ovo kažem šejhu, mladiću Abdullahu el Muhajsiniju. Pa ja mu čestitam, ali ga i plašim, jer je to obaveza savjetovanja koje nam je naš Poslanik naredio prema našim imamima, a šejh je danas od ovih. Da ga Allah još više uzvisi i da ga učini pokornim i da od njega otkloni skretanja i fitne.
Možda je šejh kod mene, a nadam se da je stvarno tako, istinitiji od toga da ga pitam o stvarima kojima on svjedoči. A tako mi Allaha, nisam ga pitao ni o jednoj stvari a da nije bio iskren u onome što je rekao, procjenio i prenio. On dobro procjenjuje i precizno prenosi i obavještava, pa da ga Allah nagradi. A šejh je mladić, tako da ima dvije mogućnosti po pitanju džihada, ili šehadet ili da ostane živ. A za oboje je neophodan trud, bogobojaznost i strah. Ja se ne bojim za njega ako ode svome Gospodaru kao šehid, ali se bojim za njega ako ostane i ako bude živio dugo. I zbog ove njegove odlike, o nekim prirodnim stvarima ne mogu detaljno govoriti jer ako to budem uradio biti ću kao onaj koji se žali na svoje stanje ljudima. Ali kažem šejhu, hafizahullah,: “…bogobojaznost, zatim bogobojaznost, zatim bogobojaznost, nakon toga ne sikiraj se šta će te zadesiti niti šta će ti doći, sa Allahovom dozvolom.

Allah je odredio ovom mladiću da živi u džihadu u kojem ima belaja i iskušenja i čudnih odredbi. Pa ako bude prenosio njegovu bolnu stranu pa to je kao da ubrizgava očaj u one koji ne znaju, a ako bude prenosio o šehidima, pobjedi i mudžahidima, razveselit će i u duše će uliti nadu da će ovaj džihad otkloniti tuđinu od muslimana i vratiti preporod ovoj vjeri, makar to bilo krivo onima koji je žele samo spasiti. Da ga Allah nagradi i sačuva.

I ono pomoću čega su se ljudi osvjestili u ovom džihadu su mesele koje su bile odsutne, uz slabost ljudi i njihovog zamišljanja u vjeri. Pa alim pobožnjaka je obično “vodio rat” u mesdžidima oko toga kako treba staviti ruke u namazu i da li se sadekatul fitr daje u hrani ili imetku. A sada se ljudi bakću oko slučajeva krvi i života, čak i nasljedstva zemlje u vrijeme kada mnogi žele da situacije razilaženja i sukobe ostanu u svijetu razmišljanja i drugim meselama: kako izgraditi islamsku banku, čuvanje okoline, posticanje na miswak i sl.

Omladina je, uprkos mnogima, skočila u Allahovu zaštitu gdje su šehadet i krv džihad da bi kao velikani ušli u historiju nacija i života naroda, tamo gdje će ih svijet saslušati i gdje će oni odrediti kad će se desiti bitka sa svim tagutima koji postoje. A neophodno je da ovakav džihad nametne svoje riječi koje zbog svoje veličine sadrže skretanje koje je jednako njihovoj veličini. Pa su došla velika pitanja, a kad su nepravda i problemi veliki i fitne budu velike, ali su to fitne koje ne traju vječno. A onaj s kime Allah želi otkloniti tuđinu od vjere pa Allah će odrediti da fitne nestanu na ovom putu, ne zbog njegove snage i veličine njegovog glasa ,nego će mu Allah s time što ga je učinio novim i pored njegove slabosti, odrediti ono što će ga uzdignuti da bi odgovorio na zablude, greške i novotarije.

Ovako se moraju shvatiti ove riječi, i ovo je njihov položaj.
I zato Allah ovaj način nije dao osim kamenju, način da se udarcima uzvraća na zablude novotara. I nije dao da ova vrijednost ode nekome mimo onih koji su na putu ovog džihada i njegovih pripadnika.

Izvinjavam se ako sam odužio u predgovoru ovog naučnog dijela kojeg je napisao šejh Abdullah el Muhajsini, a ovo je veoma važan dio. Vraća mesele znanja u ono što je oko njih od razilaženja, a to su istina i greška, ne tekfir kojeg ne zastupaju osim oni koji nisu osjetili miris fikha. Ne da bi udaljio propis tekfira u našoj vjeri, to je Allahov propis. Riddet je propis kojeg ne može izbrisati džehl zindika, niti prijetnje džahilskih svjetovnjaka, niti oni koji puše trave od onih sa ahmedijama i imena doktorata onih koji su završili šerijatski fakultet. Nego je ovo tema ehli sunneta. Stavljaju sva razilaženja u meselama dijela u njihov okvir koji je od vjere Uzvišenog Allaha. I ovo je ono što je htio šejh, i ispravno i dobro je uradio. Da Allah oprosti i meni i njemu.

