„Selefijska“ dava po okusu Islamske zajednice

1676
islamske teme

Kratak osvrt na novonastali problem između dr. Zijada Ljakića i daija sa Minber-a (članak “Allah ne voli da se o nepravdi glasno govori…”)


Sva hvala pripada Uzvišenom Allahu, neka je salavat i selam na našeg miljenika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe, te sve mumine koji ih u dobru slijede do sudnjega dana.

A zatim:

S obzirom da se dr. Zijad Ljakić javno oglasio i progovorio o problemu koji je nedavno nastao između njega i daija sa „Minber“-a, on u svom pismenom obraćanju, između ostalog, spominje dva razloga zbog kojih se, shodno njegovom viđenju, daije tako ophode prema njemu.

Mi ćemo, Allahovom dozvolom, upravo govoriti o navedena dva razloga, te malo opširnije pojasniti iste, jer je to srž cijele problematike. Također, moguće je da ćemo se, tokom pisanja, osvrnuti na još par drugih činjenica koje je Zijad spomenuo, iz razloga što vidimo da je potreba o tome progovoriti, pa makar i ukratko.

Prvi razlog kojeg spominje dr. Ljakić

A on glasi:

‘Što su mnoge daije „nagele“ u svom radu prema IZ-u, svojevoljno stavljajući svoj „vrat u jaram“, pa što im IZ-e dozvoli da rade i govore tako će i djelovati’.

Iz Zijadovih riječi vidimo, iako je to još odavno postalo jasno, da se većina daija danas priklonila Islamskoj zajednici, i da je njihov cilj upravo ulazak u Islamsku zajednicu.

Ako je jedan od važnih, a možda i najvažnijih ciljeva daija taj da se pripoje Islamskoj zajednici i uđu pod njihovu komandu, onda postaje kristalno jasno zbog čega se cijelo vrijeme sva ta hajka i halabuka dizala oko „maočanske dave“, šejha Nusreta, te sunnetskih mesdžida.

Upravo se i Zijadu dogodilo baš ono što se dogodilo i onim šejhovima koji nisu bili po volji daijama sa „Minber“-a, niti su igrali igru koju oni igraju. I oni su napadani i etiketirani zbog tobože „krivog menhedža“, „pretjerivanja u tekfiru“ i raznih drugih izmišljotina. A naravno, sve je to bilo samo rekla-kazala, i nikada nisu uspjeli doći sa šerijatski ispravnim dokazima s kojima bi dokazali greške šejha Nusreta i daija koje su stale uz njega. Međutim, pravi razlog napada na šejha Nusreta i daija koje ga podržavaju je upravo taj zbog kojeg su napali i Zijada, a to je javno ukazivanje na sve vrste devijacija kod Islamske zajednice, te ne prihvatanje rada i djelovanja isključivo po naredbama i pravilima Islamske zajednice.

Sve ono što Zijad spominje, a čime se brani, prigovarajući daijama sa „Minber“-a, mi također možemo iskoristiti i za odbranu šejha Nusreta i daija koje su ga podržale, jer u tome nema razlike: problem i poenta su isti.

Prema tome, sada je potvrđeno da su svi oni koji su prigovarali i napadali na menhedž i akidu šejha Nusreta i daija koje su ga podržale, to činili samo zbog zadovoljstva Islamske zajednice te nestrpljivog iščekivanja pripajanja istima, a ne zbog ehlisunnetskog viđenja ili šerijatskih dokaza koji su ih tome uputili. Jer, sunnet i bid’at nikada ne mogu biti zajedno, kao što ni iman i kufr ne mogu nikada zajedno.

Drugi razlog kojeg spominje dr. Ljakić

A on glasi:

‘Manja skupina od njih je sebi umislila da ima i znanje i pravo da određuje ko je na menhedžu, a ko nije, a tome se još može pridodati ljubomora i zavist’.

Ovo je glavni i osnovni problem danas kod većine onih koji se pozivaju znanju, zbog toga što smatraju da isključivo onaj ko ima diplomu može govoriti o islamu. A posebno ako je u pitanju neki „mr. dr.“, onda mu se ne smije ni za jedan harf prigovoriti a kamoli zauzeti stav koji je oprečan njegovom! Dok, ako onaj koji govori o islamu nema diplome, makar stekao duplo više znanja od nekog doktora, džaba mu sve, on ne smije govoriti o islamu – i odmah mu se pripisuje epitet „nekompetentnog“, ili „nediplomiranog“, ili „nije učio kod prave uleme“ i sl., te šire tračarije za koje Allah nije nikakav dokaz objavio.

Kaže Uzvišeni:

„Ne govori ono što ne znaš!“ [1]

Uzvišeni Allah u ovom ajetu zabranjuje da se govori bez znanja, a suprotno tome bi značilo: „govori ono što znaš“, shodno poznatom usulskom pravilu: ‘Mefhumul-muhalefe’ (suprotno razumijevanje).