A šejh je spoznao novotare od gulata. I izložio je svoje svjedočenje o njima proklinjajući ih u svojoj tvrdnji da je iskren, pa su njegove riječi imale traga Allahovom dozvolom. A on evo dolazi do načina i otkriva stvar od poglavlja znanja i hajra. Ova stvar nije najboljeg izbora, mada ja smatram da ovo razilaženje u meseli o kojoj govori šejh nije mjesto za razilaženje. Hoću da kažem da su svi učenjaci složni da su izbori vođa dzihada izgrađeni na koristi džihada, od nje dolazi presuda, ni od čega drugog. A kad je tako, ono što su oni rekli je fetwa, a ne osnovna fikhska odluka. A talibul ilm zna razliku između fikha i fetwe, a razlika između njih je kao razlika između izbora Ahmeda ibn Hanbela kao što kaže Ibn Tejmijje, i da je većina toga razilaženje u fetwi shodno situaciji i slučaju, ne zato što on ima više usula (osnova). Da Allah nagradi šejha na ovom naučnom djelu, i da i mene i njega uputi na ono što On voli i s čim je zadovoljan. Također zahvaljujem šejhu na njegovom lijepom mišljenju ovom fekiru i na tome što ga je pitao da predstavi ovo djelo ljudima. Da vas Allah nagradi najboljom nagradom, i neka je hvala Allahu Gospodaru svjetova!

Vaš brat: Ebu Qatade, Umer ibn Mahmud

STANJA NEKIH SKUPINA PO PITANJU POTPOMAGANJA SA KAFIRIMA

U ime Allaha, i neka je salawat i selam na Allahovog poslanika, njegovu porodicu i ashabe i one koji njega uzmu za prijatelja, a zatim…

Razlog pisanja ove knjige je današnje stanje koje živi naš islamski ummet, pogotovo u ovom opasnom poglavlju, a to je tekfir. Nije skriveno da po pitanju njega imaju dvije strane i sredina od ljudi. Jedna strana je pretjerala u tekfiru i upotrijebila sablju tekfira na vratovima ljudi bespravno, pa je upala u riječi Poslanika: “Ko kaže svome bratu: “Kafire…”, jedan od njih je ponio tu riječ”.

A druga strana je isključila propis tekfira iz Allahove knjige i iz sunneta Njegovog poslanika, pa gotovo da ne tekfire osim židove i kršćane, i isključila je propis riddeta i poništivače islama iz Allahove vjere.

A Allahova vjera je sredina između pretjerivanja i irdža’a. Nećemo govoriti o cijelom ovom poglavlju (tekfira), nego o temi i nestabilnom i opasnom poglavlju. Vidjeli smo da su mnogi od naše braće u zemlji Šama skrenuli u njemu.
Prije govora o posebnostima ovog poglavlja, moramo upozoriti na meselu tekfirenja na neispravan način uopšteno i na opasnost ovog poglavlja. Učenjaci, da im se Allah smiluje, još uvijek upozoravaju na skretanje u ovom poglavlju i onoga koji u njega upadne bez šerijatskog znanja.

Kažem:

Zaista je belaj i musibet to s čime su iskušani muslimani od upadanja onih obmanutih koji nisu uzeli ni pedalj znanja u ovu veliku stvar – bespravni tekfir. Dok vidimo učenjake čija su stopala duboko u znanju kako se najviše boje Allaha po pitanju ovog poglavlja, a to je zbog njegove velike opasnosti.

Zaista je sramotno da vidimo neke mudžahide kako pitaju o najlakšim meselama ogranaka, poput mesha po mestvama, mesela o čarapama iznad i ispod članaka itd, a zatim kad dođe mesela tekfira oni joj prvi prilaze. Čak, po njoj prijateljuju i odriču se od drugih. Pa ko ne tekfiri tog i tog, taj je murdžija, a ko ga tekfiri, taj je na menhedžu. I učinili su da menhedž bude ispravnim zbog tekfira tog i tog, a to upošte nije od Allahove vjere. Čak, učenjaci, Allah im se smilovao, su se neprestano razilazili oko tekfira mnogih sljedbenika zablude. Pa imam Šafija je tekfirio Hafsa el Ferda, a oni u njegovom vremenu se nisu složili sa njim oko toga.

Od toga je i razilaženje selefa u tekfiru Hadžadža kao što prenosi Ibn Ebi Šejbe u “Kitabul iman”. Pa Ibn Džubejr i oni sa njim kad su potekfirili Hadžadža, nisu obavezali Hasana i druge da se odreknu od njega, niti su rekli da je Hasan novotar niti šta drugo. I neki tabini su tekfirili Hadžadža, poput Tawusa, Sabija, Mudžahida, Seida ibn Džubejra, a ibn Umer ga nije tekfirio. I niko nije rekao da je ibn Umer kafir pod tvrdnjom da je onaj ko ne tekfiri kafira kafir. Učenjaci su se neprestano razilazili oko propisa nekih ljudi, bez da su jedni druge varali i optuživali za pretjerivanje ili irdža, i nećemo duboko ulaziti u ovo poglavlje.

O ti koji si mudžahid na Allahovom putu i koji tražiš istinu, svejedno da li bio na poljima džihada ili negdje drugo, kaže imam Šewkani r.a. upozoravajući na brzanje u tekfiru: “Znaj da donošenje presude muslimanu da je izašao iz vjere islama i da je ušao u kufr, ne priliči muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan da se u to upušta osim sa dokazom jasnijim od sunca u po bijela dana. Jer je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima prenesenim od skupine ashaba da onaj koji kaže svome bratu: “..kafire”, da će jedan od njih ponijeti tu riječ. Pa u ovim i sličnim hadisima je najveći ukor i najveće upozorenje od brzanja u tekfiru.”

I kaže Ebu Hamid el Gazali: ”…i u tekfiru ne požuruju osim džahili, pa se treba čuvati tekfira dokle god insan može naći načina za to, jer je ohalaljivanje krvi i imetaka onih koji klanjaju prema kibli greška, a greška u ostavljanju hiljadu kafira je manja od greške prosipanja muslimanske krvi “.

Pa znaj, Allah ti se smilovao, da ti je obaveza prije nego što presudiš muslimanu da je kafir, da se pobrineš da su kriteriji kufra ispunjeni, i u djelu i kod onoga koji radi to djelo, koje se smatra kufrom. A to je da čovjek gleda u sljedeće stvari:

1. Sigurnost u to da se desilo djelo koje za sobom povlači kufr od strane određenog izvšsioca sa jasnim dokazom, ne sa glasinama i sa “rečeno je… rekao je…”.

2. Da Qur’an ili sunnet ukazuju na to da taj govor ili djelo obavezuju kufr.

3. Da se taj propis prenese na određenog izvršioca, s tim što će se ispuniti šartovi njegovog tekfira i otkloniti prepreke.

Kaže imam, allame El Alwan, Allah ga oslobodio, u “Et-tibjan”: ‘Neće se svako ko počini djelo koje izvodi iz vjere smatrati kafirom, jer govor ili djelo nekad budu kufr ali se njegov izvršioc ne naziva kafirom osim sa šartovima’.

I kaže Ibn Tejmijje u fetwama (487/12): ‘Tekfir ima šartove i prepreke koje se nekad otklone po pitanju pojedinca, i da uopšteni tekfir ne obavezuje nužno i pojedinačni tekfir osim sa šartovima i kad se otklone prepreke. Ovo objašnjava to da imam Ahmed i svi učenjaci koji su ove stvari uopšteno nazvali kufrom, nisu pojedinačno protekfirili većinu onih koji su izgovarali ove riječi kufra’.

Što se tiče teme u kojoj je skrenulo dosta mudžahida, a to je mesela potpomaganja – mislimo na potpomaganje muslimana mudžahida sa kafirom. Ovo potpomaganje ima više vrsta i tragaoc za znanjem ne može dokučiti vrhunac ovog poglavlja osim da ga skroz obuhvati, pa vrste potpomaganja su:

Prva vrsta: Potpomaganje sa kafirom u borbi protiv kafira. Kako bi ova vrsta potpomaganja bila jasnija, navest ćemo stvarni primjer u Šamu. To je kao da neka od skupina koje se bore u Šamu uzmu jednu količinu oružja od kafira u Allaha koji ih pomažu, pa oni uzmu pomoć od njih da bi se borili protiv Bešara, bez da oni predstavljaju ili priznaju tu stranu koja ih pomaže. Ova mesela je, na ovaj način, jedna od mesela potpomaganja.