Također, Uzvišeni u drugom ajetu kaže:

„Reci: ‘Dajte svoj dokaz, ako istinu govorite!’“ [2]

Židovi i kršćani su tvrdili da će samo oni ući u Džennet, pa im je Uzvišen Allah rekao da donesu dokaz za svoje tvrdnje.

Shodno navedenom, čovjek koji ima znanje i posjeduje dokaze može govoriti o islamu i njegovim propisima, pa haman nemao ni tri razreda osnovne škole. Da mi je znati kakve su diplome imali ashabi Allahova Poslanika, i svi ostali učenjaci nakon njih, Allah bio njima zadovoljan?!

Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem:

„Ko vjeruje u Allaha i Kijametski dan, neka kaže kakvo dobro, ili neka šuti“,[3]

I ovo je također potvrda od Vjerovjesnika o tome da može govoriti svaki onaj koji zna kakvo dobro, bilo vjersko ili dunjalučko, a šta tek reći za onoga ko poznaje istinu s dokazima, te poziva njoj?!

Imam Ibn Hubejra El-Hanbeli, rahimehullah spominje sljedeće:

‘Od dobrog govora je i dostavljanje riječi Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, podučavanje muslimana, naređivanje dobra i odvraćanje od zla po znanju, izmirivanje ljudi, da govorimo samo najljepše, da ljudima lijepe riječi upućujemo, a od najljepših riječi je riječ istine kod onoga od koga se boji’.[4]

Daije sa „Minber“-a ovakvim ophođenjem žele držati monopol nad općom selefijskom davom, tako što će oni biti jedini koji će određivati šta je istina a šta nije, i šta je ispravno a šta nije. Tako mi Allaha Uzvišenog, ovo je upravo put kojim su koračali novotari kroz islamsku historiju, zato što su oni u većini slučajeva dolazili sa nakaradnim stavovima, potom se približavali nepravednim vladarima, te opravdavali njihove postupke, kako bi nakon toga mogli slobodno širiti svoje zablude i novotarije. Dok sa druge strane, napadali bi etiketirali, bojkotovali, pa čak cijeli svijet podigli protiv onoga ko ne ide po njihovim hirovima, i suprotstavlja im se sljedeći istinu i pozivajući istoj. Ovo nije praksa naših dobrih selefa, iz razloga što su oni uvijek podržavali istinu i prihvatali istu ma od koga ona došla.

Također, treba napomenuti da ova zamjerka za držanje monopola nad općom selefijskom davom nije upućena samo daijama sa „Minber“-a, već se ona odnosi i na sve ostale koji se bave davetskim radom, a odnosi se i na samog Zijada, jer on često zna prigovarati drugima kako nisu kompetentni, kako nisu učili pred „priznatom“ ulemom, te da zbog toga nemaju pravo govoriti o islamu.

Pozivanje i podučavanje islamu nije, niti će ikada biti, nečije privatno vlasništvo s kojim neko može upravljati po svom hiru. Ne, nikako! To je zadaća s kojom je Allah Uzvišeni obavezao Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te svakog onog ko je zakoračio njegovim putem, a to je put svih vjerovjesnika i poslanika, koji se ogleda u riječima Uzvišenog Allaha:

„I prije tebe smo poslanike narodima njihovim slali i oni su im jasne dokaze donosili“ [5]

I riječima:

„A kada Allah uze obavezu od onih kojima je data Knjiga da će to sigurno ljudima objašnjavati i ništa iz nje neće kriti“ [6]

Stoga, nemojte ograničavati ono što Allah, Vlasnik vahja i poslanice, Gospodar svega stvorenog, nije ograničio.

Nema sumnje da mi ovim ne ciljamo na to da o islamu može govoriti ko god hoće i šta hoće. Naprotiv, o islamu može govoriti samo onaj koji ima znanje, kao što je u prethodnim dokazima spomenuto. Ali ono na što želimo ukazati je da niko nema pravo zabranjivati drugome da govori o islamu ako dotični posjeduje znanje, pa makar nemao nikakvu školu.

Što se tiče poziva na polaganje prisege poglavaru Islamske zajednice, Kavazoviću, ovo je krajnje žalosno. To zbog toga što prikazuje sliku u kojoj, dajući mu prisegu, nosioc sunneta koji bi trebao biti najponositije stvorenje, kleče i povinuje se novotarskom predvodniku koji bi trebao biti ponižen i osramoćen. Ovdje ciljamo na daiju koji je, kako Zijad navodi, pozvao istog na davanje prisege poglavaru IZ-a.

Željeli bi da znamo koja se vrsta prisege „mora“ dati poglavaru IZ-a? Da li je to prisega na slijeđenje tevhida i sunneta te ostavljanje širka i bidata (a od kojih je Ajvatovica itd.), ili prisega na poslušnost i pokornost u onome što nije grijeh, ili pak prisega na hidžru i džihad?!