Dvije napomene:

1. Ako ta skupina prizna tu kafirsku stranu i počne ju predstavljati, priznavajući njene stavke i obilježja, onda je vojnik kafira. I njen propis je kao njihov. Dakle, ovo ne ulazi u meselu potpomaganja.

2. Razlika izmedu potpomaganja i plaćeništva:

a) Potpomaganje oko kojeg se vrti govor učenjaka je da ta skupina mudžahida sama opstaje i drži džihad, i prima pomoć od vanjske strane bez pravila, priznavanja ili šartova.

b) Što se plaćeništva tiče : to znači da tu skupinu drži onaj koji ju pomaže, ona se oslanja na njega. Troškovi njene vojske se plaćaju izvana, vozila su izvana, pa čak i hrana za vojnike je izvana. Oni ne otvaraju nijednu bitku osim sa dozvolom tog pomagača. Ovo nije poglavlje potpomaganja, nego plaćeništvo. Pa makar tu i ne bili šartovi u početku, onaj čije je stanje ovako, u svakom trenutku može propasti sa prekidom pomoći. On može birati, ili ono što želi njegov pomagač ili propast. Dakle,mi ne govorimo o ovoj vrsti.

Možda će neko reći ovdje: ‘Nemoguće je da ta strana daje pomoc a da ju ovi ne priznaju’. Kažemo: Nije tako. Može se desiti da uzimanje pomoći bude od zajedničke obostrane koristi, ili zbog borbe protiv zajedničkog neprijatelja itd..
Ali ovo ne znači da se otvore vrata prihvatanju pomoći od bilo koje strane, jer nije skrivena opasnost te strane i njenih ciljeva koje želi i spletki koje spletkare protiv Allahove vjere. Ali mi pričamo o opasnoj meseli, a to je spuštanje kufra i riddeta na onoga ko u to upadne.

Druga vrsta: Potpomaganje sa kafirom u borbi protiv pravednog muslimana
Treća vrsta: Potpomaganje sa kafirom u borbi protiv muslimana prestupnika. Govorit ćemo o svakoj od ovih vrsta uopšteno. I uzet ćemo govor o ovoj trećoj vrsti, jer je ona najzastupljenija u našem slučaju i najviše nejasna mnogoj braći.

Prva mesela: potpomaganje sa kafirom protiv kafira.

Došlo je u djelu “Ahkamul mudžahid bi en-nefs” (1/304): “Složili su se fekihi da je dozvoljeno potpomaganje sa kafirom u borbi protiv neprijatelja u nužnoj potrebi za tim zbog fikhskog poznatog pravila “darure dozvoljavaju zabranjene stvari”. A razišli su se oko potpomaganja sa njima mimo darure na dva mišljenja.
Prvo mišljenje: zabranjeno je potpomaganje sa njima mimo darure. Ovo je mišljenje malikija i ovo je vjerodostojno od mezheba hanabila i ibn Hazma. I dokazuju sa sljedećim dokazima:

1. Riječi Uzvišenog:

‘Neka vjernici za prisne prijatelje i zaštitnike ne uzimaju nevjernike mimo vjernika, a ko to čini, s Allahom nema ništa! Učinite to samo ako se time od njih štitite! Allah vas na Sebe upozorava, a kod Allaha je konačno odredište.’ (Ali Imran 28)

Došlo je po pitanju razloga objavljivanja ovog ajeta: da je Ubade ibn Samit r.a. imao saveznike židove. Pa kad je izašao Poslanik na dan Ahzaba, Ubade je rekao: ‘Allahov poslaniče, sa mnom je 500 židova pa mislio sam da izađu sa mnom da se sa njima pomognem protiv neprijatelja’, pa je objavljen ovaj ajet. Ovo je dokaz da se nije dozvoljeno potpomagati s njima u borbi.

2.Riječi Uzvišenog:

‘O vi koji vjerujete, ne uzimajte za zaštitnike i prijatelje one koji vašu vjeru za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili nevjernici – i Allaha se bojte ako ste vjernici.’ (El Maide 57)

S ovim dokazuju s te strane što ovaj i drugi ajeti koji zabranjuju prijateljovanje sa kafirima obuhvataju i zabranu prihvatanje podrške i pomoći mušrika.

3.Od Aiše r.a. se prenosi da je Poslanik izašao na Bedr, pa ga je slijedio čovjek od mušrika pa mu je rekao: ‘Vjeruješ li u Allaha i poslanika?’, pa je on rekao: ‘Ne.’ Pa mu je rekao: ‘Vrati se, mi se nećemo potpomagati sa mušrikom.’ (Bilježi Muslim)

S ovim dokazuju jer ovaj hadis obuhvata uopšteno svakog mušrika, pa stoga nije dozvoljeno potpomaganje sa njima u borbi protiv neprijatelja.

4. Spletke i prevare kafira nisu sigurne zbog prljavosti njegovih namjera, pa se zbog toga ne smije potpomagati sa njim

Drugi su na dokazivanje sa ovim dokazima dali sljedeći odgovor:

1.Da su dokazi zabrane potpomaganja sa kafirima važili na Bedru, a zatim je olakšano potpomaganje sa njima nakon toga.
A na ovo se može odgovoriti da je osnova zabrana i da ona ostaje zbog toga što nema dokaza za olakšicu.

2.Što se tiče hadisa Aiše, pa taj što ga je vratio Poslanik na dan Bedra, vidio je u njemu volju za islamom pa ga je vratio nadajući se da će primiti islam. I ovaj je to potvrdio pa je primio islam.

Odgovor na ovo je da je ovaj hadis jak i uopšten i nema dokaza koji mu se suprostavlja niti nečega sto ga može učiniti ograničenim. A ako i spominju neke situacije potpomaganja sa kafirom, pa to se odnosi na daruru.

Drugo mišljenje: Dozvoljeno je potpomaganje sa kafirom u borbi protiv neprijatelja i ovo je mišljenje hanefija, uz uslov da vlast islama bude glavna. Ovo je i mišljenje šafija, uz uslov da imam zna za njihovo lijepo mišljenje o muslimanima i da bude siguran od njihove prevare, i ovo je jedan riwajet kod hanabila.

I dokazuju sljedećim dokazima:

1.Od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: ‘Potpomogao se Poslanik sa židovima Kajnuka’, pa im je dao nešto imetka, a nije ih tjerao na borbu.’

Odgovor na ovo je da je ovaj hadis slab, a i da je vjerodostojan, on se odnosi na potpomaganje sa njima u daruri.

2.Što se prenosi da je Safwan ibn Ummejje bio prisutan na Hunejnu sa Poslanikom, dok je bio mušrik. Bilježe ga Tirmizi i Bejheki u “Sunenul kubra” i ocjenjuje ga slabim.

Odgovor na ovo je da je Safwan izašao bez da je iko tražio od njega da izađe.

3.Potpomaganje sa kafirima protiv kafira će samo više povećati poniženje i bijes kafira. Potpomaganje sa njima je kao potpomaganje sa psima protiv kafira.

Na ovo se može odgovoriti da spletke i prevara kafira nisu sigurni i u ovome je šteta po mudžahide i otkrivanje njihovih tajni.

ZAKLJUČAK:

Oko ove mesele ima razilaženje kao što je prethodno objašnjeno. Fekihi su se složili da je dozvoljeno potpomaganje sa kafirom u borbi protiv kafira u daruri zbog onoga što podrazumijeva poznato fikhsko pravilo ‘darure dozvoljavaju zabranjene stvari’ a razišli su se oko potpomaganja sa njima mimo darure na dva mišljenja, pa neki kažu da je zabranjeno a neki kažu da je dozvoljeno uz određene uslove a to su:

1.Da vlast muslimana bude glavna kada muslimani pobjede kafire
2.Da se ukaže potreba za potpomaganje sa njima
3.Da muslimani budu sigurni od ovih kafira po pitanju njihove namjere i da nema prevare

Treba napomenuti da su malikije, koje zabranjuju potpomaganje, dozvolile to u nekim slučajevima:

1.Da kafiri izađu radi služenja muslimanima, malikije kažu da je to dozvoljeno. A to je kao da ih uzmu da nešto sruše, iskopaju ili postave i sl.

2. Kada mušrici izađu sami od sebe, ono na što se oslanja od malikijskog mezheba je da oni to ne zabranjuju, jer se ovdje nije tražilo potpomaganje sa njima, nego su izašli sami od sebe.

Kaže Ibn Kajjim u “Zadul mead”: ‘Potpomaganje sa mušrikom (koji je siguran) u džihadu je dozvoljeno kod potrebe za njim. Zato što je njegov špijun iz plemena el-Huza’a tada bio kafir (kada je Poslanik bio na Zul Hulejfe, poslao je špijuna mušrika iz Huza’a, pa mu je dolazio sa vijestima o Kurejšu). U ovome je korist u tome što je on najbliži da se pomiješa sa neprijateljem i uzme njihove vijesti.