Koja god vrsta prisege bila u pitanju, ona nije ispravna. Od osnovnih uvjeta za davanje prisege je posjedovanje vlasti i snage, što ukazuje da je dotična osoba kojoj se daje prisega: imam (predvodnik i vladar) određene muslimanske zajednice, koji se treba slijediti, a ne direktor kakve vjerske organizacije, koji nije u stanju kontrolisati sve svoje podređene (hodže) a kamoli odbraniti život, imetak ili čast nekog muslimana. Ovo je slučaj sa svim poglavarima islamskih zajednica na Balkanu.

A što se druge zamjerke tiče, to je slijepo slijeđenje određenih daija, makar bili oprečni Kur’anu i sunnetu u određenim meselama. Šta više, uzima se stav i mišljenje nekog od njih za pravilo kojem se ne smije protivrječiti, a kamoli se prekršiti! Baš kao što spominje Zijad, ovo je vjerovanje i praksa sufija spram njihovih šejhova, i rafidija spram njihovih imama.

Ranije smo slušali kako se određeni šejhovi žale na negativnu pojavu slijepog slijeđenja šejhova njihovog vremena, pa su ukazavši na činjenično stanje ummeta rekli: ‘Danas smo iz slijepog slijeđenja mezheba prešli u slijepo slijeđenje šejhova!’.

Ovim je ciljano slijepo slijeđenje velikih šejhova čije je znanje potvrdio cijeli ummet, poput šejha Bin Baza, Ibn Usejmina, Albanija i drugih, Allah se svima smilovao, dok je stanje mukallida (slijepih sljedbenika) u našem vremenu daleko tužnije, jer su iz slijepog slijeđenja mezheba i šejhova prešli u slijepo slijeđenje daija! Ovo je gorka istina o stanju ummeta u kojem se nalazi, a sve zbog nepridržavanja zlatnog pravila kojeg su izgradili i praktikovali naši selefi, iako se ono danonoćno ponavlja. A to je da: ‘Od svakoga se prihvata i odbacuje, osim od Poslanika’, jer se mora prihvatiti sve ono što je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao i uradio, i to je uvjet ispravnosti šehadeta.

Prema tome, koliko god tvoj šejh, daija, ili talibul-ilm, bio bogobojazan i iskren, te posjedovao razne titule i diplome, on je opet jedan običan čovjek čija je priroda griješenje. Može biti u pravu, a i ne mora. Zbog toga se prema njemu postavi onako kako treba i kako je ispravno, tako što ga nećeš slijepo slijediti u svemu onom što on kaže ili uradi, već ćeš svaki njegov govor i postupak predočiti Kur’anu i sunnetu, pa ono što bude u skladu s tim, to prihvati, a što je suprotno tome, to obavezno odbaci, jer ti je to obaveza i jedino ćeš tako imati uspjeha na oba svijeta.

Za kraj želimo napomenuti da se mi nikako ne radujemo razjedinjenosti muslimana, ni cijepanju njihovog jedinstva, niti je ovaj tekst zbog toga napisan. Naprotiv, cilj ovog teksta je ukazivanje na srž i osnovu problema zbog kojeg poslije dolazi do razdora i cijepanja muslimanskog saffa, a to je ostavljanje Kur’ana i sunneta, slijepo slijedeći učene, te nanošenje nepravde jednih prema drugima, kao što spominje šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah:

‘Razlog cijepanja (jedinstva muslimana) je ostavljanje nečega od onog što je naređeno robovima, i međusobno nanošenje nepravde.’ [7]

Molimo Uzvišenog Allaha da popravi naše stanje, i stanje ummeta; da nam podari iskreno slijeđenje Njegovog puta kojeg je On Uzvišeni propisao i odredio Svom Poslaniku; da nas sačuva slijepog slijeđenja koje vodi svakoj zabludi i novotariji; i molimo Ga Uzvišenog da nam podari vječni užitak u džennetskim blagodatima, te sačuva i spasi završetka u džehennemskim mukama i patnjama. Doista, Uzvišeni Allah je Gospodar svega stvorenog, On je mudar i silan, i On Uzvišeni čini ono što hoće.

Hvala Allahu Gospodaru svih svijetova!

 

Pripremio: Ebu Abdur-Rahman El-Balkani


[1] El-Isra, 36.

[2] El-Bekara: 111.

[3] Buhari (6475), Muslim (47), Ebu Davud (5154), Ibn Madže (3971), i Tirmizi (2500).

[4] El-Ifsah ‘an me’anis-sihah (6/174).

[5] Er-Rum, 47.

[6] Ali-‘Imran, 187.

[7] Medžmu’ul-fetava (1/17).