Druga mesela: Potpomaganje sa kafirom protiv pravednog muslimana, i ovo je aktuelna tema i veže se za današnju situaciju. Ovo je poput onoga koji pomaže kafire protiv muslimana ili se sa njima potpomaže i ulazi u okrilje krstaša. Ovo je riddet od Allahove vjere. Potpomaganje sa kafirom protiv muslimana gdje se bori pod zastavom kafira je zabranjeno po idžmau, čak to poništava islam i to je jasni riddet. Kaže Uzvišeni:

‘O vi koji vjerujete, ne uzimajte za zaštitnike i prijatelje jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici i prijatelji!’ (El-Maide, 51)

Kaže Ibn Hazm u “Muhalli” (11/138): “…a njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati.” Značenje ovoga je po vanjštini, jer je on kafir kao svi kafiri i ovo je istina oko koje se ne razilaze dva muslimana.”

Kaže Ibn Baz r.a.: “Složila se ulema islama da je onaj koji pomogne kafire protiv muslimana na bilo koji način, da je on kafir poput njih.”

Kaže šejh Ahmed Šakir (Kelimetu hakk 126. str.) o propisu pomaganja muslimana sa englezima i francuzima kada su napali muslimane u Misru: “Što se tiče pomaganja sa njima na bilo koji način (malo ili puno), to je strastveni riddet i jasni kufr u kome se ne prihvataju opravdanja niti koriste tumačenja, svejedno da li to uradio pojedinac, skupina, vlada ili vođe, svi upadaju u kufr i riddet osim onaj koji ne zna ili pogriješi, a zatim shvati i pokaje se.”

Ovo, potpomaganje sa kafirom protiv muslimana ili pomaganje kafira protiv muslimana, je jedan od poništivača islama, a koji je nažalost nepoznat u pravcima muslimanski naroda u muslimanskim zemljama i izbrisan je iz puno knjiga, a spomenuo ga je šejh Muhammed ibn Abdilwehhab u poništivačima islama.

Treća mesela: Potpomaganje sa kafirom protiv nepravednog muslimana.

Ovo je najnejasnija mesela i ovo je klizava podloga, mnoga muslimanska omladina je zbog neznanja o njoj, nagela tekfiru muslimana bespravno, pa je ohalaljena krv i imetak muslimana, od onih čiji je menhedž tekfir zbog najmanjih stvari. Iako je nužno poznata obaveza u vjeri da nije dozvoljen tekfir osim sa dokazom jasnijim od sunca kao što smo prije objasnili. Ali u ovo se upušta onaj čije je znanje malo i bogobojaznost slaba, a strah da će biti pitan pred Allahom isto slab.

Mesela potpomaganja sa kafirom protiv nepravednog muslimana je kao da se neko potpomaže sa pomoći izvana zbog međusobne borbe između skupina, koja se dešava danas u Šamu. On gleda na drugu skupinu kao da mu je nanijela nasilje i nepravdu, a zatim tokom toga se potpomogne sa kafirom pa uzme od njega imetak za borbu? Pa šta je propis ovoga?

Kažemo: Znaj, Allah se smilovao i meni i tebi, da su se učenjaci puno razišli u ovoj meseli. Oni su između onoga koji ovo zabranjuje i smatra grijehom i onoga koji ovo dozvoljava u teškim situacijama. Ali ono što mora shvatiti svaki onaj koji traži istinu da niko od učenjaka nije tekfiro onoga koji upadne u ovaj veliki grijeh. Ovo razilaženje se vrti između onoga koji to smatra grijehom i onoga koji to smatra dozvoljenim u teškim situacijama. Pa shvati ovo…!

Učenjaci su podijelili potpomaganje sa kafirom protiv nepravednog muslimana na dva dijela:

1.Da pomogne kafire u borbi protiv nasilnika, a da zastava, vlast, glavna uloga i bitka bude kafirska. Ovo je riddet od Allahove vjere, jer je to davanje vlasti kafirima nad muslimanskom zemljom i njihovo pomaganje u borbi protiv muslimana.

2. Da se potpomogne sa kafirima, a da zastava bude muslimanska. U ovom dijelu, Bagdadijeva skupina je protekfirila sve skupine kad su se borile protiv njih osim rijetke. Također, neki mudžahidi mimo Bagdadijeve skupine su upali u tekfir u ovom dijelu i ova stvar im je nejasna. Kažemo: drugi dio je da se musliman potpomogne sa kafirima, a da zastava i glavna riječ bude muslimanska.

Mesela : Značenje naših riječi “zastava”: tj. glavna riječ, moć u vladanju zemljom nakon pobjede u bitki.

Prvo mišljenje po pitanju potpomaganja sa kafirima u borbi protiv nasilnika: žestoko zabranjivanje i odbojnost prema tome. Ovo je mišljenje džumhura učenjaka malikija, šafija i hanabila.

Kaže Newewi u “Rewdatut-talibin we umdetul muftijin” (10/60): “Nije dozvoljeno potpomaganje sa kafirima protiv njih, jer nije dozvoljeno dati moć kafiru nad muslimanom.”

Kaže Ibn Qudame u “Mugniju” (529/8): “…i ne potpomaže se u borbi protiv njih sa kafirima ni u kom slučaju, niti sa onima koji smatraju dozvoljenim ubijanje njih išavši za njima dok bježe sa bojnog polja. I ovo je mišljenje Šafije.”

Kaze Šafija u djelu “El Umm”: “I nije dozvoljeno onima koji su pravedni da se potpomažu protiv nasilnika sa bilo kim od mušrika, zimijom ili ne, pa makar vlast muslimana bila glavna. Ja neću dati onome ko se suprostavlja Allahovoj vjeri način da ubija pripadnike Allahove vjere.”

Kaže šejh Abdullatif ibn Abdirrahman ibn Hasen Alu Šejh r.a.: “Što se tiče potpomaganja muslimana sa mušrikom protiv nasilnika, pa ovo nisu podržali osim rijetki koji su se oslonili na analogiju i nisu gledali u ono za što se veže propis niti u ono što spaja osnovu i njene ogranke.”

Drugo mišljenje po pitanju ove mesele: dozvoljavanje ovoga uz uslov da zastava bude muslimanska.

Kaže Ibn Hazm r.a.: “Ljudi su se razišli oko ovoga, pa neki kažu da nije dozvoljeno da se protiv njih potpomaže ni sa neprijateljem (kafirom) ni sa zimijom, niti sa onima koji smatraju da je dozvoljeno da se protiv njih bori dok bježe i ovo je mišljenje Šafije r.a.. A učenici Ebu Hanife kažu da nema smetnje da se protiv njih potpomaže sa neprijateljem (kafirima) i sa zimijom, i sa njima sličnim nasilnicima, ovo smo spomenuli u “Kitabul džihad”.

Kaže Serhasi u djelu “El Mebsut”: I nema smetnje da se pravedni potpomognu sa nasilnicima i zimijama protiv haridžija, kada je vlast pravednih glavna jer se oni bore da uzdignu vjeru.”

Pa vidi, Allah se smilovao i meni i tebi, da niko od učenjaka nije protekfirio onoga koji se sa njim razilazi u ovoj meseli. Čak Ibn Qudame je objasnio razlog zabrane potpomaganja sa kafirima kad je rekao: “…niti sa onima koji smatraju da ih treba ubijati dok bježe”, tj. nije dozvoljeno potpomaganje protiv nasilnika sa onima koji smatraju da ih treba ubijati dok bježe, jer su fekihi govorili da se ne ubija onaj koji bježi od njih. Dakle, oni se razilaze u meseli da je se bojat da će kafir ubijati nasilnike dok bježe, nije ga spomenuo u poglavlju pomaganja kafira i sl.. Pogledaj govor Gazalija r.a. kada ga je Ibnul Arebi pitao o vladarima Endelusa koji su se potpomogli sa kafirima protiv muslimana.

Kaže Ebu Hamid el Gazali: ”…pa obaveza je emiru i njegovim sljedbenicima da se bore protiv ovih pobunjenika (nije ih nazvao murtedima) protiv vladara, pogotovo jer su se udružili sa kršćanima (mušricima) i njihovim prijateljima”, dok nije rekao r.a: “…a kada se budu borili protiv njih nije dozvoljeno da se prati onaj koji bježi od njih, niti da se dokrajči njihov ranjenik, nego kada njihova snaga i oni budu poraženi, obaveza je okaniti ih se, mislim na muslimane od njih ne na kršćane.”

Misli na te koji su se potpomogli sa kršćanskim vladarima u borbi protiv muslimana u Endelusu.

Čak, kaže imam Hamud ibn Uqla eš Šuajbi r.a. u ovom poglavlju u svojoj knjizi “El qawlul muhtar fi hukmil istianeti bil kuffar” 84. str.: “Neki učenjaci smatraju da su neke vrste potpomaganja sa kafirima protiv nasilnika kufr.“

Pa nije svaka vrsta potpomaganja protiv nasilnika kufr nego neke vrste potpomaganja su kufr.

I na kraju…

O blagoslovljeni, evo ja sam ispred tebe stavio govore učenjaka o meseli potpomaganja kafirom u borbi protiv muslimana prestupnika.

I ja te, u ovoj poziciji, podsjećam na Allaha, na Njegovu kaznu i patnju. I upozoravam te na opasnost upotrebe sablje tekfira na muslimanskim vratovima. Kaže Poslanik: ‘Ko kaže svome bratu kafire, jedan od njih je ponio tu riječ.’ Pa kad protekfiriš muslimana, ohalalio su njegovu krv i imetak, pa ako ne bude onako kako si rekao, ova stvar će se upisati protiv tebe kao veliki grijeh, pa boj se Allaha” Dovoljna ti je ova riječ, ako znaš šta znači.

Prije nego što presudiš nekoj skupini, zbog mesele potpomaganja, pazi na ovo što ću ti sada navesti:

1.Da li je ovo mesela pomaganja kafira ili potpomaganje sa kafirima protiv muslimana prestupnika? Pa ako kažeš: “…ali musliman protiv koga se oni potpomažu sa kafirima nije prestupnik kod mene”, kažem: ‘to je tvoje mišljenje.’ A mišljenje onoga koji se potpomaže sa kafirima u borbi protiv ovog nasilnika, je da je taj musliman prestupnik, i zato se potpomogao sa kafirom protiv njega.

2. Da li je taj s kime se potpomogao zaista kafir u stvarnosti oko čijeg kufra se ne može razići? Od grešaka je da protekfiriš muslimana, a zatim da protekfiriš onoga s kime se on potpomogao. Pa znaj, Allah ti se smilovao, da kad bi se musliman potpomogao sa onim kojeg smatra muslimanom, a ti ga smatraš kafirom, on ne biva kafir zbog toga po idžmau.

3. Zatim razmisli o meseli koju si nazvao riddetom; da li je to mesela potpomaganja sa muslimanom ili je to mesela podudaranja borbe. Kao da dođu kafiri i bore se protiv ovih nasilnika sa jedne strane, a muslimani se protiv istih bore sa druge strane.

4. Tekfir u ovoj meseli je izgrađen na davanju vlasti kufru i kafirima.
Pa kada musliman pomaže kafira da riječ kufra bude gornja, ovo je kufr.
A kada se musliman potpomaže sa kafirom da otkloni zlo muslimana nasilnika, pa ovde se riječ muslimana uzdiže iznad riječi drugog muslimana i snaga muslimana biva jača od snage drugog muslimana.

I ovo podrazumijevaju riječi Ibn Hazma r.a. o ovoj meseli.

Kaže r.a.: ‘A onaj koga navede pristrasnost od muslimana koji su na granicama, pa se potpomogne sa neprijateljima (mušricima) i odriješi njihove ruke u pogledu borbe protiv muslimana s kojima se on razilazi ili uzimanja njihovog imetka i njihovog porobljavanja, pa ako njegova ruka bude glavna a kafiri mu budu kao sljedbenici, pa on je propalica, ogrezao u grijehu, ali nije kafir zbog toga. Zato što nije uradio ništa s čime mu je obavezan kufr po Quranu i idžmau. A ako je vlast kafira nad njim, pa on je tada kafir zbog onoga što smo spomenuli. Pa ako budu podjenaki, i nijedan od njih ne budu pod vlašću drugog, mi ga zbog toga ne smatramo kafirom, Allah najbolje zna.’

5.Niko od onih koji se razilaze sa hanefijama nije potekfirio onoga koji suprotno tome kaže ili uradi. Niko nije rekao da su hanefije počinile kufr zbog njihovog mišljenja u ovoj meseli, niti da su rekli kufr, niti da njihov govor vodi u kufr i sl.

Ovaj naš govor ne znači da smo dozvolili potpomaganje sa kafirom protiv muslimana nasilnika, niti da smo to opravdali. Nego mi to smatramo haramom i opasnim, ali postoji velika razlika između zabranjivanja i tekfira. A ta razlika će samo isključiti šubhe pretjerivanja u tekfiru. Allah oprostio i nama i tebi.

Napisao tvoj brat koji te voli, dr. Abdullah Muhammed el Muhajsini.

PRIJEVOD: SALAFIMEDIA BALKAN

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz